Biti dijete ulice je nesto najteže što vam se može desiti u djetinjstvu, sto znam iz vlastitog iskustva. Prije mnogo godina i ja sam bio dijete ulice.Ali nije oduvjek bilo tako. Imao sam oca i majku. Jako smo tesko živjeli. Majka me je napustila u osmoj godini mog života. Dvije godine nakon majcinog odlaska moj otac se objesio zbog kockarskih dugova.
I tako sam ja ostao sasvim sam bez ikoga ko bi brinuo o meni. Postao sam djete ulice! Djecu sa ulice rijetko ko moze razumjeti. Nije nam bilo teško sto nismo imali krov nad glavom, sto nismo imali nove odjece, novca i jos mnogo drugih stvari koje imaju ostala djeca o kojima se ima ko brinuti.Najteze nam je bilo viditi drugu djecu kako se smiju sa roditeljima koji ih vole i brinu o njima. Dok ja nisam imao nikog ko bi me volio, svi su me osudjivali i izbjegavali. Skolu sam uspjeo zavrsiti jer sam bio ali to nije bilo nimalo lagano... Ne zbog ocjena i toga, nego zbog ostale djece. Svi u razredu su me ismijavli, i ne ne samo mene nego i svu drugu djecu koja su osudjena na djetisnjstvo kao sto ja imam.I naravno kako to vec ide da bi prezivio morao sam prositi na ulici kako bi preživio. Ali jednog dana sam odlucio da to vise nemože ic tako. Da se moram probuditi pokušati okrenutio novi list i živiti bolji život. Danima sam hodao ulicama u potrazi za poslom. Svuda sam isao ali me niko nije htjeo primiti. I kad sam vec polako poceo gubiti nadu naisao sam na oglas za posao. Trazi se auto mehanirac u nekoj automehanicarskoj radnji za koju prvi put cujem.Naravno otisao sam na razgovor iako sam mislio da nemam nikakvog izgleda. Na svu srecu vlasnik se sazalio na mene i ponudio mi probni rad.
U medjuvremenu sam se dokazao kao vrijedan i marljiv radnik i primljen sam za stalno. Sada imam posao, kov nad glavom i uspjeo sam dokazat da nemoraju sva djeca sa ulice biti propalice i kriminalci.
Nema komentara:
Objavi komentar