Zivot ulice

Biti djete sa ulice danas je neopisivo teško. Neki ljudi jednostavno nemaju izbora. Život ih je bacio u doživotnu patnju iz koje nema izlaza. Bez obzira na to oni pronalaze načina da se smiju i budu sretni. To su stvari koje nas ljude koji živimo u kućama imamo sve što poželimo, dobro ne baš sve ali djeca sa ulice nemaju, ne čine sretnima. To su stvari kao korica kruha, pozdrav od nepoznate osobe, smješak i mnoge druge. Takva djeca poštuju ljude, draga su i zaslužuju više. Neka nikada nebi napustila taj način života jer im ne treba više. Neka bi htjela normalno raditi kada odrastu, živjeti normalno bez straha od svakojakih bolesti koje se šire ulicama i takvim društvom. Željela bi imati svoj dom, ali to su još samo djeca imaju oni vremena, možda im se sreća ipak osmjehne na vrata. Sreću treba uhvatiti, zgrabiti je i ne ispuštati iz ruku. Isto tako treba je znati i čekati i biti strpljiv, jer strpljen čovjek je spašen čovjek. Svi znamo da je rijetkost vidjeti normalno dijete i dijete sa ulice skupa, događa se ali rijetko. Obično se te dvije skupine mrze zbog drugačijeg načina oblačenja i općenito stila života. Često se tuku. Dječaci sa ulice nose noževe, čak i pištolje. Nerijetko dolazi do pucnjave u koju se priključe i roditelji koji su u blizini. Dolazi policija i riješava stvari. Takve scene bi trebali izbjegavati, jer to nije ljudski. Takva djeca dovoljno imaju svojih problema da bi im mi svoje frustracije nabijali na nos. I zato kada vidimo takvo djete trebamo mu pomoći, ako ono nema roditelja pružiti mu smještaj bar na kratko vrijeme jer to njima jako puno znači. Trebamo imati suosjećanja za njih. Možda se baš i mi nekada u budućnosti nađemo u istoj situaciji i završimo nedaj Bože na ulici. Svakako treba i o tome razmišljati i voditi brige. Današnje vrijeme je takvo, danas si gore a već sutra možeš pasti i boriti se iz mjeseca u mjesec za život.