Biti dijete sa ulice

Biti dijete ulice za nekoga je sramota. Ismijavanje i slično. Ja sam odrastao kao dijete ulice, i tim se ponosim. U djetinjstvu su me male stvari činile sretnim. Druženja , igre, šetenje i tako dalje.. U to vrijeme nisu nam bili potrebni mobiteli, da bi bili sretni, nego samo ti mali znaci pažnje i prijateljstva. Naučio sam mnoge stvari.. koje mnogi drugi ne znaju, neke stvari iz iskustva a neke iz priča od starijih ljudi. Sada mi te priče i takve stvari dosta pomažu u rješavanju današnjih problema. ALi ja i moji prijatelji se svaki dan družimo. Iako i mi provodimo više vremena na računalu ali to ni ništa drugo nas ne sprečava da se družimo. Djeca ulice najčešće izrastu u dobre i poštene ljude, zbog svojih djedova, baka, roditelja koji ih tako odgajaju, Mene je uvijek šetnja sa prijateljima ili roditeljima jako veselila.. Mnogi od njih moraju gotovo sami odrastat. Često ako izgube roditelje nemaju nekoga svkoga tko ce ih paziti. Dosta gradske djece prema djeci sa ulice se ponaša jako loše. Ismijavaju im se, rugaju im se i slično. Djeca su za svoje ulice i sela jako vezani... Znaju nanjušit svaki njezin miris.. Znaju doci do njih zavezanih očiju.Nitko ne zna koliko su ta djeca sa ulice tako sretna.. Često kada mi je dosadno krenem se prisjećaiti svoga djetinjstva. Sjetim se dosta teških trenutaka. Kada sam bio u nevoljama u problemima i slično. Ali također se sjetim ljepih trenutaka koje nikada ne mogu zaboraviti.. Kojih se sjecam i kojih cu se uvijek sjećati. Kad bi me netko pitao. Ja bih odmah pristao vratiti vrijeme i ponovno biti dijete .. dijete ulice, i igrati se sa svojim prijateljia igrati se svih tih igara i biti tako sretan kao nekada.. Imam dosta toga reči o tome.Kada bih vam pričao sve moje dobre dogadjaje koje sam dozivio u mom selu trebao bi nam jedan cijeli dan.. Nekoliko puta sam to rekao i opet cu.Jako sam zahvalan svojim roditeljima jer tu živimo, jer sam tu proveo svoje djetinjstvo.