Ja sam dijete ulice

U životu često čujemo izraz, „Vidi onog tamo, sigurno je dijete ulice“, „Pogledaj ga, sigurno je dijete sa ulice“.
Dok sam bio malo dijete bio sam jako radoznao. Svasta me zanimalo. Nakon sto sam čuo za taj izraz zanimalo me kakvo je  „Dijete ulice“. Pitao sam roditelje, oni su mi rekli da je to najgori oblik djetinjstva sto moze biti. Rekli su mi da su to djeca za koja niko ne mari, koji nemaju sretan život, dobru porodicu. Rekli su mi da su to dijeca čije roditelje nije briga za njih. Govorili su mi da su to i djeca koja su uvijek na ulici i da ta djeca rijetko prerastu u dobre, pametne i uspjesne ljude. Odmah mi je bilo jasnije. Zakljucio sam da su to djeca koja jako mlada pocnu pusiti, piti, a kasnije i konzumirati drogu. Zakljucio sam da su to dijeca bez srama, ruznog ponasanja, da su to djeca kraj kojih ne mozes proci da ti nesto ne dobace, ne opsuju i slicno. Iako sam saznao kakva su to djeca, ja sam se poceo druziti sa njima, sto mi je bio jedan od najgorih poteza u zivotu. Iako su moji roditelji brinuli o meni, imao sam dobru porodicu, sretno smo zivjeli, ali ipak sam se poceo druziti sa tim djecaima. I tako su prolazili dani i mjeseci. Postajao sam kao oni, samo sam ja puno rijeđe dobacivao i jako malo pio. Otisli smo jednom u grad, u jedan disko. Svi oni su pili bez ikakve mjere, ja sam popio par piva. Naisli su kraj nas tri velika, nabildana, ćelava momka. Jedan iz nase grupe je dobacio „Vidi ovih pedera“, sto je normalno bilderima zasmetalo. Okrenuli su se i poceli su nas tuci. Ja sam najmanje stradao, samo sam primio jednu saku u stomak, ali ostali su imali polomljena rebra, ruke itd. Otisli smo kucama, cijelu noc nisam spavao. Tu noc sam proveo razmisljajuci zasto mi je to trebalo u zivotu. Nakon toliko razmisljanja odlucio sam da se prestajem druziti sa tim momcima, jer imam mogucnosti postati dobar covjek.
Dosta vremena nakon te odluke, zakljucio sam  da sam dobro postupio. Jako mi je drago sto nisam sa njima nastavio druziti, i sto nisam cijelog zivota bio djete ulice.