Dijeca sa ulice

Kazu dijeca sa ulice su najgora dijeca na svijetu, dijeca koja uvijek kradu, lazu, psuju i puse. Naravno za to nisu kriva dijeca, nego njihvovi roditelji. Umjesto da djecu uce životu, odgajaju ih, brinu se o njima, neki roditelji jednostavno pošalju svoju dijecu na ulicu. Dijeca ulice cesto ne izrastu u dobrog covjeka, u zdravu licnost. Vecinom je tako, ali ja znam jednog momka koji je bio dijete ulice. Zvao se je Amar. O tom dijecaku niko nije brinuo. Kao mlad je vec poceo da sebi zaradiva novac da bi mogao kupiti sta mu treba: cijepao je drva, radio kod nemocnih ljudi itd.. U osnovnoj skoli je vec poceo piti, pusiti, a cesto je psovao i samim nastavnicima. Nekako je zavrsio osnovnu skolu. Kad je krenuo u srenju skolu, nastali su jos veci problemi. Poceo si druziti sa grupom momaka, koji su sadili i pusili travu. Ti momci su vec od prije bili poznati policiji, ali policija nije smijela nista poduzimati, jer su se bojali za svoje porodice. Cesto su znali nekog istuci, nekad bi istuceni znao zavrsiti i u bolnici. Amar se  udruzio sa njima. Poceli su to prodavati dijeci koja su isla u srendju skolu, cak su nekad i dijeci iz osnovne škole prodavali travu. Jednom se polica uzdigla i organizirala akciju da suzbije sirenje droga. I pratili su Amara i njegovu druzinu nekih  dva mjeseca, dok nisu otkrili gdje sade travu. Jedne noci kasno, cijela Amarova grupa se okupila u sumi gdje sade travu. Tad ih je policija i uhvatila. Svi ovi momci su pobjegli autom, samo je Amar ostao sam. Znao je da nije mogao pobjeci policajcima i predao se je. Amara su odveli u policiju i odlezao je 3 mjeseca. U ta tri mjeseca skontao je da oni njegovi drugovi nisu bili nizasta. Okrenu je novi list u zivotu.Sada radi u jednoj prodavnici građevinskog materijala i ima djevojku, sa kojom se planira vjenčati. Ipak, postoji nada za neku djecu sa ulice.