Siromastvo

U zivotu nikad nisam cijenio nista, ni obitelj ni prijatelje. Imao sam sve sto pozelim, ponekad i previse nego mi je bilo potrebno. Do desete godine sam zivio kao sto druga djeca sanjaju. Ubrzo se sve promjenilo. Umro mi je otac, a majku nisam imao jer je umrla na mojem porodu. Kako nisam imao blize obitelji koja bi me primila kod sebe nisam imao nista drugo nego otici u dom. Par put sam isao u druge obitelji ali nigdje se nisam zadrzao duze od dva tri mjeseca zbog svojeg ponasanja. Nakon cetiri godine kada sam bio malo stariji s jednim deckom isto iz doma pobjegli smo u drugi grad da nas nemogu pronaci. Bili smo premladi ali smo se snasli. Morali smo jer nismo nista drugo imali. Sa sobom smo ponjeli par majica i hlaca koje smo dobili od neke udruge za djecu koja su u domu. Par nedjelja smo spavali po klupama u parkovima. Prosili smo na ulici, cak smo dobivali hranu od jednog covijeka sto je imao mali lokal s brzom hranom. Kad smo vec malo odrasli poceli smo raditi kod njega ali i dalje smo zivjeli na ulici. Kada smo skupili malo novca napravili smo u jednoj staroj zgradi sobu gdje mozemo ljepo se naspavati da sutra mozemo opet raditi. To je trajalo dvije godine dok vlasnik tog malog lokala nije umro. Vise nismo radili i morali smo opet po ulici prositi i snalazit se da imamo za hranu. Skupljali smo boce i zeljezo da dobijemo neki novac. Sada je teze zivjeti nego prije kada sam imao sve, a sada moram raditi za jedan obrok na dan.  Mogu reci da sam i ponosan na sebe, sve sto imam svojom zaslugom.