Veliko iskustvo

Još od djetinjstva vučem tu staru ranu koja me probija jer sam bio prisiljen da budem dijete sa ulice. Ne kao ostala djeca koja su živjela u svojim kućama gledala televizije i bavila se svakojakim aktivnostima za koje ja nisam bio nikada prihvaćen od strane njih. Moj život je život pljačkaša, dilera, ubojice, svakim danom ispunjen nekom krvavom tučom od koje čovjek može da umre. Roditelji su me ostavili kad sam se rodio, neznam zašto su to napravili, nije me niti briga. Mene je ulica odgojila, nije bilo lako. Pored ceste pronašli su me neki ljudi i jako sam dobar sada sa njima i zahvalan sam im. Da nije njih nebi bilo niti mene. Kako sam rastao s više me je zanimalo tko su moji pravi roditelji i želio sam to i doznati te sam se bacio u potragu. Naravno pomoć je uvjek bila tu, raspitivao sam se i saznao njihova prava imena, ali nikada ih nisam upoznao. Pridružio sam se bandi, jer to je jedini način da se preživi na ulici. Također postoje i suparnici sa kojima smo non stop u sukobima, mrzimo se drugačije razmišljamo drugačije živimo, a tu je i policija od koje svakodnevno bježimo. Nekada nas uhvate provedemo noć u pritvoru i sve se ponovno vrati na staro. Jednom prilikom bio sam uboden nožem, skoro sam iskrvario, ali došla je policija na vrijeme pozvala bolničare i spasili su mi život. Od tada sam postao bolji čovjek. Upoznao sam davnog prijatelja, radio je u bolnici i ponudio mi smještaj. To je bilo nešto najljepše što je iko ikada napravio za mene. Sredio mi je posao konobara i sada zarađujem za stan. Ponekada se prisjetim svoga prijašnjeg života. Odselio sam se iz grada i nikada ih više nisam vidio. Tako je najbolje. Tko zna što bi se dogodilo da se sretnemo, dali bi me prebili, ubili, nikada niti ne želim saznati. Okrenuo sam novu stranicu u životu i nadam se da će ići samo prema boljemu.