Nekada davno

Bilo je to prije dvadeset i dvije godine kada sam bio maloljetan i imao sedamnaest godina. Tada sam ostao bez roditelja, a nisam imao blizih rodaka koji bi primili musko djete jer nisam bio bas dobar. Sa petnaest godina sam ostao bez roditelja i nakon par mjeseci u domu presao sam u jednu obitelj koja je imala puno mlade djece koju su iskoristavali. Bilo je grozno, jer su sva djeca radila odredeni posao a na kraju dana su dobivala komad kruha i malo mlijeka. Tamo sam bio nekoliko tjedana i pobjegao sam na ulicu. Drugaciji izlaz iz toga nisam imao. I tada su pocele sve lose stvari. Krao sam po trgovinama i trznim centrima svuda gdje bi mogao ukrasti neku vrijedu stvar da ju mogu prodati na ulici. Tada sam upoznao i lose drustvo s kojim sam otisao u jos vecu propast. Iz dana u dan smo krali i ozljedivali ljude dok nas par nije uhvatila policija. Optuzili su nas za puno krada i jedno ubojstvo. Na kraju nismo osudeni za to jer nismo nikoga ubili. Priznali smo da smo krali i prodavali to na ulici tako da smo dobili zadvor. Poslje zatvora mogu reci da sam se opametio. Zivio sam kao i kada sam krao na ulici , ali sada sam potpuno drugacije zivio. Neko vrijeme mi je bilo potrebno da se snadem. Nasao sam si posao, pomagao sam jednom djedu s poslom u jednoj maloj trgovini , pomagao sam mu nositi teske predmete. Dobivao sam jako malo novaca, ali mi je bilo dovoljno jer nisam htjeo opet u zatvor i vratit se starom nacinu zivota. I sada nakon toliko godina i dalje zivim na ulici, sretan. Imam krov nad glavom i dalje pomazem tome starom covjeku svaki dan da bi mi on dao malo novaca da si mogu kupiti sta za jesti taj dan.