Dijete ulice

Nekom je zivot majka a nekom maceha,uvjek je nepredvidljiv i nikad ne znas sta te ceka sjutra. Rodjen sam ni ja sam ne znam gdje,niti ko su mi roditelji a iskrono da vam kazem i ne zanima me jer su me ostavili ispred neke kuce,a bolje je bilo da sam se smrzao na ulici negdje. Ispred te kuce sto su me ostavili ti ljudi su me uzeli,kad sam bio beba ne sjecam se a od kad se sjecam sebe pamtim da nijesu bili dobro prema meni,stalno su me tukli i spavao sam na podove,cesto bio gladan i zedan a nijesam smio ni trazit bilo sta ni da jedem ni da pijem.
Isle su tako godine i kad sam napunio 14 godina odlucio sam otic tj pobjec od te kuce i tih,nazovimo ih ljudima. Nisam imao gdje da idem nisi kod koga,lutao sam gradom sve do veceri i onako iscrpljen sam legao na jednu klupu u parku i gledao u zvijezde i razmisljao da i ako sam napolju bolje mi je nego da me biju i maltretiraju usvojitelji i tad sam shvatio da sam postao dijete ulice. Probudio sam se u cik zore tj.probudili me tramvaju koji su prolazizi u blizini,ustao sam i poklako krenuo trazeci nesto da jedem i eventualno neki posao,isao sam tako i stignem do jednog gradilista,pitao sam za posao ali odmah su me otjerali,na izlasku iz tog gradilista video sam covjeka koji prodaje jabuke,uzeo sam kilo jabuka za 1 euro (inace imao taj 1 euro kod sebe i nista vise) otisao sam par ulica dalje i slucajno me jedan covjek pita jel prodajm jabuka,ja kazem da prodajem i te iste jabuke mu prodam za 2 eura. Svidelo mi se to i poceo sam tako da radim,preprodavao voce,ma sve sto sam stigao,kad sam zaradio malo para prolazim pored jedne kockarnice i nesto me vuklo da udjem,usao sam i poceo na aparate igrati. Sreca mi je bas bila naklonjena i tu sam zaradio jos malo vise para. Nijesu mi davali da ulazim u svake kockarnice jer su videli da sam neki beskucnik i dijete ulice,medjutim udjem u jednu kockarnicu i pocnem igrat na aparate one,igram i zaradjuje se,zaradim poprilicnu svotu novca ali djavo mi neda mira,pocnem da gubim i gubim sve polako,izvadim i ono malo para sto sam imao i to izgubim. Znao sam da ce tako biti ali kocka nikom srece nije donijela. Lutao sam dalje po gradu onako u poderanim pantalonama i majci,trazeci neki posao i sve od pocetka pocet jer sam ostao bez nista nakon kockanja i zakleo se sebi da se necu vise kockati. Radio sam svasta,i kao cistac ulica,i nosac namjestaja kad se neko preseli iz kuce,ma nema kakve poslove nisam radio ali nikako nisam hteo u neke poroke se bacati jer znam da ce mi opet doc glave. Zaradjivao sam toliko da bih imao da jedem i eto eventualno za neki sok ili sladoled. Usvojitelji od kojih sam pobjegao nijesu me trazili a za mene je to bilo i bolje,ja sam otisao u drugi veci grad sa namjerom da bar nesto postignem u zivotu ali svi su izbjegavali tu djecu sa ulica jer misle da cu ukrasti nesto. Skolu sam napustio davno i nijesam mogao nac neki posao,jednom sam prolazio pored jedne lijepe kuce i vidio da covjek ima bas puno drva koja se moraju isjec,ja sam pozvonio na vrata i pitao da radim to i da mi daju nesto novca da bih imao da kupim da jedem. Dali su mi da im to odradim,imalo je dosta posla pa se to oduzilo na nekoliko dana. Gazarica te kuce mi je sesto donosila da jedem i pijem dok sam radio i cesto bi pricali,rekla mi je da nemaju djece a vec su zasli u pozne godine,slusao sam sve to i posle je ona mene pitala imam li ja roditelje,dje ja zivim? Nisam znao sta da kazem,bio sam tuzan jer nemam nista od toga,primijetila je i ona to i zaustavila razgovor.
Kad sam zavrsio posao pozvali su me kod njeh na veceru,dosao sam naravno jer su bili veoma fini i dobri ljudi,pitali su me da li bi hteo da me oni usvoje jer nemaju djece i nemaju nikog,znao sam da su dobri ljudi i poucen proslim iskustvom nisam bas misio da je to dobra ideja ali sam na kraju pristao. Bili su to odlicni roditelji,uzivao sam sa njima,nisam vise bio ono odbaceno dijete ulice vec sam sad bio momak. Pruzili su mi sve sto nisam imao i do kraja zivota cu ima biti na tome zahvalan.

Djete ulice

Kazu da djeca ulice nikad ne uspiju u zivotu. Da su uvijek propalice. Kazu da uvijek kradu, bave se ilegalnim poslovima (dilaju drogom, nekad i oruzjem). Ja sam se uvjerio da to nije istina. Jedan moj prijatelj, Marko se zove, bio je djete ulice a sada je jako uspjesan covjek. Ima zenu i dvoje djece, ljep i ugodan stan. Zivot mu je jako lijep. Sada cu vam ispricati njegovu pricu. Marko je zivio u gradu, u jednoj zabacenoj ulicici blizu centra. Tu je zivijelo stanovnistvo koje nije imalo dovoljno sredstava za zivot, odnosno sirotinja. Markova porodica je, moze se reci, zivjela malo bolje od ostalih porodica iz tog mjesta, jer je njegov dijed radijo u Njemackoj i povremeno bi slao novac njegovoj porodici. To sto bi njegov djed svakog mjeseca poslao bilo bi dovoljno da zive taj mjesec, da su to znali raspodijeliti i da njegov otac nije onakav kakav je bio. Novac koji bi djed poslao Markova majka je uzimala i cuvala, jer je ona vise brinula o djeci nego Markov otac. Markov otac je volio popiti i tu je nastajao problem. Posto on nigdje nije radio nije sa cim imao kupiti pice. Kada bi trazio od zene, Markove majke, ona mu nebi dala. Ljudi koji su postali ovisni o alkoholu, kada ga nema, postanu nasilni. Tukao je Markovu majku dok mu nebi dala novac. Najvise vremena Marko je provodio na ulici. Majka bi se koliko toliko brinula o njemu, a otac ga je tjerao iz kuce. Marko je volio uciti, ali otac mu je to branijo. Kad god bi vidio Marka kako uci, njegov otac bi ga ili udario ili istjerao iz kuce... Unatoc svemu Marko je svaki trenutak koristio da uci. Sa lakocom je prosao osnovnu i srednju skolu. Posto nije imao dovoljno sredstava nije isao na fakultet. Sada radi kao gradjevinski tehnicar u jednoj firmi i ima jako ljep zivot.

Biti dijete ulice

Biti dijete ulice ne znači biti siromah, zaprljani seljak, neradnik i nepošteni čovjek kako to mnogi danas tumače.Oni jesu seljaci, iz razloga jer žive na selu, a ne kao mnogi jer se tako ponašaju. Jedno je seljak a drugo je seljačina. Seljak je onaj koji živi na selu, bavi se seoskim poslom i tako.A seljačina je pogrbno ime za poštenog i vrijednog seljaka. Djeca ulice danas su često izložena izvikivanju i ismijavanju.Često su meta zezancije i ubijanja dosade. Ja sam dijete ulice.Na sreću živim u okolini gdje su rijetki koji nisu iskušali život na selu..Kao malog mala šetnja sa ocem u šumu me činila sretnim, izlet sa prijateljima, druženje.Ulični nogomet.. Sve to me činilo uvijek sretnim.Nisam tražio nikakve mobitele i nešto da budem sretan i zahvalan roditeljima. Uvijek sam samo želio da mi priušte dobro druženje sa njima i sa mojim prijateljima.Tu sam od starijih osoba dosta toga i naučio.Kakav trebam biti i kako se ponašati. Naučio sam od njih biti pošten.Sada je tu vrijeme kada su svi zaljubljeni u mobitele, laptope, računala i sve se manje druže.Ali ja sam uvijek volio začuti galamu prijatelja oko moje kucei izaći sa njima vani igrati se.. Djetinjstvo je najbolje životno doba, pogotovo kod djece sa sela. Ja sam se sam u to uvjerio. Jer imamo toliko toga da se igramo toliko prostranstva. I svaki dan možemo uživati. Odrastao sam u mjestu gdje je meni i mojim prijateljima livada i ulica naše vječito prebivalištekao drugi dom .. Ali kao dijete ulice mnogi prođu naravno i kroz loša vremena. I ja sam kroz par njih prošao..
ALi ipak, sretan sam tu gdje je sam i kakav sam .

Dijete ulice

Sigurno ste svi vi culi za izraz "Dijete ulice". I vjerovatno svi znate sta to znaci, odnosno kakva su to djeca. Ako ima netko da ne zna sada cu vam objasniti to. Iz samog naziva te djece mozete zakljuciti kakva su to djeca. To su djeca koja po cijele dane borave na ulici. O toj djeci niko ne brine. Ta djeca rano ujutru odlaze od svojih domova i vracaju se kasno navecer, jer im roditelji tako nareduju. Cesto lijezu gladni, takvi ustaju , a nekad ne jedu po cijeli dan. Cesto hodaju u poderanoj i prljavoj odjeci. Tome nisu krivi oni, vec njihovi roditelji koji ih nisu zeljeli i sada se tako odnose prema njima. Na zalost i u mom mjestu zivjela su takva djeca. Jedno, od nekolicine te djece sam bio i ja. Moji roditelji su se, dok su bili dosta mladji zezali zajedno. Svugdje su isli, svasta radili. Raadili su ono sto se ne smije, a svi rade. I tako, jednog ljetnog, finog, suncanog i toplog dana na ovaj svijet dosla je jos jedna beba, a ta beba sam bio ja. Prije nego sto cu se ja roditi otac i majka su se poceli svadati. Svadjali su se satima dok neko nebi odustalo i tislo iz kuce. Za vrijeme dok je bila trudna nekad bi ju i udario. Ona je tako jadna, ponizena i tuzna u kuci provodila dane i dane, ne izlazeci iz kuce. Nije ga napustala jer ga je voljela. Ja sam se rodio. Otac me nikad nije volio koliko je trebao. Majka se brinula o meni sto bolje, koliko je sama mogla. Nekad bi joj otac i majka, moji djed i baka, pomagali, a najvise financiski. Kad sam porastao, otac me je tjerao da dane provodim na ulici. Sada sam odrastao, svoj covjek. Radim kao automehanicar u jednoj firmi. Oca su mi izboli nozem neki pijanci sa kojima se svadao. Majka je umrla prije oca, zadobila je nekoliko srcanih udara za kratko vrijeme i to nije izdrzala.

Od malih nogu

Od svoje cetrnaeste godine zivim na ulici. Izabacen sam iz kuce svojih roditelja jer nisam bio djete kojim bi se roditelji ponosili. U pubertetu sam postao jako nasilan moze se reci i opasan za svoje ukucane. Sada vec imam dvadeset sest godina i zivim i dalje na ulici. Mislim da ce tako ostati do kraja mojeg zivota, jer drugo i ne zasluzujem. Sada prezivljavam jer ponekad pomognem u jednoj ustanovi raditi teske poslove i tako dobijem hranu ili odjecu. Nemogu se nigdje zaposliti jer danas nema ni posla niti bi tko imao radnika koji je beskucnik i zivi na ulici. Na ulici sam upoznao svojeg danasnjeg najboljeg prijatelja. I on je imao sudbinu kao i ja. Bio je problem svojim i njega su izbacili iz kuce kao i mene . Vjerovatno smo zbog iste sudbine i postali ne razdvojini sada. S njim sam prosao teske i dobre trenutke u zivotu. Zajedno smo napravili od stare tvornice sebi mali stan, ako se i tako moze nazvati. Imamo dvije sobe i toalet . Svaki dan smo na ulici , ponekad moramo i prositi da mozemo sta pojesti. Nije nam tesko jer znamo da smo to svojim postupcima u proslosti zasluzili obojica. Svaki dan je drugacije nekada je teze nekada je puno lakse, ali da nam je lako nije. Zivot na ulici nije jednostavan trebas se boriti da mozes i prezivjeti, da imas sta obuci na sebe, pojesti i popiti.

Djetinjstvo

Eh,najljepse doba zivota je upravo to djetinjstvo,svaki covjek,bez obzira na starosno doba,se najvise sjeca tog djetinjstva i sta je radio kad je bio mali/a. Ja se mogu pohvaliti svojim djetinstvom i kako sam ziveo,moj dom je bio ulica! Nerijetko uporedim svoje djetinstvo sa djetinstvom nekog danasnjeg desetogodisnjaka i vidim da tu ima bas puno razlike,danasnja djeca ne znaju za igre kao sto su: klis i maska,zmurka,igranje klikerima itd. za njih to izgleda kao neka misterija jer su odrasli uz kompjutere,internet,televiziju,mobilne telefone i sl. Ja to nijesam imao kad sam bio dijete a iskreno nije mi ni trebalo,moj drugi dom je bila ulica i rado se sjecam svake igre,nestasluka koje sam radi kao dijete. Kroz igru dijete samo sebe obrazuje,uci se raznim sposobnostima,pravilne je gradje i zdravlja dok je kod danasnje djece gojaznos postala opasna bolest kao i nesnalazljivost a uzrok tome je sve sto ne izlaze iz kuce. Volim da slusam price nekih starijih ljudi koji pricaju o njihovim danima kad su bili djeca i cesto sebe zamisljam u tim nekim situacijama. Ja nijesam imao puno ali nisam ni trazio vise,danasnja djeca imaju sve a ipak im sve i hvali.Nazalost ima djece koja su bukvalno djeca ulice,nemaju roditelje,nemaju kucu... Obicno takva djeca ne uspiju u danasnjam zivotu jer nemaju novaca da se skoluju,a bez skole nemaju nista. Medjutim imaju ono nesto sto ne moze da se kupi,niti da se nadje,to je unutrasnja dobrota,onaj iskren pogled koji moze da se vidi samo kod djece sa ulica. Takvu djecu najvise obraduju sitnice neke male,neka igracka ili pak dobar obrok ili odjeca. Ne bi bilo dobro da svako ima sve,mislim to je i nemoguce,ali postoji neka ravnoteza kao u svemu tako i kod djece. Ima o one djece koja zive na ulici i nisu bas za primjer ali ja njih ne krivim,mozda su prerano ostali bez roditelja,mozda su pretrpeli neku fizicku tortutu i te posljedice dovedu ih do neceg sto ni oni sami ne bi zeljeli postat,to uglavnim postanu lopovi,kockari ili cak ubice koja kad odrastu ne biraju nacin da bi stekli nesto novca i kupili sebi hljeba da prezive,takva djeca su prisiljena na to i nemaju drugog nacina. Zbog toga sam rekao na pocetku da se radi sjecam svog djecackog zivota i ponosim se njime,moji roditelji su me uvjek ucili da budem posten,da ne kradem,ne kockam se ili neki drugi porok,tako su mene vaspitali i tako cu ja jednog dana moju djecu vaspitavat. Ponosim se sto sam dijete ulice jer ulica je moj drugi dom.

Siromastvo

U zivotu nikad nisam cijenio nista, ni obitelj ni prijatelje. Imao sam sve sto pozelim, ponekad i previse nego mi je bilo potrebno. Do desete godine sam zivio kao sto druga djeca sanjaju. Ubrzo se sve promjenilo. Umro mi je otac, a majku nisam imao jer je umrla na mojem porodu. Kako nisam imao blize obitelji koja bi me primila kod sebe nisam imao nista drugo nego otici u dom. Par put sam isao u druge obitelji ali nigdje se nisam zadrzao duze od dva tri mjeseca zbog svojeg ponasanja. Nakon cetiri godine kada sam bio malo stariji s jednim deckom isto iz doma pobjegli smo u drugi grad da nas nemogu pronaci. Bili smo premladi ali smo se snasli. Morali smo jer nismo nista drugo imali. Sa sobom smo ponjeli par majica i hlaca koje smo dobili od neke udruge za djecu koja su u domu. Par nedjelja smo spavali po klupama u parkovima. Prosili smo na ulici, cak smo dobivali hranu od jednog covijeka sto je imao mali lokal s brzom hranom. Kad smo vec malo odrasli poceli smo raditi kod njega ali i dalje smo zivjeli na ulici. Kada smo skupili malo novca napravili smo u jednoj staroj zgradi sobu gdje mozemo ljepo se naspavati da sutra mozemo opet raditi. To je trajalo dvije godine dok vlasnik tog malog lokala nije umro. Vise nismo radili i morali smo opet po ulici prositi i snalazit se da imamo za hranu. Skupljali smo boce i zeljezo da dobijemo neki novac. Sada je teze zivjeti nego prije kada sam imao sve, a sada moram raditi za jedan obrok na dan.  Mogu reci da sam i ponosan na sebe, sve sto imam svojom zaslugom.

Male stvari

Ja sam dijete ulice, i time se ponosim. Mene i moje prijatelje oko mene vesele male stvari. Dobro druženje, šala i šetnja sa njima me uvijek činila sretnime. Kao dijete nisam tražio mobitele i slično da bih bio sretan, nego barem jedan sat na dan da se igram sa prijateljima. Žmurka, nogomet i mnoge igre uvijek su me činile sretnime.  Sigurno da smo se često svađali oko sitnica u igri, ali opet bih se  pomirili prije nego što bi pošli kući. Kao dijete ulice naučio sam mnoge stvari koje mnogi drugi ne znaju. Od starijih ljudi sam čuo toliko mudrih priča.. Sada kada se sjetim neke od tih priča i poslšam jednu odmah vidim koliko mi je bolje i koliko sebi olakšam.Sada je došlo novije vrijeme kad mnogi imaju mobitele i računala, i sve se manje ide vani sa prijateljima. ALi ja i moji prijatelji se svaki dan druimo. Iako i mi provodimo više vremena na računalu ali to ni ništa drugo nas ne sprečava da se družimo. Mnoigi dijecu sa ulice ismijavaju i rugaju im se. Nazivaju ih pogrbnim imenima, propalicama i seljacima. Ali to nije istina. Djeca sa ulice uvijek odrasto u jako dobre ljude na koje se roditelji ponose, jer su ih odgajali upravo po pričama starih i odgajali su ih onako kako je najbolje.  Ja sam dijete ulice i time se ponosim. Šetnja u šumu sa roditeljima ili prijateljima cini me sretnim, igra po kiši i slično. TKo ne osjeti biti dijete ulice ne bih trebao pričati o tome jer to treba prvo osjetiti pa pričati. Treba osjetiti tu radost i sreću. Djeca ulice većinom su naučena da tako lako ne uzimaju pare, često su stidni, kada im ponudite novce, često će ih odbijati dok ne vide da vam je stalo i da im ih želite dati.Kao dijete od nekih 5 godina sretno je sa malom igračkom a ne već tada sa vlastitim mobitelom, biciklom, laptopom i slično.Djecu ulice razveseli društvena igra, čovječe ne ljuti se, karte, bacanje kockica, bacanje čepova niz potok, igranje klikerima.. To su osim nogometa, farme, žmure moje najdraže igre kojih se sjećam iz djetinjstva.Svojim roditeljima, mojim bližnjima i prijateljima sam jako zahvalan što su mi pružili sjajno djetinjstvo. Jako sam im zahvalan na tome i zbog toga če uvijek imati moju pomoć ako sam u mogućnosti.

U selu

U dalekom selu u malenoj ulici živješe obitelj Delač. Bili su siromašni kao i svi iz te ulice. Bijaše to ulica puna prašine i svakojakih kutija i kesica. Kako god bi netko naišao a pogotovo ljudi iz grada bacili bi kesu, kesicu čipsa ili nečega nepotrebnog. Ali navikli su oni to.. navikli su svaki dan živjeti u tome i čistiti to. Imali su svoju malo školu.. u kokju su djeca išla do 4. razreda a onda su se slala u gradsku školu gdje su bila i djeca iz obližnjih sela.  Obitelj Delač imala je dvoje djece. Od kojih je mala Iva imala 3 godine a njezin brat Marko  6 godina. Na jesen je krenuo u školu. Bio je sretan i vesel. Svaki dan se družio i igrao sa svojim prijateljima. Nakon par godina stigao je do kraja 4. razreda. Bio je tužan jer je morao napustiti svoje prijatelje ali znao je da ih će viđati te da neće biti bez njih.U 5. razredu su ih razdvojili i on je dobio svoj razred. Kao i njega svakog dječaka izazivali su , izrugivali i slično kao da živi u prašumi, u šumi, u brlogu i u prljavštvini. Nije im bilo lako, svaki dan trpili su velike udarce. Stari čovjek iz iste ulice u kojoj su živjeli uvijek im je pričao da moraju biti hrabri i čvrsti i nositi se sa svime time. Da trebaju biti ponosni što su djeca ulice. I jesu.. borili su se i uvijek su  bili hrabri. Ali ostatak razreda sve bi radio kako bi ih osramotio i ražljutio.
 Jednoga dana iz svakoga razreda skupila su se djeca sa sela i odlučila se žaliti ravnatelju škole. Tražili su da se djeca sa sela spoje u jedan razred. Ravnatelj nije prisajao na to ali je odlučio da upozori i dobro se izgalami na ostatak djece. I to je uradio.. Dobro je prestrašio gradsku djecu koja su se morala ne svojom voljom smiriti. Nakon toga došli su u bliske odnose i postali su prijatelji sa djecom sa ulice. Shvatili su da ih male stvari čine sretnima. Shvatili su da su oni sretni jer su djeca ulice, da njima nije potreban mobitel,  racunalo ili nešto da budu sretni nego mali znaci pažnje.