Dijetinjstvo

Kažu da je dijetinjstvo najljepsi dio života. Tu se većina djece zabavlja, upoznaju nove drugove. Tad se javljaju prve simpatije. Tako je kod djece koja imaju dobru porodicu, kod djece o kojoj se brinu roditelji. Ali postoje i drukcija djetinjstva. Takvo je bilo i moje djetinjstvo. O meni se nisu brinuli roditelji, nisam imao dobru porodicu, topao dom. Ja sam bio dijete ulice. Umjesto da kod kuce, kao vecina djece koja su isla u skolu, pisem zadacu, ucim, ja sam, sa jos par djecaka lutao ulicama po gradu. Svoj djeci, koja imaju dobru porodicu i topao dom, majka sprema topla jela, kolače, brinula se o njima. Kod mene to nije bilo tako. Mene majka nije odgajala kao vecinu djece, nije me ucila kako biti dobar čovjek.  Ja i djecaci koji su se druzili samnom  cesto smo upadali u probleme. Uvijek smo radili sto nismo trebali. Razbijali smo prozore, nekad smo cak znali i probiti gumu nekome na automobilu. Znate kako zive dijeca sa ulice. Mlad sam poceo pustiti cigarete, psovati. Malo nakon toga sam poceo i piti. Cesto smo dobacivali nekome, pa smo i znali biti prebijeni. I tako odrastao sam, prolazile su godine i godine. Napunio sam sedamnaest godina prije par dana,  i okupio sam se sa drugovima kasno navecer. Sjedili smo na nekom zidu, a nedaleko od nas stajao je jedan Mercedes, jako dobar, ocuvan kao nov. Nagovorili su mene moji „drugovi“ da ukradem auto, jer sam znao dosta o automobilima. Ogledao sam auto jedno desetak minuta. Kada sam ustanovio da nema alarm razbio sam staklo i uvukao se kroz prozor.  Da vas ne ucim puno o tome, preskociti cu dio kako sma upalio auto. Gazda me vidjeo, pozvao policiju i policija se odjednom stvorila iza mene. Posto sam shvatio da sam pogrijesio odmah sam stao i predao se. Ovi moji „drugovi“ su pobjegli kao zadnje kukavice. Tokom boravka u zatvoru skontao sam da, iako se moja majka nije brinula o meni, trebam se potruditi da postanem dobar covjek.