Dani na ulici

Sigurno je vas većina čula za pojam dijete ulice. Vama koji niste sada cu vam reci. To je dijete koje cijele dana provodi na ulici. O tom se dijetetu ne brinu roditelji. Ne hrane ga kako treba, ne odgajaju ga kako bi trebali. To dijete cesto markira iz skole, pravi probleme po gradu. Roditelji ne brinu kako je obuceno. Cesto oboli od raznih bolesti, koje lako pokupi na ulici. Većinu dana provodi gladno, a takav i zaspe. Nije naklono higijeni, to je greska roditelja koji su ga tako odgajali, pa cesto bude prljavo. Takvo sam dijete i ja bio. Dane sam provodio na ulicama, kasno kuci dolazio, a kad bi i dosao zaspao bih onako u robi koja je bila prljava, mora biti prljava jer sam po cijele dane bio po gradu. I tako, posto sam cesto bio prljav, cure su me zaobilazile u sirokom luku. Bile su u pravu, jer ko bi pricao i stajao sa prljavim i smrdljivim momkom? Dok sam bio u osnovnoj skoli to mi toliko i nije metalo jer sam bio dijete. Vec kad sam krenuo srednju pocelo me je nervirati. Da bih mogao placati sebi potrebe za skolu, poceo sam raditi kod jednog covjeka koji je imao auto-limarsku radnju, jer sam i sam isao za autolimara. I tako nakon nekoliko mjeseci zaljubio sam se u jednu curu, zvala se Amela. Jako ljepa je bila, plave oci, crnu kosu. Bila je pravi bomboncic. Koliko ja god "igrao" oko nje ona bi mene izbjegavala. To mi je pocelo ici na nerve. Posto nisam toliko vise bio ovisan o roditeljima promijenio sam se. Kako se kaže u narodu, došlo mi je iz "guzice u glavu". Novac koji sam dobivao od autolimara trošio sam na hranu, odjecu, a kasnije sam poco kupovati i stvari za higijenu. Sređivao sam se, kupao i skroz sam se promjenio. Nakon nekog vremena prohodao sam Amelom, a sta se kasnije desilo to vam necu reci. Stvar je u tome, da se svi, ama bas svi mogu promjeniti na bolje.

Ulica

Odrastao sam na ulici i jako se ponosim zbog toga.Kada vidim danasnju gradsku djecu kako se ponasaju to je strasno.Dok sam bio mladji nisam se druzio sa djecom iz grada.Kao mali sa ocem sam radio mnoge stvari.Najcesce smo isli u lov.Nasa kuca je bila daleko od suma,jer sam odrastao na ulici daleko,ali smo pjesacili da bi nesto ulovili i pojeli.Kao malom to mi je bilo jako zanimljivo.Volio sam da radim stvari kao i moj otac.Ali jedno vrijeme sam se poceo druziti sa starijim od sebe.Poceli smo pusiti . Znao sam da ne smijem to raditi i prestao sam.Nasao sam posao.Radio sam kako bih zaradio za obitelj i hranu.U to vrijeme pare su bile veliki problem.Mnogo ljudi nije imalo struju ni vodu,a bez toga se ne moze.Nisam volio mnogo da se druzim,nisam imao mnogo jarana,nisu se htjeli druziti sa mnom.Mnogi moji jarani su imali tv.Tada je tv bio mnogo skup,ali ja nisam imao.Sada imam TV jer danas ga svi imaju.Drago mi je sto sam ja djete ulice.

Na ulici

Bilo je to davno, prije deset godina. Šetao sam ulicom sasvim sam. Bilo mi je dosadno. Gledao sam na mobitel, bio mi je upaljen face. Listao sam objave i činilo mi se kao da se ništa zanimljivo neće dogoditi. I tako slonim mobitel u džep, zapalim cigaru, stanem i uživam. Bila je to najbolja cigara u mom životu, jer sam ugledao jednu ljepoticu, kako zanosno maše bokovima, lijevo desno. Na prvi pogleda sam se zaljubio. Bacio sam poluispušenu cigaru na pod i krenuo za njom: „Ćaoo, ljepotice“ ,rekao sam. Stala je: „Ejj“, i tako je sve počelo. Pitao sam je dali je slobodna uvečer, odgovorila je pozitivno i našli smo se taj dan, na kavi u gostionici „Maestro“. Bilo je to oko 21 sat. Ja sam naravno došao prvi i sačekao je tamo, jer smo se tako dogovorili. Zvala se Lucija i stigla je. Kasnila je 10 minuta. Bio sam presretan kada je stigla. Već sam bio posumnjao da možda ne dođe. Bila je savršena osoba za mene, bila je lijepa. Polako smo se upoznavali uz šalicu bijele kave i sve mi se više sviđala. Ja nisam znao dali se ja njoj sviđam, ali po nekim njezinim pokretima mislio sam da je tako. I odjednom joj je zazvonio mobitel i otišla je na toalet. Kada se vratila rekla je da hitno žuri kući, da joj ne zamjerim ništa. Uzela je svoju torbicu poljubila me u obraz i odletjela prema vanjskim vratima. Toliko mi je toga tada prošlo kroz glavu da vam to ne mogu opisati. Milijun pitanja samo odjednom, kako bih dokučio zašto je tako odjurila. Spakovao sam se i krenuo kući. I tako prošla su dva tjedna, kada sam shvatio da je više nikada neću vidjeti, a bila je dva cijela dana sve meni na svijetu, a ona možda to ni nezna jer ja nisam takva osoba kao što je ona bila, a možda je i sada.

Dijete ulice

Ja sam dijete ulice i time se ponosim! Danas je to kao neka sramota, ali to za mene nista ne predstavlja. Odrastao sam tako kao dijete ulice. Kada sam imao 13 godina bio sam 7 razred osnovne skole, roditelji su mi poginuli u avionskoj nesreci. Tada sam bio veoma ozalostec i prepusten sam sebi. Imao sam samo baku, koja je imala 90 godina i nije se mogla brinuti o meni. Imao sam za izbor biti dijete ulice ili zivjeti sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Svakodnevno sam bio na ulicama moga sela. Ostala djeca iz razreda su provodila sate za racunarima ali ja nisam imao, ja sam sate i sate provodio na ulicama. Kada sam malo vise porastao, odlucio sam se baviti ilegalnim poslovima i tako zaradivati. U pocetku sam dilao drogu. Imao sam zarade ali je bilo veoma opasno. Upoznao sam jednog prijatelja i sa njim sam odlucio napraviti bandu. On se zvao Burn. Burn i ja smo svaku noc dilali drogu a prije toga smo isli u teretanu. Skupili smo jos clanova. BIli smo prava banda, zvali smo se RB. Burn i ja smo bili vođe. Poslije određenog perioda poceli smo se sukobljavati sa ostalim bandama iz kraja. Bili smo najjaci. U jednoj bitci je Burn pogino. Svi smo bili veoma tuzni. Ja sam odlucio napustiti bandu i vratiti se normalnom zivotu, kada sam napustio bandu imao sam 34 godine. Zaposlio sam se u gradu i sada evo radim i za radujem za bolji zivot. Ne stidim se sto sam odrastao kao dijete ulice!

Dijeca ulice

Sva dijeca na svijetu imaju pravo na zivot, obrazovanje, sreću, topao dom, to je ne upitno. Ali postoje djeca koja to nemaju. Njihove roditelje nije briga za njih, jednostavno ih odbace. Spolovima je lijepo kada se seksualno zadovoljavaju. Takvo je vrijeme danas da se skoro sve mlade osobe, prije braka, zabavljaju, a ne razmisljaju o posljedicama. Djecu koja se rode iz takvih slucajeva, ponekad roditelji odbace. Ne brinu se o njima, ne cuvaju ih, ne odgajaju ih kako bi trebali. Nije ih briga kako su obučeni, jesu li čisti, za ništa ih nije briga. Takav je bio i moj "poznanik" Emrah. Posto roditelji nisu brinuli o njemu Emrah je krenuo putem kojim nije trebao. Jako mlad je poceo piti i pusiti. Prolazile su godine i neki drogerasi su ga navukli na drogu. Radio je svasta. Poceo je sa travom. Kasnije vremenom je prelazio na teze droge. Konzumirao je kokain, heroin. Spricao je svasta nesto u sebe. Te je sprice bacao po parku i svugdje po gradu, sto je normalno građanima smetalo. Prijavili su ga policiji i oni su ga počeli pratiti. Pratili su ga jako dugo. Jedan policajac se "spriateljio" sa njim. Gdje god Emrah krenuo i ovaj bi isao sa njim. Promatrao je sve sto Emrah radi, skim se druzi kada nije sa njim, gdje izlazi, kako i skim živi. Emrah je bio jako mrsav jer su te droge jako lose utjecale na njega. Nakon nekog vremena, taj policajac, nakon sto je nakupio dosta dokaza otisao u policu i organizirao raciju. Jednom u parku, sjedili su obojica na klupi. Dok su oni sjedili i pricali policija je okupirala park. Evakuirali su sve ljude iz parka, ali Emrah nista nije posumnjao. Policajci su ga uhvatili, odveli u zatvor i osudili. Dobio je kaznu od tri godine zatvora. Nadam se, za njegovo dobro, da ce se opametiti za to vrijeme u zatvoru. Jako mi je drago, a i vama treba biti, zbog toga sto niste djeca ulice.

Na ulici

Odrastao sam na ulici i jako sam sretan zbog toga.U svojoj malodsti sam naucio mnogo stvari.Kao mali bio sam poseban.Razlikovao sam se od ostale djece.Oni su sve svi zajedno druzili u parku a ja sam se druzio sa starijim i vecim momcima.Ali kada sam shvatio da od njih nemam nista osim gluposti oceo sam se druziti sa svojm vrsnjacima.Bilo mi je super u djetinjstvu,ne kao danasnjoj djeci ali ja sam uzivao . Danasnja djeca imaju sve sto pozele.Imao sam lijep zivot i dobru obitelj.Isao sam u skolu,zavrsio sam i srednju skolu.Poslije srednje skole nasao sam posao i poceo da radim sa ocem.Radili smo razne poslove.Kod kuce smo pravili neke stvari pa bismo isli da prodajemo.U mladosti sam naucio sve da radim.Jako sam ponosan na to i drago mi je sto znam da radim mnoge poslove.Kada vidim danasnju djecu  krenu mi suze na oci.Ne slusaju roditelje,ne zele ici u skolu.Ja se jako ponosim sto sam djete ulice i sto sam imao super djetinjstvo.VOlio bih da i danas ima takve djece,ima ih ali jako jako , malo.

Davni dani

Bilo je to davnih dana...Bio sam mali imao sam mozda 6-7 godina tek sam u zabaviste krenuo kad je iznenada poceo rat! Secam se samo kako je nesto pucalo kako su prozori pucali od vibracija..Stariji ljudi su verovatno znali da ce do toga doci pa su se pripremili kao moji roditelji..U podrumu je bilo dosta zaliha hrane...Kad je rat poceo roditelji su me tamo sakrili..Rekli su da ce sve biti u redu i da ce se oni vratiti kad se sve zavrsi,ali njih nije bilo nikako a pucanje je prestalo...Sacekao sam jos par dana i izasao sam  napolje..Video sam drugare kako placu ja sam u kvartu bio najmladji..Pitao sam najstrijeg sta se desilo a on mi je odgovorio da su nam roditelji poginuli..Od tad sam ja postao dete ulice kao i oni! Posto smo svi bili mali da bi smo radili neki posao...Krali smo sa pijace voce i povrce da bi smo preziveli..Svi sxmo zajdeno ziveli u nekoj napustenoj kuci.Nismo imali televior,racunar nista...Imali smo 3 samo kreveta..Ali mi smo bili srecni...Ljudi iz doma za nezbrinute su pokusavali da nas uhvate ali mi se nismo dali..Pokusavali su nas uhvatiti na spavanju ali neko od nas je uvek cuvao strazu...Tako sam ja odrastao kao dete ulice i bio sam srecan....Sada sam vec odrastao imam svoj posao i porodicu.Zivim srecnim zivotom ali uspomene uvek ostaju.

Najbolji prijatelji

Ja sam dijete ulice,danas to nije lako biti. Danas bi svi voljeli imati racunare i tu tehnologiju. Mene je sudbina snasla da budem dijete ulice. Kada sam imao sest godina roditelji su otisli i vise se nikada nisu vratili. To je za mene bila stresna situacija. Ostao sam sa bakom koja je imala 84 godine i nije se mogla brinuti o meni. Mogao sam birati dali da budem dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Kao dijete ulice imao sam i dobrih i losih trenutaka u svom zivotu. Imao sam jednog prijatelja kojeg je slicna sudbina zadesila zvao se Joe. Joe i ja smo proveli mnogo trenutaka zajedno, bili smo najbolji prijatelji. Kada smo malo porasli krenuli smo ici u teretanu, predvecer bih krenuli u teretanu i vjezbali 2 sata. Jedno jutro smo sjedili i razmisljali i odlucili smo napraviti bandu. Tako smo i uradili dali smo joj ime SG. Prikupili smo jos clanova i poceli smo raditi i ilegalne poslove. Dilali smo drogu i tako. Predvecer umjesto teretane isli smo zajedno na neko napusteno mjesto konzumirati drogu. Uskoro smo poceli igrati i okrsaje sa drugim bandama. Bili smo najjaca banda u nasem kraju. Tokom jedne bitke Joe je poginuo. Kada je poginuo mnogo nas je izgubilo volju za bandom. Svi smo bili tuzni. Poslije par dana sam napustio bandu jer da sam osto tamo ne zna se bil danas bio ziv. Kupio sam stan u gradu i zaposlio se. Sada skupljam za auto. Dijete ulice mi je u krvi.

U mojoj mladosti

Kada vidim današnju djecu,jako sam ponosan sto sam ja djete ulice.Zivim u gradu i svaki dan gledam danasnju gradsku djecu.U mojoj mladosti sve je bilo drugacije i moze se reci bolje,puno bolje.Danasnja djeca imaju sve sto pozele,racunare,televizore,mobitele.
U moje vrijeme nije bilo ništa osim televizora,a i to nisu  svim imali.Ja sam jedan od onih koji nije imao televizor.Televizor je bio jako skup.Jedan moj prijatelj je imao tv,pa smo kod njega isli i zabavljali se . Vecinu svog vremena smo provodli vani sa prijateljima.Nismo imali mobitele ali smo uvijek znali gdje su  nam jarani.Sada kad se sjetim proslosti pozelim se vratiti,ali prije sam htio da budem neko drugi.Prije smo  voljeli da idemo u skolu, bili bi sretni kada trebamo ici,a danasnja djeca ne vole skolu,to se vidi.Ja sam imao samo brata,ali moji jarani su imali mnogo brace i sestara.Njima nije bilo lako kao nama,trebalo je skupiti novac za cjelu obitelj i nahraniti ju.Moj brat je bio stariji pa je isao da radi sa ocem.I ja kada sam zavrsio skolu poceo sam da radim sa bratom i ocem.Nisam zavrsio srednju skolu,jer su trebale pare a mi nismo imali.Poceo sam da radim svaki dan.Nisam imao neki posao kao oni al sam kod kuce radio mnoge poslove . Napravio bih nesto i onda to prodao.Pravio sam neke umjetnine od drveta i nekada bi ih dobro prodao a nekada bas i ne.Drago mi je sto sam djete ulice i zao mi je sto danas ima veoma malo takve djece.

Ljubav mijenja covjeka

U ovim kriznim vremenima, sve je vise dijece sa ulice. To su dijeca o kojima niko ne brine, koja su po cijele dane na ulici i cesto upadaju u nevolje. Na svu srecu ja nisam jedno od tih djece. Imam ljep zivot i dobru obitelj. Ali znam jednog covjeka, koji je bio dijete ulice. Nije imao srecu da ima dobru porodicu i topao dom. Kao sva djeca ulice kod kuce je bio samo kad je spavao. Skoro nije bilo dana da nije upao u neku nevolju. U dusi je bio dobar djecak, ali kao mlad poceo je piti. Kako je stario sve vise i vise je pio i pio.. Cesto je znao zavrsiti u bolnici na ispumpavanju. Posto je bio velika pijanica nije sebi mogao naci posao. Rijetko kad je bio trijezan, a vjerujte mi, to nije bilo cesto. Imao je i nekih problema sa jetrom, ali to je uspio "zakrpiti". I nije prestajao piti, sve dok se nije zaljubio. Da, da, dobro ste procitali, jedan djecak, koji je prerastao u covjeka se zaljubio. Covjek koji je djetinjstvo prezivjeo na ulici prvi put je osjetio taj osjecaj koji nam zadaje glavobolje i nesanice. Zaljubio se u jednu curu koja se zvala Azra. Bila je plava, imala je smedje oci. Sve u svemu ljepa djevojka. Posto je pio, nikad nije imao djevojke, imao je strah da priđe Azri. Jednom, kad je bio trijezan, drugovi su ga odgovorili da joj priđe. Pricao je sa njom nekih pola sata i dogovorio je izlazak. Izlazili su godinu dana, bili su sretni zajedno. Jednog dana taj covjek ,zvao se Emir, je zaprosio Azru i ona je pristala! Prije nego što su se vjencali, Emir je isao na odvikavanje od droge. Sade žive sretni zajedno. Imaju dvoje djece i jako ljep, ugodan i topao dom. Zapamtite, ljubav mijenja covjeka.

Biti dijete nije lako

Ja sam dijete ulice, u tome nema nista krivog, mislim da sam isti kao i sva druga djeca, mnogi vrsnjaci me zezaju i nije mi ugodno. U skoli, se uvijek druzim sam, svi mi govore da sam glup, a imam puno bolje ocjene od njih. Cesto se u drustvu drugih osjecam kao da sam radioaktivan, svi se micu od mene, govore mi da smrdim, a svaku noc se tusiram, hladnom vodom, iako to nitko ne primjecuje, kada se osisam, govore mi da sam celav, kad pustim kosu govore mi da sam peder. Cesto jedem otpatke hrane. Svi me vrijedaju, i podirkivaju, kada dodjem kod lijecnika radi necega, uvijek mi nabroji 10 drugih bolesti od kojih sam obolio. Volim svoje roditelje puno vise od svojih vrsnjaka, oni se trude pruziti mi krov nad glavom i hranu, vodu, odjecu i obucu, a puno djece mojih godina to ne razumije i cesto ne cijene svoje roditelje. Cesto me djeca starija od mene tuku i postavljaju mi nogu dok hodam, cure me ne vole, a moj brat koji ima 16 godina, se nije upisao u zeljenu srednju zbog naseg slabog imovinskog stanja, mislim da je to zalosno. Ako mi se svidja neka cura i ako se to dozna, odmah me pocnu zezati i zadirkivati. Neki profesori u skolama me ne prozivaju i prave se da ne postojim, a ako nesto ne znam odmah me pocnu prozivati i govoriti da razumiju mene i moje probleme, ali da ne mogu stalno meni popustati. Na Bozic nikada ne dobijem ono sto stvarno zelim, ali bilo kakav dar me obraduje. U skoli je moja bivsa uciteljica koja me jedina stvarno razumjela organizirala humanitarnu akciju, ali nije bas uspjelo i sve vise djece me i pocelo zezati. Moj zivot nije lak i vecina vas je to tek sada shvatila, ali vjerujte mi, dobro se dobrim vraca.

Zelja i san

Zelja,san,realnost,java ili pak druge stvari koje se desavaju u sadasnjosti,ja sam kao mali imao samo san i zelju.Nekako kad razmisljam zbog cega sam sve ovo zasluzio,torture da me maltretiraju zato sto sam finanskiski slab,sitne gradje i slicno.Nekako to postaje dosta upadljivo u danasnjosti.Gledam to sa druge strane,prosao sam kroz sve gore navedeno,imam 29 godina.Zivim od danas do sutra,nemam nikakav cilj tj imao sam ali je odavno pao u vodu.Zasto,pitace se mnogi.Zato sto kad su ti neke obicne stvari potrebne koje svi imaju,tebi ponestanu,podrska roditelja,brace i sestara,jednosto fali ti ono najvaznije ljubav.Tako ti padaju svi snovi u vodu.Maltretirali su me u osnovnoj,poreslo mi je preko glave,sa 17 godina resio sam da deckaka koji me je maltretirao i ponizavao sacekam jedne noci ispred kuce dok se vracao.Udario sam ga dva puta palicom.Bezao sam,bio sam mnogo uplasen.Saznali su da sam ja,isterali me iz skole.Poslali u KP Dom.Tu sam proveo jednu godinu.Posle toga sam isao na sudjenje,odgovarao sam za pokusaj ubistva sa predomisljajem.Osudjen sam na 3 godina.Bilo mi je 21 godina kada sam izasao,nisam imao nigde nikog.Cinilo mi se da sam sam na svetu.Isao sam ulicom i trazio neke obicne propalice da bi se udruzio sa njima,jer resenja nije bilo.Nasao sam neko drustvo i tako do dan danas radimo neke sitne pljackice,lopovluke,prevare.Dok nas opet ne zatvore,pa kad izadjemo opet ista stvar.Jer mi smo deca uluce i kada se jednom upletes u to,vise se ne izlazi iz toga.

Dijeca sa ulice

Kazu dijeca sa ulice su najgora dijeca na svijetu, dijeca koja uvijek kradu, lazu, psuju i puse. Naravno za to nisu kriva dijeca, nego njihvovi roditelji. Umjesto da djecu uce životu, odgajaju ih, brinu se o njima, neki roditelji jednostavno pošalju svoju dijecu na ulicu. Dijeca ulice cesto ne izrastu u dobrog covjeka, u zdravu licnost. Vecinom je tako, ali ja znam jednog momka koji je bio dijete ulice. Zvao se je Amar. O tom dijecaku niko nije brinuo. Kao mlad je vec poceo da sebi zaradiva novac da bi mogao kupiti sta mu treba: cijepao je drva, radio kod nemocnih ljudi itd.. U osnovnoj skoli je vec poceo piti, pusiti, a cesto je psovao i samim nastavnicima. Nekako je zavrsio osnovnu skolu. Kad je krenuo u srenju skolu, nastali su jos veci problemi. Poceo si druziti sa grupom momaka, koji su sadili i pusili travu. Ti momci su vec od prije bili poznati policiji, ali policija nije smijela nista poduzimati, jer su se bojali za svoje porodice. Cesto su znali nekog istuci, nekad bi istuceni znao zavrsiti i u bolnici. Amar se  udruzio sa njima. Poceli su to prodavati dijeci koja su isla u srendju skolu, cak su nekad i dijeci iz osnovne škole prodavali travu. Jednom se polica uzdigla i organizirala akciju da suzbije sirenje droga. I pratili su Amara i njegovu druzinu nekih  dva mjeseca, dok nisu otkrili gdje sade travu. Jedne noci kasno, cijela Amarova grupa se okupila u sumi gdje sade travu. Tad ih je policija i uhvatila. Svi ovi momci su pobjegli autom, samo je Amar ostao sam. Znao je da nije mogao pobjeci policajcima i predao se je. Amara su odveli u policiju i odlezao je 3 mjeseca. U ta tri mjeseca skontao je da oni njegovi drugovi nisu bili nizasta. Okrenu je novi list u zivotu.Sada radi u jednoj prodavnici građevinskog materijala i ima djevojku, sa kojom se planira vjenčati. Ipak, postoji nada za neku djecu sa ulice.

Djete ulice

Zdravo.Ja sam djete ulice i ponosim se time.Danasnjoj djeci to je biti nesto najgore.Niko ne voli da bude djete ulice.Kao djete ulice prosao sam kroz razne stvari.I kroz dobre i kroz loše.Mnogo lijepih stvari pamtim ali ima tu i losih.Bili smo siromasni pa smo brat i ja u desetoj godini opljackali jednu manju prodavnicu slatkisa.Ueli smo novac.Poslali su nas u kazneno popravni dom.Tamo smo bili do 12 godine i pustili su nas na slobodu jer se dokazalo da smo nevini.Tada sam nastavio zivot.Momci sa kojima sam se druzio cesto smo upadali u probleme,ali uvijek bi se izvukli.Poceo sam da radim u 16 godini.Radio sam po noci,i zaradivao.Mnogo sam zaradio na tom poslu i razmisljao sam da dadnem otkaz.Jedne većeri sam opljačkao mjesto na kom sam radio.Šef nije nista vidio i rekao mi je da otvorim oci i da ulovimo te lopove.Medjutim ja sam dao otkaz i njemu je postalo sumnjivo.Policija mi je dosla na vrata i pronasla ukradene stvari.Ali rekao sam da sam to sam kupio.Otisli su i nisu se vise vratili,na srecu.Kasnije sam nasao novi posao i zadrzao sam ga . Djetinstvo mi je bilo najljepsi dio zivota.Ponosim se sto sam djete ulice.

Dijetinjstvo

Kažu da je dijetinjstvo najljepsi dio života. Tu se većina djece zabavlja, upoznaju nove drugove. Tad se javljaju prve simpatije. Tako je kod djece koja imaju dobru porodicu, kod djece o kojoj se brinu roditelji. Ali postoje i drukcija djetinjstva. Takvo je bilo i moje djetinjstvo. O meni se nisu brinuli roditelji, nisam imao dobru porodicu, topao dom. Ja sam bio dijete ulice. Umjesto da kod kuce, kao vecina djece koja su isla u skolu, pisem zadacu, ucim, ja sam, sa jos par djecaka lutao ulicama po gradu. Svoj djeci, koja imaju dobru porodicu i topao dom, majka sprema topla jela, kolače, brinula se o njima. Kod mene to nije bilo tako. Mene majka nije odgajala kao vecinu djece, nije me ucila kako biti dobar čovjek.  Ja i djecaci koji su se druzili samnom  cesto smo upadali u probleme. Uvijek smo radili sto nismo trebali. Razbijali smo prozore, nekad smo cak znali i probiti gumu nekome na automobilu. Znate kako zive dijeca sa ulice. Mlad sam poceo pustiti cigarete, psovati. Malo nakon toga sam poceo i piti. Cesto smo dobacivali nekome, pa smo i znali biti prebijeni. I tako odrastao sam, prolazile su godine i godine. Napunio sam sedamnaest godina prije par dana,  i okupio sam se sa drugovima kasno navecer. Sjedili smo na nekom zidu, a nedaleko od nas stajao je jedan Mercedes, jako dobar, ocuvan kao nov. Nagovorili su mene moji „drugovi“ da ukradem auto, jer sam znao dosta o automobilima. Ogledao sam auto jedno desetak minuta. Kada sam ustanovio da nema alarm razbio sam staklo i uvukao se kroz prozor.  Da vas ne ucim puno o tome, preskociti cu dio kako sma upalio auto. Gazda me vidjeo, pozvao policiju i policija se odjednom stvorila iza mene. Posto sam shvatio da sam pogrijesio odmah sam stao i predao se. Ovi moji „drugovi“ su pobjegli kao zadnje kukavice. Tokom boravka u zatvoru skontao sam da, iako se moja majka nije brinula o meni, trebam se potruditi da postanem dobar covjek.

Dete ulice

Ja sam kratko i jasno dete ulice,nisam imao pruzene paznje kao mali,jer nemam ni rodjitelje.Odrastao sam u domu za decu bez staratelja.Kada me je usvojila jedna porodica ponadao sam se da sam resio svoje probleme,ali to nije bilo to.Nisam mogao ziveti tako.Pobegao sam od tog doma...Bio sam napolju 3 dana,nista nisam jeo.Pokusao sam da isposim novac,ali nisam uspreo.U jednoj noci polomio sam izlog jedne prodavnice usao i jeo,kako bih mogao preziveti...Nekak osam utekao policiji...Ali su tu kruzili dan i noc.Sutra dan su me uhapsili...Cudio sam se,ali mi je inspektor ispricao kako to nije bilo nista tesko,jer je porodica prijavila moj nestanak i ja sam fakticki bio jedini osumnjiceni...Poslali su me u KP Dom.Sedeo sam tu do svoje sedamneste godime.Kad sam izasao gledao sam da nadjem neko drusto koje bi moglo da mi pomogne,uradio sam neku malu uslugu,preneo sam neku robu sa tacke A na tacku B i dobio neku sicu od 20 eura.Dao sam to jednom coveku za neki cumez da mogu tu da spavam,otisao kod nekog majstora blizu i molio ga da se zaposlim nekako da mu pomazem,nekako me je pustio cisto da sedim tu za neku bedu mesecno,imao sam cisto da platim cumez za spavanje i to je to.Moj zivot je bedan,ja sam dete ulice i nadam se da ce se to promeniti.

Ulica

Ulica je jedno mesto na kome su mnogo dece odrastale i sazrevale i tako ce i ostati.Kao sto je jedan veliki covek reko ''Ulica je jedan veliki univerziter,tu su mnogi od nas postajali ljudi,fudbaleri,lopovi itd.''

Zavisi od tebe,ulica do nekle moze da ti pomogne da sazres,moze da te i upropasti.Upropasti te samo ako zeljan i povodljiv kao vecina ljudi,ali ako imas neki cilj od malena ti guras prema njemu i ne dovoljavas da ti snovi i clj padne u vodu.Desava se i to,ali veliki je uspreh ako padnes,obrises se,ustanes i nastavis dalje !

Jer kao sto kaze poslovica ''Ono sto te ne ubije,samo te ojaca''

Tako da to samo pravi i jaki mentalno mogu da shvate i primene ako im se zadesi takva situacija.Ulica nekom pada lako,nekom tesko.Tesko pada onim ne iskusnima.Oni ne znaju sta ce sami sa sobom,pa lutaju po zgradama,parakovima i pokusavaju da nadju neki posao da bi nekako izasli iz te depresije.Oni drugi,oni samo pokusavaju da podkradaju nekog,izrade nekog da bi bili na dobitku a neko drugi zbog njih u minusu,oni u vecini slucajeva zavrse gde im je i mesto.Tako da Ulica moze nekog da ojaca a nekog da slomi.

Sam svoj

Odrastao sam na ulici.Nije bilo lako.Danasnjoj djeci je to nocna mora,niko to ne zeli vise.Svi bi htjeli da imaj kompjutere i televizore.Ja sam licno djete ulice i ponosan sam na to.Radio sam razne poslove.Za 12 godina napustio skolu.Poceo se druziti sa nepoznatim momcima.Ali to nije dugo trajalo.Okrenuo sam se boljem zivotu.Poceo sam da zaradujem za zivot.Nisam imao neki posao.Radio sam kad bi me neko zvao.Bio sam vrijedan.Kasnije sam dobio posao u drzavnoj firmi jer su vidili da sam vrijedan momak.Radio sam svaki dan.Zaradivao sam,nisam imao kompjuter ,televizor pa cak ni mobitel. Imao sam pare ali nisam htio da trosim na gluposti.Trosio sam na porodicu i hranu najvise.Brata sam izgubio kada sam imao 15 godina.Bio je stariji od mene 3 godine.Bilo mi je jako tesko.Pet dana nisam izlaizo iz sobe nit sam pricao.Samo sam jeo sto bi mi roditelji donijeli.Bio je to veoma težak period.I danas kada se sjetim toga uhvait me tuga.Tih 5 dana nisam isao na posao.Kada sam otisao rekli su mi da sam dobio otkaz.Poceo sam traiti razloga da me vrate na posao,medjutim to se nije dogadjalo.Jednog dana dobio sam novi posao u drugoj firmi.I stano sam radio,dobio sam i unapredjenje.Mnogo sam zaradio za porodicu,ponosan sam na sebe sto sam ih prehranio.Nikada necu zaboraviti kako je biti djete ulice.

Dobra i losa

Postoji dve vrste dece,dobra i losa.Roditelji obicno pricaju da su ulicna deca losa,mada moj primer svedoci da nije bas tako.Ta losa deca odrastaju u propalice i narkomane,retko ulicno dete postane tako nesto,jer ono je obicno od svoje nesrece povuceno u sebe i zeli nesto standardno,ne vise i ne manje.Dok ona deca koja su odrastala sa svim u svom detinjstvu zele imati sto vise.Ulicno dete,zeli samo da bude na nivou standardne dece i da lepo provode dan.Ja sam dokaz da sam sve to uocio jer sam odrastao sa bas ovakva dva primera.Jedno dete,imalo je malu trosnu kucu,ziveo je sa nekom starijom zenom koja ga je usvojila.Nekako su sastavljali kraj sa krajem,ali jedina sreca za tog decka bila je da izadje napolje i da vidi sunce i da se igra,nije zeleo nista mnogo.Jednostavno zeleo je samo da pokusa biti srecan i da zaboravi na sve njegove probleme.Dok u drugom slucaju,drugo dete imalo je sve sto je pozelelo,to ga je osililo,pomislio da je najjaci.Uvek je bio u novom obucen cak i kad je isao da igra fudbal ili tako nesto.Bio u centru paznje zbog novca,niko nije smeo da se pokaci sa njim znajuci da ima ''Jako drustvo'' koje se druzi sa njim samo zbog novca...Maltretio druge i to je njega cinilo srecnim.Par godina kasnije ovo siromasno dete je zavrsilo neku skolu zaposlolo se i nekako stao na neki normalan put,da bi mogao da zaradjuje i zivi,ali ovo drugo dete je naravno postalo jos ''opasnije'' poceo je da konzumira drogu i ostale ilegalne stvari,tako da nije uvek sve kao sto izgleda.I sreca kao rec ima dosta vrsta shvatanja za nekog je sreca pravo znacenje sreca,dok za nekog drugog sreca znaci kocka,droga i ostali poroci.

Ulice

Od malih nogu dete sam ulice, i ponosim se time.Svoje detinjstvo sam proziveo na najbolji moguci nacin, zabavljao se, druzio, pravio gluposti, i nije mi zao, kada bih ponovo mogao da biram isto bih izabrao!Celo detinjstvo bio sam okruzen iskrenim, dobrim, i pravim drugarima koji me nikada nisu izdali, na ulici se sticu najbolji i najiskreniji prijatelji to je sigurno.Svakom od njih mogu potpuno verovati i poveriti svaku sitnicu u svom zivotu i ako zelim da to ostane izmedju nas dovoljno je da to samo kazem, nema sanse da to ikako procuri, to se zove pravi prijatelj.Takvi prijatelji mogu se steci samo na ulici, od malih nogu, koji ostaju do kraja zivota.Vecina starijih osoba to verovatno znaju, koji su svoje detinjstvo proziveli na ulici, igralistu, a ne na racunaru, na fejsbuku.Mogu garantovati da je svako ima bar dva ili tri prijatelja koja poznaje jos iz ranog, ranog detinjstva, sa "ulice", od virtualnih prijateljstava nema nista, sta se moze raditi sa takvim prijateljima, bez pravih prijatelja nema dobrog zivota.U detinjstvu sam se cesto znao posvadjati sa nekim od najboljih prijatelja oko fudbala, kosarke ili bilo kog drugog sporta, nekada su cak i tucnjave izbijale, ali nije to nista krupno, i to je zivot, sve je to deo zivota, prijateljstva, nema pravog prijateljstva bez male svadjice ponekad.Vecina vas ce shvatiti o cemu pricam, no neki mozda i nece, oni koji su detinjstvo proveli na mrezi, nadam se da takvih nema mnogo zato sto ne znaju sta propustaju, na ulici.Takodje mnogo je teze kad na bilo koji nacin izgubite prijatelja kojeg poznajete iz detinjstva nego bilo sta drugo na ovom svetu, to je jedna veoma, veoma velika bol i nesreca koju moze spoznati samo onaj kojem se desila ovako strasna nesreca. Svakako se nadam da necete upoznati tu bol.

Dijete sa ulice

Ja sam dijete ulice! Danas je veoma tesko to biti, vecinom djeca samo su u kucama na kompjuterima, mobitelima i drugim uredajima koji zaglupljuju ljude. Kompjuteri dovode do toga da se djeca samo igraju igrica, ne uce u skoli i zaglupljuju ih. Ja sam takoder bio djete ulice i uvijek sam bio na ulicama. Navescu vam svoj primjer o ovome.Dok sam bio jos mali roditelji su me ostavili baki, rekli su da ce se vratiti ali se to nikad nije dogodilo. Baka je bila stara nije mi mogla posvecivati dovoljno paznje. Mogao sam birati biti dijete ulice ili ostati kod bake. Izabrao sam biti dijete ulice! Svakodnevno sam izlazio vani i lutao po ulicama. Nasao sam prijatelja ime mu je bilo Tecber sa njim sam bio svakodnevo na polju. Spavali smo u supama drugih ljudi nismo imali kuce. Jeli smo i pili sta smo stigli. Kada smo odrasli napravili smo svoju bandu nazvali smo je AT. Svakodnevno smo izlazili u kafice i prikupljani clanove. Kada smo prikupili dovoljan broj clanova krenuli smo i dilati drogu. Dilali smo drogu svaku vecer, izlazli smo cesto i u teretane. Imali smo cesto problema sa policijom ali nas nisu mogli nikada uhvatiti jer smo uvijek bili na drugom mjestu, nismo imali svoj dom! Cesto smo napadali druge bande, bili smo najjaca banda u gradu! U jednoj bitci poginuo je Tecber i ostali clanovi! Samo sam ja ostao ziv! Kanio sam se ovog posla i poceo zivjeti normalno, zaposlio se i kupio stan u gradu. AT mi je u krvi.

Ja sam dijete ulice

U životu često čujemo izraz, „Vidi onog tamo, sigurno je dijete ulice“, „Pogledaj ga, sigurno je dijete sa ulice“.
Dok sam bio malo dijete bio sam jako radoznao. Svasta me zanimalo. Nakon sto sam čuo za taj izraz zanimalo me kakvo je  „Dijete ulice“. Pitao sam roditelje, oni su mi rekli da je to najgori oblik djetinjstva sto moze biti. Rekli su mi da su to djeca za koja niko ne mari, koji nemaju sretan život, dobru porodicu. Rekli su mi da su to dijeca čije roditelje nije briga za njih. Govorili su mi da su to i djeca koja su uvijek na ulici i da ta djeca rijetko prerastu u dobre, pametne i uspjesne ljude. Odmah mi je bilo jasnije. Zakljucio sam da su to djeca koja jako mlada pocnu pusiti, piti, a kasnije i konzumirati drogu. Zakljucio sam da su to dijeca bez srama, ruznog ponasanja, da su to djeca kraj kojih ne mozes proci da ti nesto ne dobace, ne opsuju i slicno. Iako sam saznao kakva su to djeca, ja sam se poceo druziti sa njima, sto mi je bio jedan od najgorih poteza u zivotu. Iako su moji roditelji brinuli o meni, imao sam dobru porodicu, sretno smo zivjeli, ali ipak sam se poceo druziti sa tim djecaima. I tako su prolazili dani i mjeseci. Postajao sam kao oni, samo sam ja puno rijeđe dobacivao i jako malo pio. Otisli smo jednom u grad, u jedan disko. Svi oni su pili bez ikakve mjere, ja sam popio par piva. Naisli su kraj nas tri velika, nabildana, ćelava momka. Jedan iz nase grupe je dobacio „Vidi ovih pedera“, sto je normalno bilderima zasmetalo. Okrenuli su se i poceli su nas tuci. Ja sam najmanje stradao, samo sam primio jednu saku u stomak, ali ostali su imali polomljena rebra, ruke itd. Otisli smo kucama, cijelu noc nisam spavao. Tu noc sam proveo razmisljajuci zasto mi je to trebalo u zivotu. Nakon toliko razmisljanja odlucio sam da se prestajem druziti sa tim momcima, jer imam mogucnosti postati dobar covjek.
Dosta vremena nakon te odluke, zakljucio sam  da sam dobro postupio. Jako mi je drago sto nisam sa njima nastavio druziti, i sto nisam cijelog zivota bio djete ulice.

Kao djete

Djete sam ulice i sretan sam zbog toga.Današnja djeca ne znaju cijeniti to što su se ulice.Kada sam bio mali htio sam da zivim u gradu medju bogatim ljudima,ali kako sam rastao moje misljenje se mjeljalo kakve sam sve ljude sretao.Naišao sam na mnogo loše ljude iz grada.Djete uice danas je biti nešto grozno.Svi imaju televizore i kompjutere i ceo danas vise po njima.Djeca su ranije imala mnogo srecnija djetinjstva nego sada.To se pocelo mjenjati pojavom kompjutera i ostalih stvarcica za djecu.Prije si kao djete radio razne poslove za majku i oca,a sada sjediš po ceo dan u kući i ništa ne radiš,bespotrebno trošiš vrijeme.Ja kao i mnoga djeca iz moga kraja smo imali sretno djetinjstvo.Svaki dan smo zajedno bili . Nismo imali ni mobitele ni kompjutere , ali smo znali gdje se ostali nalaze.Čitav dan smo provodili vani, u kući bismo bili samo kada trebamo jesti i ponovo idemo napolje.Mnogo smo pomagali roditeljima i radili mnoge poslove a njih.Mnoga djeca iz mog kraja nisu imali majku ili oca.To je bilo zalosno.Neke stvari od prije se ne mogu zaboraviti.

Kao mali

Odrastao sam na ulici,nije bilo lako.Mnoga djeca nisu imala šta da jedu.Nisam se skolovao jer nisam imao pare da platim skolu.Skola se tada jako placala. Bilo mi je tesko kada vidim drugu djecu kako pate.U ulici sam se druzio sa raznim ljudima.Od mladjih do puno starijih od mene.Sa 10 godina sam zapalio prvu cigaretu koji su mi dali stariji od mene,počeo sam da pušim stalno.Nekada mi se desi da nemam pare da platim cigaru ali uvijek posudim.Shvatio sam da me to ne vodi nikud.Pronašao sam posao sebi,poceo sam da zaradujem za porodicu.Svaki mjesec sam zaradivao dovoljno novca da prehranim obitelj.Bilo mi je drago to.Imao sam starijeg brata ,i on se isto zaposlio tamo gdje sam a radio , radili smo zajedno.Otac nije mogao da radi jer je bio bolestan,a majka je radila kada bi je neko nekad zovnuo,ali i ot je bilo rijetko.Nije bilo lavko,sve je bilo skupo.Ustvari nije bilo skupo ali nismo imali pare da kupmo pa se cinilo sve skupo.Danas zivimo sretno svi.Otac se oporavio i zajedno zivimo u jednoj lijepoj kucici

Dijete ulice

Ja sam dijete ulice i time se ponosim! Djete ulice danas je biti nesto veoma tesko, danas sva dijeca cijeli dan su u kuci na kompjuterima. Kompjuteri upropastavaju nas zivot, prije je bilo veoma lijepo svi su bili na ulicama a sad, navescu vam jedan primjer: Dok sam bio jos mali roditelji su mi poginuli u saobracajnoj nesreci u Sarajevu. Bilo mi je veoma zao, bio sam prepusten sam sebi. Imao sam jednu staru baku, ona me nije mogla zadovoljit, igrat se samnom, kupovat mi stvari itd. Mogao sam birati biti dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Cijele dane sam hodao po ulicama trazio prijatelja. Jednog dana naisao sam na Damira tako se zvao. Sa njim sam se bolje upoznao i saznao sam da je i on prepusten sam sebi, da su mu roditelji poginuli. Sprijateljili smo se i stalno isli skupa. Kada smo porasli odlucili smo se bavit ilegalnim poslovima, dilali smo drogu. Isli smo redovno u teretanu, a poslije dilali drogu. Jednu vece tako mi sjedimo u kaficu pijemo pivo kada su nam prisla dvojca momaka. Pitali su nas da im se pridruzimo bandi. Mi smo prihvatili. Ta banda se zvala SG sto bi znacilo Street Gangsters. Krenuli smo sa njima u sjediste bande. Kada smo dosli bilo ih je tamo jos cetvorica. Svakodnevno smo dilali drogu. Cesto smo isli ulicama i tukli se sa drugim bandama. Jednu vecer dok smo se tukli Damir je poginuo. Jedan clan bande SV mu je zabio noz tacno u pluca i poginuo je. Sutra sam ja odlucio napustit bandu, shvatio sam da to nije dobro i tako se SG raspao. Da sam jos nastavio tim stopama ko zna sta bi od mene sad bilo. Sve u svemu ja sam dijete ulice.

Lutanje ulicama

Bio sam mali, nisam nista shvatao za ozbiljno, lutao sam po ulicama, nisam imao sta da jedem, sta da obucem.Svaki dan sve je bilo isto, jedva sam prezivljavao, cekao sam da mi neko baci malo hlijeba, nisam imao gdje da se skolujem nit nista.Svi su me cudno gledali, ali ja to nista nisam shvatao, zasto je to tako. Sve je to tako bilo dok sam jedan dan malo odrasto.Poceo sam vec da shvatam zasto me niko ne voli. Djeca su me mrzili i psovali ali nisam imao nikakve mogucnosti da se odbranim.Jedan dan sam rijesio da to promjenim, pa sam skupio malo para, obuko sam se pristojno i rijesio sam da nadjem sebi neki posao.
Ulazio sam u svaku kucu i raspitavao sam da li je potreban nekakva pomoc, da mogu da radim nesta, da skupim malo para, da srijedim svoj zivot.Tako jedan dan naletim u jednu kucu gdje su zivjeli neke starci, bili su sami i nisu bili sposobne da sredjuju svoj dvor.Ja sam im ponudio da im to radim, a oni su prihvatili.Tako sam radio svaki dan, sredjivao sam im dvoriste, cvijece i sve sto sam bio sposoban da uradim.Oni su ujedno bili i moji prvi, a i najbolji prijatelji, jako smo se zblizili.Nakon mjesec dana rada, ponudili su mi da zivim sa njima dok ne nadjem sebi neki stan, a ja sam tad bio najsretniji covjek i sam prihvatio to bez nikakvo razmislanje.Zivjeo sam tamo, tamo sam i jeo i sve sam tamo radio, bili su mi kao roditelji, a i ja sam se tako grizio za njima.Jedan dan kad sam skupio dosta para, ostao sam sam u kuci, i razmisljao sam.Rijesio sam da ih napustim, ostavio sam pismo na masu, oni su mi dosta pomogli i nisam htjeo da im budem teret, jer su bili dosta stari pa nisu mogli da se grize toliko.Otisao sam iz te kuce, nasao sam sebi jeftin stan, naso sam i posao.Ali oni su mi uvjek ostali u srcu, uvjek sam ih posecivao, nikad ih nisam zaboravio.

Lose i dobro

Jos od samog rodjenja mi je krenulo lose, roditelji me napustili jos dok sam bio beba imao sam samo par godina tacnije dve godine. Moje celokupno detisnjstvo se svodilo na ulici bez ikoga i icega, sam svoj. Bilo je tesko odrastanje sa velikim mukama i teskoca, nekada nisam cak imao ni za hranu da sam morao da trazim po kantama ostatke. Ulica me je vodila sve losijim i losijim putem dok me jednog dana nije navukla i na drogu. Pokusavao sam da joj se odoprem ali nisam imao izbora morao sam da je koristim tako da bi zaboravio svoju proslost. Ponekad i uz nju sam imao nesto slicno kosmarima nebi znao tacno kako to da opisem ali veoma je strasno. Uz vecim kolicinama sam se osecao lepo nisam mario za nicim bilo mi sve ravno poput polja. Koristio sam je non stop tako da mi se deca grada bojala, ja nisam stetio nikom nisam pravio probleme bio miran, ponekad me i matretirali. Vecine noci provodio sam spavajuci na klupi u parku ponekad i na autobuskoj stanici kako kad gde ima manje guzve. Dok jednog dana nisam uzeo veliku dozu droge tacnije predoziro i zavrsio na klinici. Uz pomoc lekara jedva sam toga dana i preziveo, zahvaljujem se bogu. Posle mog spasenja lekari mi predlozio lecenje zavisnosti sto sam i prihvatio. Kako sam uspeo da se izlecim jedna mlada gospodja mi je ponudila posao kod nje kako bi radio kao bostovan. Imala je veliku kucu sa vise psa kojih sam morao da setam, uredjujem bastu kako bi lepse izgledalo. Gospodja je bila veoma zadovoljna samnom da mi je kasnije cak i ponudila posao u njenoj firmi.Od toga dana uspeo sam da izvucem iz starog zivota i maknem ulice jer svacega ima na njoj.