Svoj zivot

Eh djete ulice mnogim mladima je smijesno to neki i zezaju ali to je veoma zalosno. Moj zivot se proveo o tuzi strahu i nespavanim nocima. Djete ulice lako nije biti nemas briga nit iceg ali samo misao na drugu djecu donosi bol.Dane sam provodio lutajuci po dugim ulicama gdledajuci veselu bogatu djecu kako bi neki rekli Tatini/Mamini Sinovi.Najvise sam voleo da budem u parku medu drugom djecom ali oni su me izbjegavali nista mi nije kao mali islo za rukom.Roditelji su mi bili pravi bogati ljudi ali mene nisu ni primjecivali kad su me odbacili kao da nisam postojao za njih a u stvari sam imao samo 7 godina.
Za rodbinu sam saznao tek 10-te godine kad sam sjedio u parku na klupi i zamisljeno gledao u jednom pravcu.Te je naisao stari covjek sjeo pokraj i rekao djete sta te muci, izpricali smo se tek na kraju sam uvidio da mi je to djed. Odveo me je kod sebe sve mi je drugacije bilo. Pricao mi je za otaca i majku ali ja sam bio djete tvrdoglavo pa nisam htjeo da ih upoznam.Zivjeo sam dugo kod djede radio sam sa njim isao sam po pasnjacima kad je vodio svoje govada igrao sam se. Ustvari on mi je bio najbolji prijatelj. Pomagao sam mu u poslu koliko sam mogao.Prijatelje svoje nisam stekao do 15-te godine kad su se neka famelija doseljela od djeda na imanje.Odrastao sam poceo sam raditi sve je bilo tako drugacije ali nikad necu da zaboravim svoj zivot kao djete ulice.

Na neki nacin

Od malih nogu sam dete ulice, tako da bih zeleo sa vama podeliti jedan svoj mali dozivljaj na ulici.
Pre oko sedam - osam godina upoznao sam jednog decaka, koji je oduvek bio na neki nacin usamljen, niko se nije druzio sa njim, a ja nikada nisam saznao pravi razlog za to, stavise decak je bio sasvim dobar momak, kulturan, uredan.. Svi su ga ismejavali, zezali na ulici, ja sam verovatno prvi koji je stao na njegovu stranu i druzio se sa njim, i verujte mi nisam se nimalo pokajao, sada mi je taj momak jedan od najboljih drugova.. Bilo je to leto, 100 stepeni na igralistu, par decaka su ga napali pod ubedjenjem da je on krao od njih, ne secam se tacno sta.. Par minuta nakon svadje srusili su ga na zemlju i krenuli ga udarati, sutati, tu sam se ja umesao i "iscupao" sam ga iz tog problema, posto sam svakako oduvek bio jedan od "glavnih" u drustvu, ubacio sam ga u moje drustvo, i od tada poceli smo svi zajedno da izlazimo, pa tako i Bojan sa nama.. Zajedno smo igrali fudbal, kosarku, zezali se, pili i slicno.. Mnogo je velika razlika od onoga kako su se ophodili prema njemu pre nego sto je upoznao mene, i posle, svakako mislim da sam dobro postupio, sada smo postali tako dobri prijatelji da kad god izadjem na ulicu on je prvi koji izadje samnom, i uvek uvazava moje predloge, kao i ja njegove, idemo u skolu zajedno, kao braca smo.. Svasta nam moze proci kroz glavu kada pogledamo u kakvo prijateljstvo je izrasla ono malo "koskanje" decice.. Na ulici nastaju najbolja i najduza prijateljstva, koja u veliki broj slucaja od samog detinjstva ostaju do duboke starosti, zapamtite to! Mnogo vas to moze i potvrditi.. Biti dete ulice je nesto najlepse!

Traženje puta

Hodao sam ulicom, potpuno sam, izgubljen od svih. Tražio sam put koji će me dovesti do slobode, do spasa. Nisam imao ništa, samo malo odjeće na sebi koju mi je dao gospodin u odijelu.  Bio je to fini gospodin, zna da poštuje djecu kao što sam ja bio. Nisam imao nikoga, samoća je prevladala u mome slučaju. Roditelji su me napustili kad sam imao deset godina. Oboje su oboljeli od raka i umrli. Nije mi bilo lako, tugovao sam mjesecima. Nisam mogao uopće spavati, bio sam kod psihijatra i psihologa. Puno su mi pomogli, mogu ponovo da spavam. Svoje roditelje nikada neću zaboraviti. Sretan sam što mi se ta bol umanjila kroz vrijeme. Ta neopisiva bol koju ne želim nikome da se dogodi. Nego da se vratim na moj hod ulicom. Imao sam pištolj koji uvjek nosim sa sobom iz sigurnosnih razloga, pošto sam više puta bio napadnut od strana prolaznika. Ljudi nikako da me prihvate, zezaju na sve strane, uglavnom znate kako to ide. Bilo je to jedne subote dok sam isto ovako hodao ulicom, došle su tri starije osobe do mene i počele me gurati u krug. Jedan je imao nož, drugi bejzbolsku palicu, a treći nije imao ništa. Prvi me je napao čovjek bez ičega srušio me na pod, onda me je lik sa palicom dobro izmlatio i na kraju sam bio uboden nožem u trbuh, te su svi utekli i bacili svoje alatke u travu. Srećom sam imao, mobitel u sebe koji sam prije ukrao i nazvao sam hitnu, koja me je spasila od sigurne smrti. I tako hodam ulicom nakon deset godina, srećem gospodina koji mi je dao robu, koju sam dugo nosio. Pozdravljam ga, zagrlim, zahvalim mu na svemu. Danas sam uspiješan biznismen, vodim svoju firmu automobila, u tome me je pogurao daleki rođak iz Australije. Na stvari uvjek treba gledati pozitivno i onda će vam se događati pozitivne stvari.

Novi zivot

Kao mali roditelji mi poginuli u jednoj teskoj saobracajnoj nesreci razlog tome je bio alkohol koji je otac posedovao u sebi, bio sam tesko povredjen ali sam preziveo. Kako nebi otisao u domu baka i deka su me prisvojili. Oni su me cuvali do svoje desete godine dok jednog dana deka nije umro od bolesti. Baka nije mogla da me izdrzava finansiski tako da sam morao da zaradjujem ne samo za sebe vec i za baku, nisam imao velikog izbora nego da setam ulicom i dilujem drogu. Niko od policije nebi poverovao da jedno malo dete dila drogom tako da sam ja bio naj sigurniji u tom poslu glavama mafije. Imao sam za namernice koje su bile potrebne da baka spremi hranu i ostala bi neka sica za neke slatkise. Baka nije znala da se bavim necim tako opasnim mislila je da cistim cipele na ulici uglednoj "gospodi". Dok me jednog dana nisu uhapsili. Baka je dobila srcani napad i umrela, ostao sam sam. Morao sam da provedem 8 godina u vaspitnom domu dok ne napunim punolestvo.Kada sam izasao morao sam da otpocnem novi zivot bez kriminala sto sam i uradio, zaposlio sam se kao postar raznosio pisma,racune upoznao se sa jednom slatkom i prelepom curom koja je upucena u celokupnu moju situaciju i koja mi daje veliku podrsku u svemu.

Mladost i djetinstvo

Citavu moju mladost i djetinstvo sam proveo na ulici.Moja ulica je veoma siromašna bila.Mnoga djeca nisu imala hrane ni vode.U nasu ulicu dolazili su ljudi koju su nam donosili hranu i vodu.Ali ipak zivot na ulici me naucio svemu.Ponosan sam sto sam odrastao na ulici uz svoje dvije sestre i jednog brata.Brat i ja smo bili stariji malo od sestara.Donosili smo im hranu uvijek,pa smo djelili zajedno.Danas mnoga djeca imaju i hranu i vodu hvala Bogu.Prije nije bilo tako,mnogi nisu imali cak ni struju.Djete ulice danas je biti nesto najgore.Od moje mladosti tehnologija je mnogo napredovala.Mi smo samo imali televizor, i to crno bijeli.A danas nema cega nema.Ali kada se sjetim prije,volio bih da se vratim u prošlost,jer tek sada  vdim kako je prije bilo lijepo.Prije se sve cinilo grozno i jedva sam cekao da odrastem i nadjem posao,a sada se zelim vratit,to je čudno.To se mnogim prijateljima dešava s koijm sam proveo mladost.Oni isto pricaju to.Ne znam zbog čega je to tako,ali eto.Sretan sam sto sam uspio prehraniti sestre.Bile su jako male.Nismo imali mnogo hrane.Bilo nas je sedam sa roditeljima.Otac je radio u jednoj firmi ali bila je to mala plata.Poslije smo se brat i ja zaposlili i imali smo solidnu platu.Uspjeli smo da nas izvucemo iz krize.Mnoge porodice su patile od gladi.Poceli smo da djelimo hranu,i dan danas pomažemo siromašnim porodicama.

Mali dječačak

Svoju mladost i djetinstvo proveo sam na ulici.Majka mi je umrla dok sam imao pete godine,ostao sam sam sa ocem.Citav dan sam provodio na ulici.Od seste godine sam poceo da izlaim redovno na ulicu.Kuca mi je bila u siromasnoj ulici.Nisam imao bas mnogo prijatelja.U sestoj godini sreo sam jednog djecaka.Bio se tek doselio u kucu preko puta naše.Upoznali smo se . Postali smo najbolji prijatelji.Sve smo zajedno radili.Uvijek smo se zajedno družili.U našoj ulici nije bilo djevojcica.Kada sam imao 7 godina došlo je vrijeme da krenem u školu.Nisam se dugo školovao,jer su trebale pare za školovanje,a otac moj nije nigdje radio.Morao sam napustiti školu,bilo mi je jako žao.Upoznao sam mnogu djecu,sprijateljio se sa mnogim.Bilo mi je teško,današnja djeca imaju sve što požele.U moje vrijeme nije bilo  televizora.Bilo je ali malo ko je imao televizor jer je bio strašno skup.U vrijeme provedeno u školi sam upoznao jednog dječaka koji je imao televizor.Stalno je u školi se hvalio kako on jedini ima tv.Prestao sam se družiti sa njim kada sam napustio školu,ali sa ostalim sam postao mnogo dobar.Viđali smo se svaki dan.Sa mnom u razred islo je samo 12 muškaraca,jer mnogi roditleji nisu imali novac da plate i prvu godinu.To je jako tužno.Danas hvala Bogu većina djece imaju dom i školuju se i drago mi je zbog toga.

Prijateljstvo

U zivotu cemo prolaziti kroz mnoge prepreke, na mnoga odricanja, na mnogo gubljenja neceg nama dragom. Za sve sto nas ceka moramo skupiti mnogo snage i strpljenja da prodemo kroz taj perijod u zivotu. Iako sam jos mlad, jako dosta stvari sam naucio o zivotu, kako zivjeti, kako biti dobar covjek. Mozete mi vjerovati, a i ne morate, ali ja cu vam ispricati jednu situaciju u kojoj sam se nasao prosle skolske godine.Prosle godine samnom u razred je isao jedan dijecak, cija porodica ima raznih problema (svađe u porodici, roditelji su mu se rastali,majka ga je ostavila...), a ponajvise ekonomskih. Cijelu skolsku godinu on je isao samnom u razred. Taj djecak je znao dolaziti u skolu poderanih lača, prljavih majica, starih patika i sl. jer niko o njemu nije htijeo, a nije brinuti Jako mi je bilo zao tog djecaka. Svi mi na odmoru jedemo sendviće, hamburgere, pijmo razno razne sokove, ali on nije imao novca da sebi kupi, pa je jadan samo gledao. Nakon nekih mjesec dana, sazalio sam se nad tim dijecakom i poceo sam se „druziti“ sa njim. Znam da to nije prijateljstvo kakvo bi trebalo biti, ali sta mogu, barem sam se trudijo da i on osjeti dio prijateljstva i da koliko toliko ima nesto kao i ostali ucenici. Tako prolazili su dan za danom, mjesec za mjesecom i dosao je taj dan. Usao je razredni nastavnik na cas i donio prospekte o ponudama da idemo na ekskurziju. Bilo je tu raznih ponuda i ljepih mijesta, ali mi smo odabrali da idemo u Sarajevo na tri dana. I cijeli razred je rekao da ce ici, a taj djecak je zeljeo ici vise nego itko od nas, ali nije imao novcanih sredstava. Tako je par ucenika iz razreda, medu kojima sam i ja bio, organiziralo neku akciju, da svak da po malo i da taj dijecak bude isao sa nama na izlet. Akcija je bila jako uspjesna. Djecak je isao sa nama na izlet, nije mu falilo hrane i pića, a to je bilo najvaznije. Jako sam ponosan na cijeli nas razred i na samog sebe jer smo to uspijeli organizirati i izvukli takoreci sa ulice.

Moje djetinstvo

Moje djetinstvo,samo kad se sjetim svojeg djetinstva,bio sam na ulici svak me mrzeo.Kad promotam film vratim malo dane unazad i pocnjem razmisljati dali je tako moralo da bude u zivotu da mi ulica bude dom,da su mi prijatelji psi lutalice.
Zasto nisu moj otac i moja majka spasili da budem srecan u djetinstvu,Provodio sam dane u ulicama skupljao sam plasticne flase pa sam ih prodavao u obliznoj trgovini,Tako sam imao za hranu.U djetinstvu mi je najvise trebalo drustva a ja to nisam mogao da postignem kad sam odlazio  u park pocinjao sam sa ostalom djecom da malo komuniciram,ali oni odmah pobjegnu.
Moj zivot je bio sav nikakav.Sve sta sam u zivotu imao bilo je u rukama,Nesto sitnog para stara poderana odjecam,I malo kartonski kutija da navecer mogu prespavati.Ali jednog dana moj zivot se preokreno naopacke,Neki me stranac zaustavio na ulici i pitao me ko sam sta sam rekao sam mu da nemam dom da su me roditelji napustili,tad mi je saopstijo tuznu vijest.Da su mi roditelji poginuli u saobracajnoj nesreci.
Iako su oni mene ostavili u ranom djetinstvu ipak tuga je obuzdalo moje srce.Odveo me u kuci ka moji roditelja i rekao ja sam prijatelj tommy.Tad je sa ormara izvadio kovertu izvukao list i poceo da cita tu dirljivu pricu suze su mi krecale na lice.Pisalo je kako do kraja svoje smrti zele da upoznaju mene i da pitaju za oprost.Otac i majka su mi dosta novca imali uzeo sam sebi odjecu prijatelj tommy me uzdrzavao skolovao sam se na svu srecu.
Evo sad sam vec stariji momak i svatio sam neke stvari u zivotu,ocu i majku sam oprostio okrenuo novi list zivota i poceo da zivim kao svak normalan.Od svog djetinstva sam mnogo toga naucio da pomazem drugima.

Lepo detinjstvo

Svedoci smo da su deca davno, davno imala mnogo srecnija detinjstva.Takodje smo svedoci da se od tada mnogo toga promenilo, propast je dosla zajedno sa racunarima.Retko se desi da sretnemo neko dete na igralistu koje igra neki od "starih" rekreativnih sportova kao sto su fudbal, kosarka..Racunar je prakticno zamenio sve, sve sto se moze raditi u stvarnom zivotu moguce je sada i na racunaru.Veoma je tuzno kada razmislimo o tome kako zivi omladina, kako zive nasa deca u danasnje vreme..Zapitajte se ako je sada ovako, kako ce biti u buducnosti, mozemo li sta promeniti?Licno ja, sam imao veoma lepo detinjstvo, prakticno uvek sam bio na igralistu sa mnogobrojnim drugarima i uvek smo nalazili neki nacin da se zabavimo bilo to fudbal, kosarka, tenis nekada smo takodje igrali zmurke, jednostavno smo uzivali!Bilo je bozanstveno ali sada kada vidim ova pusta igralista, kao da je neki tornado prosao tuda, zapitam se, kako je do ovoga doslo..Naravno i dalje postoje deca o kojoj roditelji brinu kako bi imali sto lepse i bezbriznije detinjstvo, verovatno zato sto su i oni iskusili isto.Na pitanje kako je do svega ovoga doslo verovatno ne bih mogao da vam dam odgovor, ali sa sigurnoscu mogu reci da cu svom detetupriustiti sto bolje i lepse detinjstvo bas onakvo kakvo sam ja imao, necu ga uciti od malih nogu da pilji u racunar, nego cu ga nauciti svim carima detinjstva, kada detinjstvo jednom prodje nikada se ne moze ponoviti, a vecina ove dece ce se jednom pokajati kada shvate sta su propustili, kolikodobrog su propustili..Sa obzirom na moje detinjstvo mogu reci da sam totalno zadovoljan, i sebe bi lako mogao nazvati "dete ulice", odrastao sam sa raznim drugarimana igralistima i poljanama, a ne na internet mrezi sa nepoznatim likovima.

Ostavljeni

Ja sam Damir. Roditelji su me ostavili dok sam jos bio beba sa mojim bratom blizancem, ne znam ni kako samo preziveli. Kao sirocad nismo imali kompjutera sva nasa igra svodila se vani sa decom koja nas izbegavala. Bilo smo djeca ulice. Spavali smo kod jednog covjeka u supi na slami gde je gajio kokoske i ostalu njegovu zivinu. Kada smo odrasli napunili svoje punolestvo jedini izlazi iz siromastva je bio taj da moramo poceti sa ilegalnim poslovima. Osnovali smo bandu Street Gangsters nedaleko od grada i dilali smo svaki dan drogu, oruzja, zene i dece. Mnogli su nam se pridruzili jer smo u velikoj brzini skupljali i zaradjivali novce. Svakoj veceri smo organizovali tucu ponekad isli ulicom i tukli se, nekad se tukli i sa drugim bandama. Svakodnevno smo bili u teretani vezbali da budemo jaki.Bili smo medju jacim u tom kvartu ako ne i najjaci u svome gradu. Ali jednoga dana  u jednoj dogovorenoj tuci moj brat je pogino i srusio moj svet. Tugovao sam za bratom ne samo ja vec cela banda, ali sta je tu je nastavili smo jos dilati par godina. Poslije par godina bez brata smo oslabili i povukli se iz ilegalnih poslova. Od svojih ilegalnih poslova steko sam dosta novca da sam napravio kucu gde zivim mirnije i sretnije, ispred sam napravio garazu i radim i popravljam sve vrste kvarova na automobilima. Od jutra do mraka sam u garazi i zaradujem kako bih preziveo. Ko zna sta bih samnom bilo da se nisam povuko mozda bih i ja poginuo a mozda i nebi.

Ja sam dete ulice

Dijete ulice je danas biti nesto grozno. Svi imaju kompjutere i samo po njima su, nikog vise nema na ulicama kao prije. Ja sam jedan od onih koji su dijeca ulice. Ja i moj komsija Rossi smo od malih nogu se poceli baviti ilegalnim poslovima. Na igralistu pored nase kuce su se uvijek skupljali veci drogerasi pa bi i mi malo sa njima se puhnili. Bilo nam je zanljimljivo i interesantno. Svaku vece smo tu izlazili, po noci, nijedan nas vrsnjak tu nije bio samo stariji. Sa njima smo bili do kasnih sati u noci. Mati i Otac se nisu brinili za nas. Bili smo dijeca ulice. Kada smo odrasli napravili smo vlastitu bandu i nazvali je Street Boys. SB se probio medu najjace bande u tom kvartu. Upoznali smo jos mnogo prijatelja koji su se pridruzili u SB. Navecer bih isli u teretane ili dilali drogu. U jednom od okrsaja bandi Rossi je poginuo. Taj trenutak nikada necu zaboravit. Bilo nam je veoma zao i poslije tog vise nikada nismo igrali okrsaje sa drugim bandama. Rossi je bio ne prezaljen. Tako smo prestali i dilati drogu i raspali su se Street Boys, ali jos uvijek u mom srcu postoji ucrtano SB!

Za bolji zivot

Ispričati ću vam jednu moju zgodu u životu. Bilo je mračno, bio sam sa još dva svoja frenda u šetnji gradom. Družili smo se bilo nam je baš super. Pričali smo o svakojakim događajima iz života. Ja sam govorio o nedavnoj stvari koja mi se desila. Kako su me neki frendovi iznevjerili i ostavili na cjelilu. Ali da sada ne duljimo o tome. I tako mi smo šetali ulicama i pričali najednom pojavi se dječak. Ne bilo kakav dječak. Bio je to dječak sa ulice. Nije imao gotovo ništa na sebi. Poveli smo ga sa sobom, imali smo nešto novaca sa sobom, sve smo potrošili na njega. Kupili smo mu odjeće, nešto za pojesti i bio je tako sretan. Nikada sretnijeg dječaka u životu nisam vidio. Pitali smo ga, dali ima gdje spavati, rekao je da nema. Ja sam mu ponudio smještaj u svome stanu. I tako prespavao je tu noć kod mene. Ujutro je otišao dalje svojim putem. I tako razmišljao sam drugi dan, kako sam ja sretan čovjek, kako sve imam, a on tek malo biće kojemu ne treba puno da bi bilo sretno. Ja nastavljam normalno sa svojim životom a što on ima? Nakon dvadeset godina, ponovno srećem toga dječaka, sada odraslog čovjeka, pozdravio me. Da, zapamtio je moje lice, jer sam učinio nešto veliko za njega tada. Danas je to uspiješač čovjek pun nade u bolje sutra. Postao je uspješni poduzetnik ima brdo para s kojima svaki dan raspolaže i koje ja mogu samo sanjati. U uspjehu mu je pomogao dobitak na lotu od mojih novaca koje sam mu ja posudio prije dvadeset godina. Iz ovoga se da zaključiti da život zna biti prevrtljiv i bez obzira na sve treba pomagati siromašnoj djeci na ulicama kako bi se mogla pružiti još jedna nada za bolji život.

Veliki covjek

Svoju mladost sam proveo u tuzi,bio sam djete ulice svak me je mrzeo jer nemam dobru odjecu nisam bio njihov rang. Kad bi god neka igra bila po parkovima pokusao sam se da uklopim sa ostalom djecom ali nije uspjevalo stalno su bjezali od mene.Bio sam mali neiskusan pa sam se pitao zasto to zasto,Zasto nezele da se igram sa njima da zaboravim svoju tugu da bar nekad budem nasmijan.Moji dani su ovisili o parku.Spavao sam po parkovima provodio dane i dane.
Eh stigao je i taj dan,u parku sam upoznao svog hajmo reci prvog kolegu.On je bio iz malo bogate porodice,pa sam sumnjao u njega dali se druzi samnom radi interesa da mu nesto napravim sto nevalja,Imao sam te djecacke misli.Ali ne to je bio djecak kao i svi ostali,druzevsi se sa njim saznao sam da su mu majka i otac poginuli u saobracajnoj nesreci.Isto je bio nesretan kao i ja.On nije imao roditelje,a nisam ni ja.Zivio je kod dede i majke imao je veliku kucu iz snova.Bili smo veoma dobri drugari igrali smo se smijali pricali razjenjivali tugu zajedno,Ali ipak kad padne mrak isli smo svak svoji putem.Eh jednog poslepodneva dosao je on i ponudio mi je premjestaj,Njegovi roditelji su imali nedaleko u zasjeku malu drvenu kucicu
Naravno prihvatio sam ali on nije smijo reci dedi i majki.Jer ja sam bio djete sa ulice nisam imao nista osim poderanih lača i prljave majce.Ziveo sam dugo u toj kuci donosio mi je odjecu tako su dani prolazili porastli smo.Vec sam mogao da razmisljam kao veliki covjek.Ali svog prijatelja nisam vidio cesto.Zaposlio se u ocevoj firmi.Odlucio sma ga posjetiti,otisao sam ka njemu i razmjenili smo par rijeci i upitao sam ga bil mi ponudio posao radicu sta bilo samo da imam svoj novac da mogu nastaviti da zivim.Naravno posto se dugo godina znam ponudio mi je posao u hotelu koji su ostavili njegovi roditelji radio na pocetku kao cistac dok sam malo stao na noge ponudio mi je da radim u baru od hotela.Tako su godine prolazili sve sam bio uspjesniji nisam imao mnogo novca ali imao sam za zivot.
Moje djetinstvo me naucilo da pomazem drugima da su djeca sa ulice isto od krvi i mesa,Jer i ja sam nekad bio djete ulice.

Pogreska

Dijeca se cesto zale na svoj zivot. Imaju dosta toga a i dalje su nezadovoljni uvjek oce vise. Nove telefone, patike... Tako se ponasaju jer nikada nisu osjetili kako je to biti dijete ulice. Nikada nisu osjetili kako je kad nemas krov nad glavom, kada nemas sta obuci i pojesti. Kad si ostavljen na milost i nemilost ulice i niko niti brininiti obraca paznju na tebe. Samo takva djeca znaju sta znaci imati tesko djetinjstvo. Obicno ta djeca postanu propalice i kriminalci, ali nisu sva takva. Neki se trude i trude, zavrse skolu i postignu neki uspjeh, ako nista drugo barem se sklone sa ulice.Ja sam dokaz da nisu sva djeca sa ulice propalice. Kao malog roditelji su me napustili i odrastao sam u sirotistu. Proveo sam tamo dosta godina ali sve sto sam bio stariji sve sam vise htjeo otici odatle. Kada sam napio 12 godina otisao sam iz sirotista i postao dijete ulice. Danima sam hodao ulicama, spavao po klupama u parkovima. Skola mi nije bila problem. Bio sam veoma pametan i uspjevao sam nekako zavrsiti osnivnu i srednju skolu. Po zavrsetku skole sam usao u lose drustvo. I tako su prolazili mjeseci a ja sam sve vise i viseulazio u taj kriminal. Poslje godinu dana sam vec uveliko poceo da se bavim ilegalnim poslovima. Dilali smo drogu, presretali i tukli ljude... nema sta nismo radili! Jedne veceri smo odlucili ici na nesto vece. Odlucili smo opljackat market, ali to je bila jedna od najvecih pogresaka u mom zivotu. Zbog toga sam zavrsio u zatvoru pet godina,tamo sam dobro razmislio sta radim i kamo vodi moj zivot. Poslje izlaska iz zatvora okrenuo sam novu stranu u mom zivotu! Htjeo sam normalno zivjeti, imati svoj dom i porodicu. Danima sam lutao u potrazi za poslom, i konacno sam uspjeo naci nekakav posao. Sada imam svoj dom, porodicu i nisam vise to "dijete ulice"

Dete buducnosti

Biti dijete ulice je nesto najteže što vam se može desiti u djetinjstvu, sto znam iz vlastitog iskustva. Prije mnogo godina i ja sam bio dijete ulice.Ali nije oduvjek bilo tako. Imao sam oca i majku. Jako smo tesko živjeli. Majka me je napustila u osmoj godini mog života. Dvije godine nakon majcinog odlaska moj otac se objesio zbog kockarskih dugova.
I tako sam ja ostao sasvim sam bez ikoga ko bi brinuo o meni. Postao sam djete ulice! Djecu sa ulice rijetko ko moze razumjeti. Nije nam bilo teško sto nismo imali krov nad glavom, sto nismo imali nove odjece, novca i jos mnogo drugih stvari koje imaju ostala djeca o kojima se ima ko brinuti.Najteze nam je bilo viditi drugu djecu kako se smiju sa roditeljima koji ih vole i brinu o njima. Dok ja nisam imao nikog ko bi me volio, svi su me osudjivali i izbjegavali. Skolu sam uspjeo zavrsiti jer sam bio ali to nije bilo nimalo lagano... Ne zbog ocjena i toga, nego zbog ostale djece. Svi u razredu su me ismijavli, i ne ne samo mene nego i svu drugu djecu koja su osudjena na djetisnjstvo kao sto ja imam.I naravno kako to vec ide da bi prezivio morao sam prositi na ulici kako bi preživio. Ali jednog dana sam odlucio da to vise nemože ic tako. Da se moram probuditi pokušati okrenutio novi list i živiti bolji život. Danima sam hodao ulicama u potrazi za poslom. Svuda sam isao ali me niko nije htjeo primiti. I kad sam vec polako poceo gubiti nadu naisao sam na oglas za posao. Trazi se auto mehanirac u nekoj automehanicarskoj radnji za koju prvi put cujem.Naravno otisao sam na razgovor iako sam mislio da nemam nikakvog izgleda. Na svu srecu vlasnik se sazalio na mene i ponudio mi probni rad.
 U medjuvremenu sam se dokazao kao vrijedan i marljiv radnik i primljen sam za stalno. Sada imam posao, kov nad glavom i uspjeo sam dokazat da nemoraju sva djeca sa ulice biti propalice i kriminalci.

Nizak nivo

Moji frendovi i ja otišli smo u grad, zabavljati se, kao što smo se i prije uvjek znali tako zabavljati. Uzeli smo gajbu pive poveli svoje cure sa nama i uživali u čarima noći. Zabava bi trajala čitavu noć, a onda nas je nešto prekinulo. Bili su to policajci, tražili su nas osobne iskaznice ali mi smo bili premladi da ih imamo. Pošto nitko od nas nije imao što pokazati policajcu morali su nas odvesti roditeljima. Pozvonili su na vrata. Roditelji su otvorili vrata, bili su u čudu. Dok je policajac objašnjavao mojoj majci što sam uradio, tata je bio poprilično živčan. Na kraju su bili samo upozoreni da se to više ne ponovi. O da... Roditelji su me kaznili. Bio sam mjesec dana u kazni nisam smio izaći iz sobe niti ništa. U tome periodu naučio sam neke bitne stvari u životu a to su da se ne smije glupirati na ulici i kolko god se to činilo nemoguće ne smije se dati nagovarati na svakakve gluposti. Najbitnije je da ostanemo svoji. Zamislite kakav bi svijet to bio kada bismo se svi ponašali potpuno isto.Ja takav svijet ne želim zamišljati. Takav svijet nikome ne treba. Sada kada vidim svoje frendove, pozovu me van, ali ja ne želim više ići jer znam da sam krivo postupao. I zato nikada nemojte dopustiti nekome da radi budalu od vas. Kasnije jednom mome frendu dogodilo se nešto strašno. Došlo je do tučnjave tijekom subotnje večeri, prilikom koje je moj frend bio uboden nožem. Posvađali su se oko plaćanja pića. Zar je to toga vrijedno. Da zbog par kuna napadamo ljude i spuštamo se na tako nizak nivo. Nitko nebi trebao tako se ponašati. Takvo ponašanje nije ljudsko. Na svu sreću frend je preživio a moglo je biti puno gore. Takve stvari se ne smiju događati.

Moj dom

Kad pogledam svoju prošlost sjetim se da sam i ja bio djete ulice. Svako me mrzio, kad god prođem ulicem centar pažnje sam.Niko se nije od moji vršnjaka nije htjeo da druži da se igramo da zajedno provodimo dane. Odjeća mi je bila pocjepana, kosa zamastena, obuca od blata i mnogo druge stvari koje su me činile na pogledu ružnim.Nisam imao svoj dom spavao sam na starim kartonskim kutijama, kad god bi osvanuo dan sve sam više i više propadao za tugom gdje je moja sreča.
Svoje prijatelje nisam imao bio sam sasvim sam ali uz mene je bio jedan mali pas kome sam mu dao ime Bobi. On me je znao i nasmijati, znao sam da zaboravim sve da se uputim u igru sa psom po cjeli dan. Ali ipak to nije bilo to kad nisam imao prijatelja kao normalna djeca da se igramo autima da na livadi loptu ganjamo.Jednog dana sam sreo jednu stariju ženu bila je sama sjedila je na klupi i sama je sa sobom razgovarala, bio sam znatiželjan pa sam prišao i upitao šta te muci, okrenula se prema meni i rekla eh sinko dosta sam toga kroz život prošla ali ovo je najgore.
Kroz malo daljni razgovor sam uvidio da su je svi napuštili i da živi sama u kučici nedaleko od tog parka. Jadili smo se jedno drugom kao stari jarani, pritom me pozvala u njezinu kucu da živim kod nje da nebude sama pristao sam, prošlo je mnogo godina baka je preminula tad sam najviše bio potišten osoba koja je najviše samnom komunicirala otišla je na drugi svijet.Prošlo je nekoliko dana saznao sam da mi je prevela kucu i malo zemljišta iza nje. Bilo mi je drago stalno sam je posječivao na grob. Kad sam malo odstario našao sam posao, tek sam znao šta znaći pomagati drugom.Na mom licu vidila se istinska radost i sve je tako lijepo, nikad neću zaboraviti tu staricu.

Posledice ulice

Prije mnogo godina i ja sam bio djete ulice. Naime roditelji su mi poginuli u jednoj jako teskoj saobracajnoj nesreci.
Moj tata je bio pijanac. Vjecito pjan.. i tako jedne kisne veceri kada smo se vracali od bake sa sela moj tata je presao u drugu traku i sudario se sa autom koje je islo u susret.Moji roditelji su poginuli na licu mjesta, ali ja se nekako uspjeo preziviti sa laksim povredama. Nekoloko dana poslje nesrece i moja baka je umrla.Nakon mog oporavka ubrzo sam bio odbacen od svih. Postao sam "djete ulice". Nisam imao pojma kako dalje i sta da radim. Lutao sam tako ulicama, ubrzo mi je i ponestajalo novca sto mi je ostalo od mojih roditelja. Neko vrijeme sam bio u domu za nezbrinutu djecu ali tamo mi se nije nimalo svidjalo pa sam nakon par sedmica odlucio pobjeci. Nisam imao pojma sta dalje da radim. Usao sam u to drustvo sa ulice. Tu su me navukli i prvi put sam probao drogu.Postao sam ovisnik, upocetku mi se sve bilo super kasnije su me ostavili ti moji "prijatelji", a ja sam imao dug kod dilera koji nisam mogao odplatiti. Jedne veceri sam odlicio opljackati jednu malu prodavnicu jer nisam vidio drugacijeg nacina da platim dug. Pljacka je prosla dobro. Uspjeo sam uzeti dovoljno novca i pobjeci. Poslje toga sam odlucio da necu vise uzimati tu vraziju drogu. Bio je to tezak period za mene. Ubrzo se proculo kako sam opljacko tu prodavnicu.Jedne veceri me je presrela jedna poznata banda. Trazili su da im se pridruzim. Nisam imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu jer sam cuo neke price sta su radili ljudima koji im se nicu htjeli pridruziti. I tako su prolazili dani a ja padao sve dublje i dubljeu taj kriminal. Presretali smo ljude, pljackali trafike i manje prodavnice, dilali drogu sve do jednog dana kada su nam usli u trag. Jedne veceri policija nam je saznala lokaciju i sve su nas pohapsili. Tada sam vec bio punoljetan. Tu sam odsluzio 10 godina zatvora.
Nakon izlaska iz zatvora otisao sam u drugi grad. Uspjeo sam sebi naci nekakav posao. Danas imam stan i nekakvo staro auto. Ali kad pogledam kroz svoju proslost sreca je da sam i do ovdje doguro.

Djete ulice

Prije mnogo godina i ja sam bio djete ulice. Naime roditelji su mi poginuli u jednoj jako teskoj saobracajnoj nesreci. Moj tata je bio pijanac. Vjecito pjan.. i tako jedne kisne veceri kada smo se vracali od bake sa sela moj tata je presao u drugu traku i sudario se sa autom koje je islo u susret.
Moji roditelji su poginuli na licu mjesta, ali ja se nekako uspjeo preziviti sa laksim povredama. Nekoloko dana poslje nesrece i moja baka je umrla.
Nakon mog oporavka ubrzo sam bio odbacen od svih. Postao sam "djete ulice". Nisam imao pojma kako dalje i sta da radim. Lutao sam tako ulicama, ubrzo mi je i ponestajalo novca sto mi je ostalo od mojih roditelja. Neko vrijeme sam bio u domu za nezbrinutu djecu ali tamo mi se nije nimalo svidjalo pa sam nakon par sedmica odlucio pobjeci. Nisam imao pojma sta dalje da radim. Usao sam u to drustvo sa ulice. Tu su me navukli i prvi put sam probao drogu.Postao sam ovisnik, upocetku mi se sve bilo super kasnije su me ostavili ti moji "prijatelji", a ja sam imao dug kod dilera koji nisam mogao odplatiti. Jedne veceri sam odlicio opljackati jednu malu prodavnicu jer nisam vidio drugacijeg nacina da platim dug. Pljacka je prosla dobro. Uspjeo sam uzeti dovoljno novca i pobjeci. Poslje toga sam odlucio da necu vise uzimati tu vraziju drogu. Bio je to tezak period za mene. Ubrzo se proculo kako sam opljacko tu prodavnicu.Jedne veceri me je presrela jedna poznata banda. Trazili su da im se pridruzim. Nisam imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu jer sam cuo neke price sta su radili ljudima koji im se nicu htjeli pridruziti. I tako su prolazili dani a ja padao sve dublje i dubljeu taj kriminal. Presretali smo ljude, pljakali trafike i manje prodavnice, dilali drogu sve do jednog dana kada su nam usli u trag. Jedne veceri policija nam je saznala lokaciju i sve su nas pohapsili. Tada sam vec bio punoljetan. Tu sam odsluzio 10 godina zatvora.
Nakon izlaska iz zatvora otisao sam u drugi grad. Uspjeo sam sebi naci nekakav posao. Danas imam stan i nekakvo staro auto. Ali kad pogledam kroz svoju proslost sreca je da sam i do ovdje doguro.

Pored malog potoka

Nakon dolaska na ideju jedan stariji čovjek je za vrijeme zlatne groznice riješio da proda svu svoju imovinu da bi kupio opremu za kopanje zlata i objezbjedio hranu za ovaj poduhvat. Otišao je u planine zajedno sa drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom. Dani su prolazili, a on nije pronašao ni trunku zlata. Prolazili su mjeseci i godine.
On je postajao sve siromašniji i siromašniji, i na kraju je ostao bez ičega. Razočaran posle svega, riješio je da ode u jedno napušteno mjesto, gde su ostale prazne barake, i da tu umre. Kako se osjećao veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, odlučio je da ode negjde u prirodu. Stigao je do jednog potoka, koji je tekao pored divne livade do koje je bila šuma. Tu je stao i posmatrajuci ovaj predivan prizor prirodne ljepote koju nam je Bog podario, odlučio je da tu napravi sebi jednu malu kućicu. Kako je bilo toplo vreme, iskopao je rupu pored potoka i počeo da pravi cigle od te zemlje i da ih suši na suncu. Od njih je kasnije sagradio malu kućicu na sred poljane. Došla je zima, a on je, onako izmoren i razočaran, umro od gladi i hladnoće. Od tada je prošlo puno vremena i jedan mladi bračni par je riješio da kupi taj plac i sagradi na njemu kuću, jer im se jako sviđao predjeo. Sagradili su kuću, ali im je smetala ta neugledna kućica na sred livade, pa su riješili da je sruše. Kada su počeli da je ruše, primjetili su da u ciglama nešto svjetluca na suncu. Odnijeli su ciglu na analizu i ustanovili da je razlog tome zlato. Mjesto odakle je vađena zemlja za te cigle je bilo bogato nalazište zlata.
 Na tom mjestu je kasnije otvoren jedan od najvećih rudnika zlata. Da je malo mislio bolje,da ne proda imovinu svoju koju su njegovi roditelji gradili sa ljubavlju,to bilo pravo bogatstvo!

Uzoran građanin

Često se zapitamo, kamo će nas odvesti život. U koje vode , gdje ćemo pronaći svoju sreću. Dali je sudbina svima pisana i može li se ona mijenjati? Ako se može mjenjati onda kako to napraviti. Kako učiniti vlastiti život ljepšim? Ja nemam odgovor ni na jedno od ovih pitanja. Odgovore morate pronaći Vi, svatko sam za sebe. I dok razmišljate o tim pitanjima  i mogućim odgovorima, dođete na ideju kako bi bilo da se nađem na ulici. Svakako nebi bilo lagano. Treba se boriti za život. Treba se boriti sa policijom. Treba se boriti za koricu kruha, koja je nekima tamo luksuz. Svakodnevne tučnjave su uobičajene. Djeca tako ne mogu živjeti, treba ih zbrinuti u domove, naći im posvojitelje, roditelje. Hvala Bogu ima dobrih ljudi na svijetu koji će uvjek pomagati takvoj djeci. Možemo im svi zahvaliti, neki toj djeci nebi pomogli nikada, odmahnuli bi rukom, pusti njega, a tako puno bi im značilo da im se pruži jedan osmjeh ili nešto slično. Treba znati pomagati, sve se vraća, sve se plaća, tako to ide u današnje vrijeme.Stavite se u njihovu poziciju bar na jedan dan. Živite bez novaca i sa zdrapanom odjećom jedan jedini dan i vidjet ćete kako je to. Djeca to ne zaslužuju. Ona tek trebaju da žive i da se raduju. Zamislite si, kako bi bilo da nekom djetetu sa ulice poklonite život. Potpuno novi, naravno kada bi to i mogli. I onda to djete odraste, postane uspješan biznismen i odjednom vama je potrebna pomoć, nađete se na aparatima, nešto strašno vam se desi, i to on sazna. Pomogne vama naravno jer vas pamti čitavi život i učinio bi to ponovo, makar se nikada ne vidjeli više.  I zato je važno pomagati ljudima, biti uzoran građanin. Ne morate se puno toga odreći za njih, malo je sasvim dovoljno. Kada bi svaki čovjek malo pomogao nebi više bilo djetata koje se nalazi na ulici. U pomaganju je bit života jer ako si međusobno ne pomažemo nećemo nikuda stići.

Ulicom bez pravila

Svi mi hodimo nekim ulicama cijeloga zivota, neko je izgubljen skrece u pogresne i raznorazne sokake, neko zurno hita ka cilju, a ja koracam ponosno, lagano nigdje ne zurim.
Ponekad pozelim da toj ulici nikad ne dodje kraj da to bude moja ulica kojom cu koracati cijeli zivot, da ne moram nikad da izadjem na autoput motorom i da nikad ne moradnem voziti pazljivo i nikad da ne moram birati put kojim cu hoditi, kojim sam krenuo puzajuci.
Ipak osjecam da se ulici priblizava kraj, autoput se nazire, vec mi dovoze kola i sipaju benzin, a ja bih se tako rado okrenuo i jos dugo koracao ulicom mog djetinjstva.

Zivot ulice

Biti djete sa ulice danas je neopisivo teško. Neki ljudi jednostavno nemaju izbora. Život ih je bacio u doživotnu patnju iz koje nema izlaza. Bez obzira na to oni pronalaze načina da se smiju i budu sretni. To su stvari koje nas ljude koji živimo u kućama imamo sve što poželimo, dobro ne baš sve ali djeca sa ulice nemaju, ne čine sretnima. To su stvari kao korica kruha, pozdrav od nepoznate osobe, smješak i mnoge druge. Takva djeca poštuju ljude, draga su i zaslužuju više. Neka nikada nebi napustila taj način života jer im ne treba više. Neka bi htjela normalno raditi kada odrastu, živjeti normalno bez straha od svakojakih bolesti koje se šire ulicama i takvim društvom. Željela bi imati svoj dom, ali to su još samo djeca imaju oni vremena, možda im se sreća ipak osmjehne na vrata. Sreću treba uhvatiti, zgrabiti je i ne ispuštati iz ruku. Isto tako treba je znati i čekati i biti strpljiv, jer strpljen čovjek je spašen čovjek. Svi znamo da je rijetkost vidjeti normalno dijete i dijete sa ulice skupa, događa se ali rijetko. Obično se te dvije skupine mrze zbog drugačijeg načina oblačenja i općenito stila života. Često se tuku. Dječaci sa ulice nose noževe, čak i pištolje. Nerijetko dolazi do pucnjave u koju se priključe i roditelji koji su u blizini. Dolazi policija i riješava stvari. Takve scene bi trebali izbjegavati, jer to nije ljudski. Takva djeca dovoljno imaju svojih problema da bi im mi svoje frustracije nabijali na nos. I zato kada vidimo takvo djete trebamo mu pomoći, ako ono nema roditelja pružiti mu smještaj bar na kratko vrijeme jer to njima jako puno znači. Trebamo imati suosjećanja za njih. Možda se baš i mi nekada u budućnosti nađemo u istoj situaciji i završimo nedaj Bože na ulici. Svakako treba i o tome razmišljati i voditi brige. Današnje vrijeme je takvo, danas si gore a već sutra možeš pasti i boriti se iz mjeseca u mjesec za život.

Los izbor

Bio sam prepusten sam sebi. Jos u ranom dijetinstvu roditelji su mi poginuli u avionskoj nesreci. Bio sam tuzan i prepusten samom sebi. Imao sam baku koja je bila veoma stara da nije mogla da me izdrzava tako da sam Imao dva izbora biti dijete ulice, ili ostati sa njom. Izabrao sam ovo prvo, bio sam dijete ulice. Poceo sam se baviti prljavim radnjama. Upoznao sam mnogo ljudi po ulicama sa kojima sam bio dobar. Kada sam porastao usao sam u bandu. Imali smo stalno sukobe sa ostalim bandama. Svi smo bili kao braca u toj bandi. Svi smo zajedno radili ilegalne poslove kao sto su dilanje droge. Poceo sam sve vise koristiti drogu. Shvatio sam da to nije dobro, otisao sam iz grada tacnije pobjegao u drugi grad i nasao sebi posao. Zivim kao podstanar i zaradjujem za svoj vlastiti stan. Ko zna sta bih bilo da sam se nastavio baviti ilegalnim poslovima.

Veliki uspeh

Jos davno u prošlosti stoji mi rana na duši, otac i majka su me prisilili da budem djete ulice.Nisam bio kao drugi,nisam imao društvo, nisam sa jaranima igrao fudbala nego moj život je bio skroz drugačiji.Moj život se osvrtao samo na tuču,pljačku,jarani su mi bili samo dileri.Kako sam sve više stario moj život se mjenjao i mjenjao, ulica me je naućila svoje.Posto sam vec na ulici djelomično dugo odlučio sam da se povućem iz toga da nađem sebi posao da zaradujem na pošten i lijep način za život.Ali pošto sam kao malen odbačen na ulicu nikog od svoje rodbine nisam znao, danima sam tražio posao i smještaj sebi,jedan dan sam petao ulicom i uvidio mali plakat da restoran Monderiso zaposljava radnike, pošto nisam ništa znao od tog posla ipak sam htjeo pokušati .Imao sam volje da naućim sve što je trebalo pa sam se uputio ka šefu.Otišao sam na razgovor i bukvlano sam molio, primio me na kratko vrijeme da uvidi očul biti poslušan u poslu i dobro odrađivati.Iako nije bio težak posao svako jutro sam dolazio prije otvaranja restorana očistio i obavio svoj posao.Šef me je mnogo zavoleo ponudio mi je stan u svojoj zgradi ja sam naravno prihvatio, u međuvremenu sam se i oženio, šef mi je dodjelio da radim kao konobar jer mu je zahvalilo radnika.Sad super zaradujem za svoju porodicu imam novaca da placam stan.Nadam se da će ici sve ka boljem i boljem...

Izmenila me proslost

Sjecam se onoga dana kada mi je baka bila jos ziva , kada sam uvijek dolazio njoj u zagrljaj koliko mi je falila i da cujem njeg glas , osjetim njeno tijelo... Uvijek sam joj pomagao...

Majka kada bi me pitala u koje bi selo zelio ici, ja bih rekao "Kod tvoje mame,Dubravice".

Ona i ja bi bili sretni i mi bi otisli...

Uvijek sam ostao spavati par dana ... Baka bi mi sve pricala i ja sam uvijek bio ponosan na nju u moj zivot!

Nakon 5-6 godina se dogodio tragican dogadaj a to je da je dobila RAK ...

Nisam smio biti kraj nje a uvijek bi bio ponosan da je moja baka !

Nisam ocekivao da ce umrijeti ... Nazalost umrla je ... Sjecam se jos nje , sjecam se svega , samo se ne sijecam kada sam rekao "Volim te" , jer nisam stigao to njoj reci i zato se krivim zbog toga...

Nakon par mjeseci nasao sam curu i ljubio je i bio sam isto ponosan sto je imam i sto je posebna bila...

Ljubio sam je svim srcem svojim svom dusom svojom ...

Nazalost ona se odljubila i tada mi je slomilo srce to...

Nakon tog sam sretan sto sam Bogat jer imam : Majku , oca i dvije sestre , eto to je moje bogatstvo i to je moj zivot.

Moj ponos

Volim i poštujem sve ljude.Svaki covjek ima ponos,tako i ja imam svoj ponos.Moj ponos je moj zivot.Mnogim ljudima sam pomogao u teškim situacijama i tada sam se osjećao ponosan na sebe.Takođe mnogi ljudi su pomagali meni,nadam se da su se i oni tada osjecali ponosni.Ponos me čini ovakvog kakav jesam.Svakog covjeka ponos cini onim što zapravo jeste.

Svaki čovjek ima ponos.Da nema ponosa ljudi ne bih bili onakvi kakvi zapravo jesu.Sjetim se meni dragih osoba iz proslosti i zažalim sto sam dopustio da odu od mene.Za mnogim osobama sam plakao,kao što svi plaču za voljenim osobama.Ponos je emocija ili osjecaj velikoga zadovoljstva samim sobom,te poštovanje samog sebe u cjelini.Kažu da je ponos hvalivanje da smo postigli više od nekoga drugog,da smo bolji od drugih. Ja ne mislim t ako.Sve dok postoji ponos postojat će i život.Kažu da je najgori ponos na učenost. Ja ne mislim tako.Ja mislim da najgori ponos jednostavno ne postoji.To je moje mišljenje.Svaki čovjek ima svoje mišljenje.Kažu da je bolje izgubiti ponos zbog ljubavi nego ljubav zbog ponosa. Slažem se sa time.Ponos je jednostavno slava.I država svaka ima ponos.Sve ima svoj ponos, a najviše ljudi.Također , možeš biti ponosan i na neke ljude koji su učinilii nešto dobro za tebe.U mom životu ima mnogo takvih ljudi. A nadam se da je i na mene neko ponosan.Mnogi ljudi kažu da ponos i ljubav ne idu zajedno.Ponos je moj život i uvijek ću se boriti za njeg.Ponos jednostavno moj život.
Mnogi ljudi koje sam jako volio su u kratkom vremenu nestali iz mog života . To niko ne može promjeniti.Volio bih da se te osobe mogu vratiti,ali nažalost to nije moguce.