Kratko i jasno

Ja sam kratko i jasno dete ulice,nisam imao pruzene paznje kao mali,jer nemam ni rodjitelje.Odrastao sam u domu za decu bez staratelja.Kada me je usvojila jedna porodica ponadao sam se da sam resio svoje probleme,ali to nije bilo to.Nisam mogao ziveti tako.Pobegao sam od tog doma...Bio sam napolju 3 dana,nista nisam jeo.Pokusao sam da isposim novac,ali nisam uspreo.U jednoj noci polomio sam izlog jedne prodavnice usao i jeo,kako bih mogao preziveti...Nekak osam utekao policiji...Ali su tu kruzili dan i noc.Sutra dan su me uhapsili...Cudio sam se,ali mi je inspektor ispricao kako to nije bilo nista tesko,jer je porodica prijavila moj nestanak i ja sam fakticki bio jedini osumnjiceni...Poslali su me u KP Dom.Sedeo sam tu do svoje sedamneste godime.Kad sam izasao gledao sam da nadjem neko drusto koje bi moglo da mi pomogne,uradio sam neku malu uslugu,preneo sam neku robu sa tacke A na tacku B i dobio neku sicu od 20 eura.Dao sam to jednom coveku za neki cumez da mogu tu da spavam,otisao kod nekog majstora blizu i molio ga da se zaposlim nekako da mu pomazem,nekako me je pustio cisto da sedim tu za neku bedu mesecno,imao sam cisto da platim cumez za spavanje i to je to.Moj zivot je bedan,ja sam dete ulice i nadam se da ce se to promeniti.

Dijete sa ulice

Bilo je to prije dvadeset i tri godine. Ja sam tada imao dvanaest godina i moj stariji brat sedamnaest. Bili smo jako mladi, odrasli smo bez roditelja koji su umrli dok smo bebe bili. Do moje jedanaeste godine zivjeli smo u domu koji je bio pun djece kao moj brat i ja. Pobjegli smo iz doma jer u njemu je bilo gore zivjeti nego na ulici, morali smo sve raditi cak smo se i brinuli o mladim jer nije bilo dovoljno odraslih osoba u domu. Moj zivot na ulici nije bio lak, jer se brat morao brinuti za mene i sebe. Kada smo otisli iz doma nismo znali gdje cemo biti, sta cemo raditi ili kako cemo prezivjeti. Ali brat je uspjeo nam pronaci mjesto gdje mozemo spavati jedno vrijeme dok ne pronademo nesto bolje. Bio je to jedan stari autobus koji je ostavljen jer je bio sav polupan od nesrece. Bilo je strasno spavati u njemu. Jedva smo cekali da se noc zavrsi. Ali ipak bila je nasa sreca sto ga nitko od ostalih beskucnika nije ga zauzeo i sto smo ga mogli sebi uzeti. U meduvremenu brat i ja smo radili svakakve poslove na ulici da imamo za hranu. Bilo je tu i teskog rada i lakseg. To nam je ipak dosta pomoglo. Jednom nismo imali dosta dugo nista za pojesti i ukrali smo jedan vrijedan predmet i prodali. Imali smo dosta novca i brat mi je kupio jednu ljepu kosulju koju sam voljeo. Ali smo zbog te krade zavrsili u zatvoru za maloljetnike.  Poslje zatvora opet smo u domu zavrsili, kao i prvi put pobjegli smo.  Trudili smo se da sada zivimo posteno jer nas daljni put nije bio lagan imali smo puno prepreka. I dan danas zivim s bratom i svaki dan si pomazemo kao dok smo bili mladi.

Dijete ulice

Kada se sjetim unazad nekoliko godina, u vrijeme kada nije bila tehnologija tako zastupljena, kada su ulice bile pune djece uvijek razigrane. U to vrijeme kada je tv, mobitel, komp rijetko ko imao zivot je bio samo ulica, to je bio skupo poput danasnjeg facebooka. Citave svoje dane smo provodili vani u igri, dok danasnja dijeca imaju sve sto pozele komp, mob, net i sve ostalo. U moje vrijeme to nije bilo, i ako nismo imali niti kompa niti moba uvijek smo znali gdje nam se drugovi nalaze, samo jedna od 10-tak je imao tv, jer je u to virijem tv bio jako skup. Otisli bi ponekad do njega da pogledam neku zanimljivu emisiju ili nesto, mada to nama nije bilo tako interesantno, vise smo voljeli izaci na ulicu igrati se sa loptom ili nesto sasvim drugo. Kada se pogledaju danasnja djeca koja su samo zatvorena u kuce i po cijele dane sjede za kompovima i cekaju zimu da nikako nemogu izlaziti, u nase vrijeme to nije tako bilo. Uvijek smo s nestrpljenjem docekivali kako ljetne tako i proljetne dane jer je to doba godine toplo i pogodnije za igru vani. Ponekada bi pravili neke umjetnine nesto od drveta i drugih predmeta sto bi nam bilo jako zanimljivo.
 No, osvrtajuci se na danasnju djecu i djecu iz mog djetinjstva, drago mi je sto sam odrastao na ulici, mnogo toga tamo naucio, postao otporni na vanjske utjecaje, zdravi, cesto uzmem stare slike slikane u crno-bijeloj boji gledam, pozelim nekad cak da se vratim u to vrijeme bez tehnologija bez icega samo zivot na ulici. Cesto se nasmijem uz te slike, slike koje su opisivale moje djetinjstvo bez ikakvih dodataka savremena tehnologije, zivot u kome je samo igra bila i nesto drugo. U svakom slucaju drago mi je sto sam odrastao na ulici i sto sam "dijete ulice", danas je jako malo takve djece jer je razvijanje tehnologije na neki nacin unistilo djeciju radost.

Zivot

Bilo je to davno prije dvadeset i nesto godina. Taman je poceo rat, a ja sam imao trinaest godina.  S roditeljima sam bjezao iz svog mjesta u drugi,i tada se dogodila velika nesreca. Oni su poginuli sa jos dvadeset cetiri osobe, prezivjeli smo samo moj rodak i ja, jer smo isli pedesetak metara iza njih. Taj dan je bio najgori u mojem zivotu, jer sam izgubio sve sto sam imao. Nas dvojica nismo znali sta da radimo, bili smo djeca. Izgubljena djeca u ratu. Pet dana smo hodali do mjesta gdje smo trebali doci sa svojom obitelji. Kada smo konacno dosli imali smo sta i vidjeti, sve je bilo napusteno rijetko je ko ostao. Nismo znali sta da radimo pa smo isli od kuce do kuce da pronademo kakve hrane ili bilo sta da popijemo. Tako su prolazili dani,mjeseci,godine i konacno je zavrsio rat. Prezivjeli smo jer smo bili kod jedne stare bake koja nam je dala krov nad glavom a sve ostalo smo mi njoj pomagali. Nakon par godina ta baka je umrla, a mi smo otisliu drugi grad. Tamo nismo imali nikoga, pa smo spavali na ulici. Bilo je dosta ljudi koji su takoder spavali na ulicama, u parkovima, napustenim kucama. Nije bilo lako, ali smo izdrzali. Nismo imali svaki dan da pojedemo  nesto , da popijemo ili obucemo. Puno puta smo prosili na ulici, da si kupimo neko pecivo i vode da mozemo prezivjeti dan. Nemogu biti ne zahvalan jer sam prezivio dok puno ljudi nisu imali tu srecu. Zahvalan sam na zivotu kakav god da je,jer sam zdrav i imam svojeg najboljeg prijatelja s sobom koji prolazi ove teske godine samnom. Svaki dan zahvalim Bogu sto sam ziv i zdrav, i sto mi je dao snage da prezivim. Sretan sam sto sam dijete ulice jer me naucilo pravim vrijednostima zivota.

Ova planeta

Na ovoj planeti ima mnogo razlicitih ljudi. Svi mi nas smo razliciti po necemu, sta volimo nositi, sta volimo jesti,sta nosimo. Kad bi nabrajali sve te karakteristike trebalo bi nam nekoliko dana. Ali u moru ovih razlicitosti svak ima neki svoj svijet i svoju mastu, bas kao i ja. Moj svijet je svijet ulice, svijet u kome je svjedno sta oblacis, sta jedes..., svi smo kao jedno. U tom svijetu radimo sta volimo. . Zar ti treba vise mali covjece? Moj svijet me cini sretnim.
Sjecam se , kad sam bio mali da sam volio proljece i da bi to bilo za mene neko novo budjenje. Mogao sam ici vani,druziti se , igrati se i uzivati u tom mirisu proljeca. I danas to volim . Da , spomenuo sam igranje. Danas mi je 16 godina i danas mi je najdrazi sport nogomet. To sam isto volio bas tad, kad sam bio mali i kad sam jedva cekao proljece da se mogu po citav dan igrati s prijateljima na ulici.. Uzivam u toj igri , odmorim se i ucini me sretnijim i opustenijim .
Kuci imam jednu veliku kutiju u kojoj se nalaze albumi. To je nesto dragocjeno. Volim kad sjednem sa svojim prijateljima i kad gledamo te albume. Sjecamo se nekih lijepih momenata, smijemo se, uzivamo u tome. Ah ta djeca ulice. Najbolje stvari u zivotu su besplate. Zato se osvrni mali covjece i potrazi ono sto volis, ucini ono sto volis oboji ovaj zivot lijepim bojama. Ja sam dijete ulice.

Kao mali

Kao mali imao sam sretno i jako dobro djetinjstvo. To se ubrzo promjenilo jer sam imamo loseg oca. Majka mi je umrla kada sam imao sedam godina. Bila je jako bolesna.  Sa petnaest godina  sam pobjegao od kuce jer me otac tukao i zlostavljao. Nisam mogao nigdje pobjeci kod familije jer bi me vratili kuci kao prvi put sto sam otisao. Drugi put mi je i uspjelo. Tada sam imao sesnaest godina.  Otisao sam u drugu drzavu da me ne mogu pronaci. Postao sam dijete ulice od sretnog djecaka. Nisam imao mira svaki dan sam trazio nekog posla da mogu preziviti dan. Zivio sam pet mjeseci u jednom velikom parku koji je bio dom puno beskucnika i siromasnim ljudima kao sto sam i ja sam bio. Tako sam upoznao i jednu curu. Bila je starija od mene nekoliko godina, ali se nije    primjetila razlika jer smo se  slagali. Nakon nekoliko mjeseci druzenja otisli smo u drugi grad probati prezivjeti jer ovdje je tesko. I ovdje smo spavali neko vrijeme po parkovima i klupama jer nismi nista drugo mogli pronaco. Ubrzo smo pronasli staru kucicu kojoj nitko nije zivio. Saznali smo da se dogodilo ubojstvo i zato je bila prazna. Ali to nama nije bilo toliko vazno jer smo imalo krov nad glavom. Malo po malo smo je uredili onoliko koliko smo mogli. Ja volim svoj zivot sada ovakav kakav je. Jer da nisam pobjegao nebi nikad upoznao prave vrijednosti zivota. Prave prijatelje. Nebi znao sta znaci boriti se za zivot. Ziviti punim plucima kao da je svaki dan posljednji. Zahvalan sam na svemu i ja volim zivot na ulici, volim ulicu i nikad nebi birao drugi put.

Biti dijete

Biti dijete u danasnje vrijeme je stvarno tesko zbog ekonomskog standarda i svega oko nas,mi kao deca ne razumijemo te stvari a niti nas zanimaju,samo nam je stalo do igre sa ostalom djecom iz ulice. Jednog toplog,ljetnjeg jutra izasao sam na ulici da se igram sa svojim ortacima iz kraja,sve je lijepo bilo dok me moji roditelji nisi pozvali u kucu i saopstili mi jednu tuznu vijest a to je da se razvode! Ja tad i nisam znao sta to uopste i znaci i samo sam ih gleda cudno jer nisam imao pojma sta se desava,medjutim mama mi je objasnila da se sa tatom ne slaze najbolje i da ce malo zivjeti odvojeno ali da je to privremeno i sve ce na kraju da bude dobro.
Rekao sam da je u redu i nisam pridavao znacaj tome jer sam mislio da ce to tako biti par dana i sve ce se vratit na staro,izasao sam opet van da i nastavio sa igrom.
Sutra dan je dosao neki auto pred kucom i moja mama je otisla,pozdravila se sa mnom,rekla mi da budem dobro i da ce se brzo vratiti,otisla je i ja sam bio jako tuzan,prolazili su dani a mame nije bilo a kad god bi pitao tatu rekao bi mi da ce sjutra doci i sve tako redom.
Cesto sam ostajao sam kuci a tata je isao nekuda van i vracao se pijan kuci,bilo sto da bih ga pitao ili mi nije odgovorio ili me mrsnuo da idem u svoju sobu,bilo mi je tesko i vec sam onako pocinjao da shvatam sta se ustvari desilo. Otac bi rano otisao od kuce a ja bih po cjeli dan sam bio u kuci,dok je trajalo hrane u frizideru imao sam da jedem onda tata vise i nije mario jel imam ja da jedem samo bi izlazio,cesto sam ostajao gladan i nekad bi isao kod komsija da jedem jer nista nisam znao da spremim. Posle nekog vremena kod mene kuci je dosla jedna starija gospodja i pitala me gdje mi je otac,ja sam sve ispricao kakvo je stanje,da nemam sta da jedem,da mi otac pije i rijetko ga kad ima kuci. Medjutim ona mi je rekla da ce da se stara o meni i da cu svaki dan da imam da jedem,imat cu puno igracaka i drustva ali ja nisam hteo da ostavim kucu,jedan gospodin me je uzeo u narucje i ugurao u auto,tek kasnije sam shvatio da su to bili socijalni radnici i da zbog nemarnosti su me uzeli od roditelja.
Iz onako lijepog i mirnog djetinstva sad mi se zivot pretvorio u pravi pakao da vise nisam znao sta da radim,tamo gdje sam otisao je bilo puno djece,sve se svodilo na tome sto si brzi vise ces imati i da jedes i da pijes,a ja sam po prirodi bio malo sporiji tako da sam i tamo u taj dom ostajao gladan,niko vise nije mario za mene,druga djeca su me gnjavila i cesto bih dobija batine ako ne bih poslusao starije.
Odlucim ja da pobjegnem kad svi budu spavali,i tako ustanem ja i kroz prozor od kupatila izadjem van,preskocim se preko neke velike ograde i krenem u potrazi za boljim zivotom...hm,ali to je bila samo masta! kad je jedno obicno dijete ulice,koje je pobjeglo iz doma,naslo srecu i utociste? Lutao sam tako danima,spavao po parkovima,prosio bih nesto para da bih imao da kupim malo hleba da ne bih pregladnjeo,bio sam prljav i sve na meni bilo je iscepano. Jednom sam sjedeo u parku ispod jednog drveta i plakao tad je naisla jedna zena i pitala me zasto placem? nista nisam odgovarao samo sam sutio,tad mi je ponudila jednu cokoladicu i ja sam bio najsrecniji na svijetu,polako sam se opustio i ispricao joj kako sam dospeo tu. Sticajem okolnosti i kad sam rekao ko su mi roditelji zena me je cudno pogledala i rekla mi je da je sa mojom mamom radila u istoj firmi i da je poznaje,pitao sam je jel zna gdje mi je mama rekla je da ne zna ali ce je pozvat na telefon. Uzela je telefon i pozvala je,mama je brzo dosla i ja sam bio presrecan,rekla mi je da me vodi sa sobom i da ona sam ima drugi zivot,da cu imati drugog tatu i tako dalje.
Sve je to bilo ok ali ipak mi je nedostajao onaj moj stari zivot gdje sam bio dijete ulice ali ne kao skitnica vec sto sam dane provodio na ulici igrajuci se sa mojim drugovima.

Biti dijete sa ulice

Biti dijete ulice za nekoga je sramota. Ismijavanje i slično. Ja sam odrastao kao dijete ulice, i tim se ponosim. U djetinjstvu su me male stvari činile sretnim. Druženja , igre, šetenje i tako dalje.. U to vrijeme nisu nam bili potrebni mobiteli, da bi bili sretni, nego samo ti mali znaci pažnje i prijateljstva. Naučio sam mnoge stvari.. koje mnogi drugi ne znaju, neke stvari iz iskustva a neke iz priča od starijih ljudi. Sada mi te priče i takve stvari dosta pomažu u rješavanju današnjih problema. ALi ja i moji prijatelji se svaki dan družimo. Iako i mi provodimo više vremena na računalu ali to ni ništa drugo nas ne sprečava da se družimo. Djeca ulice najčešće izrastu u dobre i poštene ljude, zbog svojih djedova, baka, roditelja koji ih tako odgajaju, Mene je uvijek šetnja sa prijateljima ili roditeljima jako veselila.. Mnogi od njih moraju gotovo sami odrastat. Često ako izgube roditelje nemaju nekoga svkoga tko ce ih paziti. Dosta gradske djece prema djeci sa ulice se ponaša jako loše. Ismijavaju im se, rugaju im se i slično. Djeca su za svoje ulice i sela jako vezani... Znaju nanjušit svaki njezin miris.. Znaju doci do njih zavezanih očiju.Nitko ne zna koliko su ta djeca sa ulice tako sretna.. Često kada mi je dosadno krenem se prisjećaiti svoga djetinjstva. Sjetim se dosta teških trenutaka. Kada sam bio u nevoljama u problemima i slično. Ali također se sjetim ljepih trenutaka koje nikada ne mogu zaboraviti.. Kojih se sjecam i kojih cu se uvijek sjećati. Kad bi me netko pitao. Ja bih odmah pristao vratiti vrijeme i ponovno biti dijete .. dijete ulice, i igrati se sa svojim prijateljia igrati se svih tih igara i biti tako sretan kao nekada.. Imam dosta toga reči o tome.Kada bih vam pričao sve moje dobre dogadjaje koje sam dozivio u mom selu trebao bi nam jedan cijeli dan.. Nekoliko puta sam to rekao i opet cu.Jako sam zahvalan svojim roditeljima jer tu živimo, jer sam tu proveo svoje djetinjstvo.

Biti djete ulice

Ja sam djete ulice i ponosim se time.Danasnjoj djeci to je biti nesto najgore.Niko ne voli da bude djete ulice.Kao djete ulice prosao sam kroz razne stvari.I kroz dobre i kroz loše.Mnogo lijepih stvari pamtim ali ima tu i losih.Bili smo siromasni pa smo brat i ja u desetoj godini opljackali jednu manju prodavnicu slatkisa.Ueli smo novac.Poslali su nas u kazneno popravni dom.Tamo smo bili do 12 godine i pustili su nas na slobodu jer se dokazalo da smo nevini.Tada sam nastavio zivot.Momci sa kojima sam se druzio cesto smo upadali u probleme,ali uvijek bi se izvukli.Poceo sam da radim u 16 godini.Radio sam po noci,i zaradivao.Mnogo sam zaradio na tom poslu i razmisljao sam da dadnem otkaz.Jedne većeri sam opljačkao mjesto na kom sam radio.Šef nije nista vidio i rekao mi je da otvorim oci i da ulovimo te lopove.Medjutim ja sam dao otkaz i njemu je postalo sumnjivo.Policija mi je dosla na vrata i pronasla ukradene stvari.Ali rekao sam da sam to sam kupio.Otisli su i nisu se vise vratili,na srecu.Kasnije sam nasao novi posao i zadrzao sam ga . Djetinstvo mi je bilo najljepsi dio zivota. Sada tesko radim i zaradujem ali takav je zivot. Sada radim kao zastitar. To je dobar posao ali je naporan. Ja sam odrastao kao dijete ulice. Ponosim se sto sam djete ulice.

Najbolji dio života

Djetinjstvo je definitvno najbolji dio života. Vrijeme kad smo bez večih obaveza, bez posla, mozak nam je na "paši" .Jednostavno samo uzivamo,samo se igramo, družimo i smijemo. U djetinjstvu se javljaju najluđe ideje, simpatije, svađe i slićno.. Kao dijete ulice sam dosta toga preživio i dosta o tome znam i razumijem.. Ali sam ipak ponosan jer sam dijete ulice.. Rado bih vratio to vrijeme.. Vrijeme kada internet nije bio tako raširen po mom selu.. Malo tko ga je imao.. Mobitele da i ne pričamo. Ali priznat cu da smo sigurno bili puno sretniji nego sadašnja djeca jer smo se po cijeli dan igrali, smijali i slično.. Oko 12 ili 13 h došli bi iz škole, ručali i odmah išli vani. Nikoga nismo sazivali, svatko je znao kada da dođe i gdje da dođe. Mjenjali bi na dan po 10-ak igrica.. Jednostavno smo uzivali. Mnogo smo igrica sami sebi izmislili koje su nama bile zabavne i u kojima smo uživali. Zbog toga ponajviše zahvaljujem svojim prijateljima, što su mi pružili takvo zadovoljstvo. Sada sam već stariji i sada vrijeme provodimo pričajuči, zezajuci se, igrajuci nogomet, rukomet i slično te po kafićima. Kao dijete ulice također sam sa svojim ocem i bratom svaki vikend išao u šetnje.. Išli smo u planinu,  u šumu i šetali, planinarili. Ponekad bih sa nama poveo nekog svog prijatelja.Uvijek nam je bilo predobro i zabavno. Tada mi vikend nije predstavljao kao večini sada dan za "igru" .. Tj dan za igru na računalima. Meni je vikend a posebno subota predstavljala dan kada idem u šetnju i zabavu. Još mnogo toga je tu iz mog sretnog djetinjstva.. Ja sam svojim roditeljima jako zahvalan što smo iz sela. Mnogi smatraju da je dijete ulice biti loše, ali moje mišljenje je da o tome ne treba pričati onaj koji to nije preživio.

Moje djetinstvo

Djetinstvo,nekom je lijepo a nekom lose,meni je nazalost proslo ne bas lijepo ali trudio sam se u svakom momentu da mi bude sto lepse i da se sto vise zabavim. Rodjen sam 89-te godine da bi kad sam imao svega 3 godine u moj grad tj.drzavu poceo rat,bio sam mali i nijesam znao sta znaci ta rijec a kamoli kako to izgleda.
Jedno veceri dok sam gledao TV sa svojom porodicom zaculi se neki cudni zvuci,neka cudna sirena koja meni nije bila jasna,primijetio sam da su se moji roditelji uznemirili i ja sam pitao sta se desava i kakva je to cudna sirena,nisi mu nista odgovorili samo su potrcali uzeli neko cebe,nesto hrane i uzeli mene u narucje i izasli smo na vrata i uputili se ka podrumu. Mene je vec pocelo da bude strah i uporno sam pitao sta se desava ali nijesam dobio odgovor.
Dok smo isli niz stepenice zgrade primijetio sam da i drugi stanari te zgrade isto rade kao i mi i tad mi je postalo jos cudnije,usli smo u podrum zgrade,pogasili sva svjetla i onda se zacula strasna buka i eksplozije,neki moji vrsnjaci sto su bili tu poceli su da placu,ja sam samo uplaseno gledao sve okolo.
Posle par sati te uzasne buke i eksplozija izasli smo van,kad sam izasao na ulicu ugledao sam prizor koji cu pamtiti do kraja zivota,bile su srusene neke kuce,auta su gorela,nikog nije bilo na ulici osim ogromne prasine i neke strasne tisine koja mi se uvukla u usi.
Posle skoro svake noci istog tog skrivanja po podrumima vec sam poceo da se navikavam,pitao sam sam sebe kakvo je to moje detinjstvo? Medjutim nisam znao dati sam sebi odgovore. Jednog dana moji roditelji su otisli da prodavnice,ja sam cekao na prozoru kad ce se vratit i odjednom se zacula opet ona uzasna sirena,pocela je buka i ja nijesam znao sta da radim,krenuo sam prema podrumu kod ostalih ocekivajuci kad ce se moji roditelji vratiti ali tad su eksplozije bile mnogo jace i sve se treslo. Moji roditelji se nijesu vratili,tad nijesam znao sta im se desilo ali sad znam da su poginuli u neletu aviona koji su bombardovali nas grad. Kad se sve smirilo izasao sam vani i video da je moj stan srusen a mojih roditelja nema,shvatio sam da sam postao dijete ulice bez idje ikog,sam prepusten sa svega cetri-pet godina koliko sam imao.
Lutao sam tako trazeci moje roditelje ali nijesam ih nasao,bio sam gladan,zedan i hladnoca mi se uvukla pod kosti,medjutim odnekud se stvorila moja tetka i uzela me je,kod nje je sve bilo isto kao kod mene,krili smo se po podrumima i onda mi je ona objasnila sta se desava i da mojih roditelja vise nema. Ja kao dijete ulice nijesam znao sta da radim i sta da mislim jer je sve to bilo previse za mene i nista nisam razumeo. Moja tetka me odgajila i posta sam covjek,zavrsio skole i zaposlio se. Djetinstvo sam proveo kao dijete ulice i u skrivanju po tamnim podrumima uz uzasnu buku koja me i sad nekad dodje u san.
Mnogo mi zao sto sam izgubio svoje roditelje ali sudbina je to i niko ne moze protiv nje,svojoj tetki sam zahvalan sto mi je pruzila dom i ljubav ali bez roditelja to ipak nije to.