Bilo je to davno prije dvadeset i nesto godina. Taman je poceo rat, a ja sam imao trinaest godina. S roditeljima sam bjezao iz svog mjesta u drugi,i tada se dogodila velika nesreca. Oni su poginuli sa jos dvadeset cetiri osobe, prezivjeli smo samo moj rodak i ja, jer smo isli pedesetak metara iza njih. Taj dan je bio najgori u mojem zivotu, jer sam izgubio sve sto sam imao. Nas dvojica nismo znali sta da radimo, bili smo djeca. Izgubljena djeca u ratu. Pet dana smo hodali do mjesta gdje smo trebali doci sa svojom obitelji. Kada smo konacno dosli imali smo sta i vidjeti, sve je bilo napusteno rijetko je ko ostao. Nismo znali sta da radimo pa smo isli od kuce do kuce da pronademo kakve hrane ili bilo sta da popijemo. Tako su prolazili dani,mjeseci,godine i konacno je zavrsio rat. Prezivjeli smo jer smo bili kod jedne stare bake koja nam je dala krov nad glavom a sve ostalo smo mi njoj pomagali. Nakon par godina ta baka je umrla, a mi smo otisliu drugi grad. Tamo nismo imali nikoga, pa smo spavali na ulici. Bilo je dosta ljudi koji su takoder spavali na ulicama, u parkovima, napustenim kucama. Nije bilo lako, ali smo izdrzali. Nismo imali svaki dan da pojedemo nesto , da popijemo ili obucemo. Puno puta smo prosili na ulici, da si kupimo neko pecivo i vode da mozemo prezivjeti dan. Nemogu biti ne zahvalan jer sam prezivio dok puno ljudi nisu imali tu srecu. Zahvalan sam na zivotu kakav god da je,jer sam zdrav i imam svojeg najboljeg prijatelja s sobom koji prolazi ove teske godine samnom. Svaki dan zahvalim Bogu sto sam ziv i zdrav, i sto mi je dao snage da prezivim. Sretan sam sto sam dijete ulice jer me naucilo pravim vrijednostima zivota.
Nema komentara:
Objavi komentar