Eh djete ulice mnogim mladima je smijesno to neki i zezaju ali to je veoma zalosno. Moj zivot se proveo o tuzi strahu i nespavanim nocima. Djete ulice lako nije biti nemas briga nit iceg ali samo misao na drugu djecu donosi bol.Dane sam provodio lutajuci po dugim ulicama gdledajuci veselu bogatu djecu kako bi neki rekli Tatini/Mamini Sinovi.Najvise sam voleo da budem u parku medu drugom djecom ali oni su me izbjegavali nista mi nije kao mali islo za rukom.Roditelji su mi bili pravi bogati ljudi ali mene nisu ni primjecivali kad su me odbacili kao da nisam postojao za njih a u stvari sam imao samo 7 godina.
Za rodbinu sam saznao tek 10-te godine kad sam sjedio u parku na klupi i zamisljeno gledao u jednom pravcu.Te je naisao stari covjek sjeo pokraj i rekao djete sta te muci, izpricali smo se tek na kraju sam uvidio da mi je to djed. Odveo me je kod sebe sve mi je drugacije bilo. Pricao mi je za otaca i majku ali ja sam bio djete tvrdoglavo pa nisam htjeo da ih upoznam.Zivjeo sam dugo kod djede radio sam sa njim isao sam po pasnjacima kad je vodio svoje govada igrao sam se. Ustvari on mi je bio najbolji prijatelj. Pomagao sam mu u poslu koliko sam mogao.Prijatelje svoje nisam stekao do 15-te godine kad su se neka famelija doseljela od djeda na imanje.Odrastao sam poceo sam raditi sve je bilo tako drugacije ali nikad necu da zaboravim svoj zivot kao djete ulice.
Nema komentara:
Objavi komentar