Dijete ulice

Sigurno ste svi vi culi za izraz "Dijete ulice". I vjerovatno svi znate sta to znaci, odnosno kakva su to djeca. Ako ima netko da ne zna sada cu vam objasniti to. Iz samog naziva te djece mozete zakljuciti kakva su to djeca. To su djeca koja po cijele dane borave na ulici. O toj djeci niko ne brine. Ta djeca rano ujutru odlaze od svojih domova i vracaju se kasno navecer, jer im roditelji tako nareduju. Cesto lijezu gladni, takvi ustaju , a nekad ne jedu po cijeli dan. Cesto hodaju u poderanoj i prljavoj odjeci. Tome nisu krivi oni, vec njihovi roditelji koji ih nisu zeljeli i sada se tako odnose prema njima. Na zalost i u mom mjestu zivjela su takva djeca. Jedno, od nekolicine te djece sam bio i ja. Moji roditelji su se, dok su bili dosta mladji zezali zajedno. Svugdje su isli, svasta radili. Raadili su ono sto se ne smije, a svi rade. I tako, jednog ljetnog, finog, suncanog i toplog dana na ovaj svijet dosla je jos jedna beba, a ta beba sam bio ja. Prije nego sto cu se ja roditi otac i majka su se poceli svadati. Svadjali su se satima dok neko nebi odustalo i tislo iz kuce. Za vrijeme dok je bila trudna nekad bi ju i udario. Ona je tako jadna, ponizena i tuzna u kuci provodila dane i dane, ne izlazeci iz kuce. Nije ga napustala jer ga je voljela. Ja sam se rodio. Otac me nikad nije volio koliko je trebao. Majka se brinula o meni sto bolje, koliko je sama mogla. Nekad bi joj otac i majka, moji djed i baka, pomagali, a najvise financiski. Kad sam porastao, otac me je tjerao da dane provodim na ulici. Sada sam odrastao, svoj covjek. Radim kao automehanicar u jednoj firmi. Oca su mi izboli nozem neki pijanci sa kojima se svadao. Majka je umrla prije oca, zadobila je nekoliko srcanih udara za kratko vrijeme i to nije izdrzala.