Kad pogledam svoju prošlost sjetim se da sam i ja bio djete ulice. Svako me mrzio, kad god prođem ulicem centar pažnje sam.Niko se nije od moji vršnjaka nije htjeo da druži da se igramo da zajedno provodimo dane. Odjeća mi je bila pocjepana, kosa zamastena, obuca od blata i mnogo druge stvari koje su me činile na pogledu ružnim.Nisam imao svoj dom spavao sam na starim kartonskim kutijama, kad god bi osvanuo dan sve sam više i više propadao za tugom gdje je moja sreča.
Svoje prijatelje nisam imao bio sam sasvim sam ali uz mene je bio jedan mali pas kome sam mu dao ime Bobi. On me je znao i nasmijati, znao sam da zaboravim sve da se uputim u igru sa psom po cjeli dan. Ali ipak to nije bilo to kad nisam imao prijatelja kao normalna djeca da se igramo autima da na livadi loptu ganjamo.Jednog dana sam sreo jednu stariju ženu bila je sama sjedila je na klupi i sama je sa sobom razgovarala, bio sam znatiželjan pa sam prišao i upitao šta te muci, okrenula se prema meni i rekla eh sinko dosta sam toga kroz život prošla ali ovo je najgore.
Kroz malo daljni razgovor sam uvidio da su je svi napuštili i da živi sama u kučici nedaleko od tog parka. Jadili smo se jedno drugom kao stari jarani, pritom me pozvala u njezinu kucu da živim kod nje da nebude sama pristao sam, prošlo je mnogo godina baka je preminula tad sam najviše bio potišten osoba koja je najviše samnom komunicirala otišla je na drugi svijet.Prošlo je nekoliko dana saznao sam da mi je prevela kucu i malo zemljišta iza nje. Bilo mi je drago stalno sam je posječivao na grob. Kad sam malo odstario našao sam posao, tek sam znao šta znaći pomagati drugom.Na mom licu vidila se istinska radost i sve je tako lijepo, nikad neću zaboraviti tu staricu.
Nema komentara:
Objavi komentar