Od malih nogu

Od svoje cetrnaeste godine zivim na ulici. Izabacen sam iz kuce svojih roditelja jer nisam bio djete kojim bi se roditelji ponosili. U pubertetu sam postao jako nasilan moze se reci i opasan za svoje ukucane. Sada vec imam dvadeset sest godina i zivim i dalje na ulici. Mislim da ce tako ostati do kraja mojeg zivota, jer drugo i ne zasluzujem. Sada prezivljavam jer ponekad pomognem u jednoj ustanovi raditi teske poslove i tako dobijem hranu ili odjecu. Nemogu se nigdje zaposliti jer danas nema ni posla niti bi tko imao radnika koji je beskucnik i zivi na ulici. Na ulici sam upoznao svojeg danasnjeg najboljeg prijatelja. I on je imao sudbinu kao i ja. Bio je problem svojim i njega su izbacili iz kuce kao i mene . Vjerovatno smo zbog iste sudbine i postali ne razdvojini sada. S njim sam prosao teske i dobre trenutke u zivotu. Zajedno smo napravili od stare tvornice sebi mali stan, ako se i tako moze nazvati. Imamo dvije sobe i toalet . Svaki dan smo na ulici , ponekad moramo i prositi da mozemo sta pojesti. Nije nam tesko jer znamo da smo to svojim postupcima u proslosti zasluzili obojica. Svaki dan je drugacije nekada je teze nekada je puno lakse, ali da nam je lako nije. Zivot na ulici nije jednostavan trebas se boriti da mozes i prezivjeti, da imas sta obuci na sebe, pojesti i popiti.