Kao mali

Kao mali imao sam sretno i jako dobro djetinjstvo. To se ubrzo promjenilo jer sam imamo loseg oca. Majka mi je umrla kada sam imao sedam godina. Bila je jako bolesna.  Sa petnaest godina  sam pobjegao od kuce jer me otac tukao i zlostavljao. Nisam mogao nigdje pobjeci kod familije jer bi me vratili kuci kao prvi put sto sam otisao. Drugi put mi je i uspjelo. Tada sam imao sesnaest godina.  Otisao sam u drugu drzavu da me ne mogu pronaci. Postao sam dijete ulice od sretnog djecaka. Nisam imao mira svaki dan sam trazio nekog posla da mogu preziviti dan. Zivio sam pet mjeseci u jednom velikom parku koji je bio dom puno beskucnika i siromasnim ljudima kao sto sam i ja sam bio. Tako sam upoznao i jednu curu. Bila je starija od mene nekoliko godina, ali se nije    primjetila razlika jer smo se  slagali. Nakon nekoliko mjeseci druzenja otisli smo u drugi grad probati prezivjeti jer ovdje je tesko. I ovdje smo spavali neko vrijeme po parkovima i klupama jer nismi nista drugo mogli pronaco. Ubrzo smo pronasli staru kucicu kojoj nitko nije zivio. Saznali smo da se dogodilo ubojstvo i zato je bila prazna. Ali to nama nije bilo toliko vazno jer smo imalo krov nad glavom. Malo po malo smo je uredili onoliko koliko smo mogli. Ja volim svoj zivot sada ovakav kakav je. Jer da nisam pobjegao nebi nikad upoznao prave vrijednosti zivota. Prave prijatelje. Nebi znao sta znaci boriti se za zivot. Ziviti punim plucima kao da je svaki dan posljednji. Zahvalan sam na svemu i ja volim zivot na ulici, volim ulicu i nikad nebi birao drugi put.