U dalekom selu u malenoj ulici živješe obitelj Delač. Bili su siromašni kao i svi iz te ulice. Bijaše to ulica puna prašine i svakojakih kutija i kesica. Kako god bi netko naišao a pogotovo ljudi iz grada bacili bi kesu, kesicu čipsa ili nečega nepotrebnog. Ali navikli su oni to.. navikli su svaki dan živjeti u tome i čistiti to. Imali su svoju malo školu.. u kokju su djeca išla do 4. razreda a onda su se slala u gradsku školu gdje su bila i djeca iz obližnjih sela. Obitelj Delač imala je dvoje djece. Od kojih je mala Iva imala 3 godine a njezin brat Marko 6 godina. Na jesen je krenuo u školu. Bio je sretan i vesel. Svaki dan se družio i igrao sa svojim prijateljima. Nakon par godina stigao je do kraja 4. razreda. Bio je tužan jer je morao napustiti svoje prijatelje ali znao je da ih će viđati te da neće biti bez njih.U 5. razredu su ih razdvojili i on je dobio svoj razred. Kao i njega svakog dječaka izazivali su , izrugivali i slično kao da živi u prašumi, u šumi, u brlogu i u prljavštvini. Nije im bilo lako, svaki dan trpili su velike udarce. Stari čovjek iz iste ulice u kojoj su živjeli uvijek im je pričao da moraju biti hrabri i čvrsti i nositi se sa svime time. Da trebaju biti ponosni što su djeca ulice. I jesu.. borili su se i uvijek su bili hrabri. Ali ostatak razreda sve bi radio kako bi ih osramotio i ražljutio.
Jednoga dana iz svakoga razreda skupila su se djeca sa sela i odlučila se žaliti ravnatelju škole. Tražili su da se djeca sa sela spoje u jedan razred. Ravnatelj nije prisajao na to ali je odlučio da upozori i dobro se izgalami na ostatak djece. I to je uradio.. Dobro je prestrašio gradsku djecu koja su se morala ne svojom voljom smiriti. Nakon toga došli su u bliske odnose i postali su prijatelji sa djecom sa ulice. Shvatili su da ih male stvari čine sretnima. Shvatili su da su oni sretni jer su djeca ulice, da njima nije potreban mobitel, racunalo ili nešto da budu sretni nego mali znaci pažnje.
Nema komentara:
Objavi komentar