Ja sam dijete ulice

Ja sam dijete ulice, u tome nema nista krivog, mislim da sam isti kao i sva druga djeca, mnogi vrsnjaci me zezaju i nije mi ugodno. U skoli, se uvijek druzim sam, svi mi govore da sam glup, a imam puno bolje ocjene od njih. Cesto se u drustvu drugih osjecam kao da sam radioaktivan, svi se micu od mene, govore mi da smrdim, a svaku noc se tusiram, hladnom vodom, iako to nitko ne primjecuje, kada se osisam, govore mi da sam celav, kad pustim kosu govore mi da sam peder. Cesto jedem otpatke hrane. Svi me vrijedaju, i podirkivaju, kada dodjem kod lijecnika radi necega, uvijek mi nabroji 10 drugih bolesti od kojih sam obolio. Volim svoje roditelje puno vise od svojih vrsnjaka, oni se trude pruziti mi krov nad glavom i hranu, vodu, odjecu i obucu, a puno djece mojih godina to ne razumije i cesto ne cijene svoje roditelje. Cesto me djeca starija od mene tuku i postavljaju mi nogu dok hodam, cure me ne vole, a moj brat koji ima 16 godina, se nije upisao u zeljenu srednju zbog naseg slabog imovinskog stanja, mislim da je to zalosno. Ako mi se svidja neka cura i ako se to dozna, odmah me pocnu zezati i zadirkivati. Neki profesori u skolama me ne prozivaju i prave se da ne postojim, a ako nesto ne znam odmah me pocnu prozivati i govoriti da razumiju mene i moje probleme, ali da ne mogu stalno meni popustati. Na Bozic nikada ne dobijem ono sto stvarno zelim, ali bilo kakav dar me obraduje. U skoli je moja bivsa uciteljica koja me jedina stvarno razumjela organizirala humanitarnu akciju, ali nije bas uspjelo i sve vise djece me i pocelo zezati. Moj zivot nije lak i vecina vas je to tek sada shvatila, ali vjerujte mi, dobro se dobrim vraca.