nedjelja, 23. veljače 2014.

Dijete sa ulice

Bilo je to prije dvadeset i tri godine. Ja sam tada imao dvanaest godina i moj stariji brat sedamnaest. Bili smo jako mladi, odrasli smo bez roditelja koji su umrli dok smo bebe bili. Do moje jedanaeste godine zivjeli smo u domu koji je bio pun djece kao moj brat i ja. Pobjegli smo iz doma jer u njemu je bilo gore zivjeti nego na ulici, morali smo sve raditi cak smo se i brinuli o mladim jer nije bilo dovoljno odraslih osoba u domu. Moj zivot na ulici nije bio lak, jer se brat morao brinuti za mene i sebe. Kada smo otisli iz doma nismo znali gdje cemo biti, sta cemo raditi ili kako cemo prezivjeti. Ali brat je uspjeo nam pronaci mjesto gdje mozemo spavati jedno vrijeme dok ne pronademo nesto bolje. Bio je to jedan stari autobus koji je ostavljen jer je bio sav polupan od nesrece. Bilo je strasno spavati u njemu. Jedva smo cekali da se noc zavrsi. Ali ipak bila je nasa sreca sto ga nitko od ostalih beskucnika nije ga zauzeo i sto smo ga mogli sebi uzeti. U meduvremenu brat i ja smo radili svakakve poslove na ulici da imamo za hranu. Bilo je tu i teskog rada i lakseg. To nam je ipak dosta pomoglo. Jednom nismo imali dosta dugo nista za pojesti i ukrali smo jedan vrijedan predmet i prodali. Imali smo dosta novca i brat mi je kupio jednu ljepu kosulju koju sam voljeo. Ali smo zbog te krade zavrsili u zatvoru za maloljetnike.  Poslje zatvora opet smo u domu zavrsili, kao i prvi put pobjegli smo.  Trudili smo se da sada zivimo posteno jer nas daljni put nije bio lagan imali smo puno prepreka. I dan danas zivim s bratom i svaki dan si pomazemo kao dok smo bili mladi.

Nema komentara:

Objavi komentar