Traženje puta

Hodao sam ulicom, potpuno sam, izgubljen od svih. Tražio sam put koji će me dovesti do slobode, do spasa. Nisam imao ništa, samo malo odjeće na sebi koju mi je dao gospodin u odijelu.  Bio je to fini gospodin, zna da poštuje djecu kao što sam ja bio. Nisam imao nikoga, samoća je prevladala u mome slučaju. Roditelji su me napustili kad sam imao deset godina. Oboje su oboljeli od raka i umrli. Nije mi bilo lako, tugovao sam mjesecima. Nisam mogao uopće spavati, bio sam kod psihijatra i psihologa. Puno su mi pomogli, mogu ponovo da spavam. Svoje roditelje nikada neću zaboraviti. Sretan sam što mi se ta bol umanjila kroz vrijeme. Ta neopisiva bol koju ne želim nikome da se dogodi. Nego da se vratim na moj hod ulicom. Imao sam pištolj koji uvjek nosim sa sobom iz sigurnosnih razloga, pošto sam više puta bio napadnut od strana prolaznika. Ljudi nikako da me prihvate, zezaju na sve strane, uglavnom znate kako to ide. Bilo je to jedne subote dok sam isto ovako hodao ulicom, došle su tri starije osobe do mene i počele me gurati u krug. Jedan je imao nož, drugi bejzbolsku palicu, a treći nije imao ništa. Prvi me je napao čovjek bez ičega srušio me na pod, onda me je lik sa palicom dobro izmlatio i na kraju sam bio uboden nožem u trbuh, te su svi utekli i bacili svoje alatke u travu. Srećom sam imao, mobitel u sebe koji sam prije ukrao i nazvao sam hitnu, koja me je spasila od sigurne smrti. I tako hodam ulicom nakon deset godina, srećem gospodina koji mi je dao robu, koju sam dugo nosio. Pozdravljam ga, zagrlim, zahvalim mu na svemu. Danas sam uspiješan biznismen, vodim svoju firmu automobila, u tome me je pogurao daleki rođak iz Australije. Na stvari uvjek treba gledati pozitivno i onda će vam se događati pozitivne stvari.