ponedjeljak, 24. ožujka 2014.
Boks
Imam dvadeset tri godine, i strastveni sam igrac boksa. A u nastavku cu vam ispricati kako je to sve pocelo. Moj otac je trenirao boks, dosta dugo vremena, takmicio se, sve dok jednog dana nije bio tesko povredjen u ringu i morao je da se povuce. Posto je veoma voleo taj spot, zeleo je da i ja treniram boks od malih nogu, sa obzirom da sam kao mali cesto bio prehladjen, imao sam los imunitet, nisam mogao trenirati. Kada sam napunio 7 godina i krenuo u prvi razred, upoznao sam prijatelje, i jos tada krenuo svakim danom izlaziti na ulicu i kako bismo mi to rekli "blejati". Tako je bilo sve do sestog razreda, tog dana "visili" smo na ulici zajedno sa tada, drugarima iz drugog odeljenja. Tada je dosla moja drugarica iz druge skole, i oni su je napali, ja sam je odlucio braniti, ali to je poslo po zlu i istukli su me. Krenuli su me maltretirati svaki dan u skoli, i na ulici, a tada sam shvatio da moram nesto da ucinim povodom toga, i poceo sam trenirati boks, kako bih se odbranio. Posle vec mesec dana, nadjacao sam svakog od njih, i poceo sam ja njih maltretirati na ulici, poceo sam raditi gluposti, tuci se, krasti. Tako je bilo sve do jednog dana posle zavrsetka osnovne skole, kada je trener saznao za sta ja koristim tu vestinu. Ocitao mi je bukvicu, rekao je ili cu prekinuti sa tim glupostima, ili cu prestati da treniram kod njega u klubu, posto sam jako voleo svoj klub, trenera i uopsteno sport, malo sam razmislio o svemu tome sto sam radio, i shvatio sam kako bih trebao da pocnem da se profesionalno bavim boksom, kao sportom, i da ne zelim biti baraba, od tada, sve do sada treniran boks i svaki dan idem na treninge, sada sam poceo da se takmicim, i smatram da je trener ucinio jako veliku stvar za mene, sada nisam baraba nego pravi covek!
četvrtak, 20. ožujka 2014.
Time se ponosim
Ja sam dijete ulice i time se ponosim! Danas je to kao neka sramota, ali to za mene nista ne predstavlja. Odrastao sam tako kao dijete ulice. Kada sam imao 13 godina bio sam 7 razred osnovne skole, roditelji su mi poginuli u avionskoj nesreci. Tada sam bio veoma ozalostec i prepusten sam sebi. Imao sam samo baku, koja je imala 90 godina i nije se mogla brinuti o meni. Imao sam za izbor biti dijete ulice ili zivjeti sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Svakodnevno sam bio na ulicama moga sela. Ostala djeca iz razreda su provodila sate za racunarima ali ja nisam imao, ja sam sate i sate provodio na ulicama. Kada sam malo vise porastao, odlucio sam se baviti ilegalnim poslovima i tako zaradivati. U pocetku sam dilao drogu. Imao sam zarade ali je bilo veoma opasno. Upoznao sam jednog prijatelja i sa njim sam odlucio napraviti bandu. On se zvao Burn. Burn i ja smo svaku noc dilali drogu a prije toga smo isli u teretanu. Skupili smo jos clanova. BIli smo prava banda, zvali smo se RB. Burn i ja smo bili vođe. Poslije određenog perioda poceli smo se sukobljavati sa ostalim bandama iz kraja. Bili smo najjaci. U jednoj bitci je Burn pogino. Svi smo bili veoma tuzni. Ja sam odlucio napustiti bandu i vratiti se normalnom zivotu, kada sam napustio bandu imao sam 34 godine. Zaposlio sam se u gradu i sada evo radim i za radujem za bolji zivot. Ne stidim se sto sam odrastao kao dijete ulice.
utorak, 18. ožujka 2014.
Dijete ulice
Ja sam dijete ulice , odkad znam za sebe pravim probleme. Inace moji vrsnjaci svi dola sjede na racunalu a ja sa starijim vrsnjacima radim stetu.Jedne veceri zvao me Marko i kaze da idemo kod njegove bake u sesvete da ima nesto za nas. Kada smo stigli kod negove bake tamo su bili nekakvi nabildani decki i poceli su se svi tuci kris kras. Nisam znao sto cu pa smo pobjegli doma , par sati kasnije me zove i ispricao mi je pricu sta je bilo. Naime djevojka od Marka i ovog nabildanog Tomislava su se potuke u skoli. Zatim je Tomislav htio tuci Marka jer mu je cura prebila negovu curu. Pokusavali su nas razdvojit tako mi je reko Marko. Pricali smo 2 sata na mobitel i napravili smo veliko sranje. Otisli smo kod njegove bake opet jer on tamo zivi. Kada smo ga nasli ja sam ga drzao a Marko ga je tukao. Nakon toga smo pobjegli doma i popili pice. Za par dana kada sam isao iz skole vidio sam da lezi krvav na betonu. Tomislav ga je izbo nozem dok je isao sa curom iz skole, njegova cura je uspjela pobjeci. Kada sam to cuo odma sam zvao brata da sredi tog Tomislava. Isli smo kod njega doma i moj brat i Marko su ga razbili. Od tada je bio mir u kvartu , nisu se vise tukli , a ni svadali. Nakon 3 godine sto se Marko odselio cuo sam da su on i Tomislav postali jedan drugom vjencani kumovi , a nisu se mogli smisliti. Kroz moj zivot se desilo toliko problema da ni ne pamtim. Imao sam burno djetinstvo i ludu generaciju , znali smo paliti kontenjere , razbijat aute , tuc prolaznike. Katastofa sto smo sve radili ali i tome dode kraj covjek se opameti nakon neog vremen i svhati sta je uradio.
subota, 15. ožujka 2014.
Ja sam dijete ulice
Ja sam dijete ulice, u tome nema nista krivog, mislim da sam isti kao i sva druga djeca, mnogi vrsnjaci me zezaju i nije mi ugodno. U skoli, se uvijek druzim sam, svi mi govore da sam glup, a imam puno bolje ocjene od njih. Cesto se u drustvu drugih osjecam kao da sam radioaktivan, svi se micu od mene, govore mi da smrdim, a svaku noc se tusiram, hladnom vodom, iako to nitko ne primjecuje, kada se osisam, govore mi da sam celav, kad pustim kosu govore mi da sam peder. Cesto jedem otpatke hrane. Svi me vrijedaju, i podirkivaju, kada dodjem kod lijecnika radi necega, uvijek mi nabroji 10 drugih bolesti od kojih sam obolio. Volim svoje roditelje puno vise od svojih vrsnjaka, oni se trude pruziti mi krov nad glavom i hranu, vodu, odjecu i obucu, a puno djece mojih godina to ne razumije i cesto ne cijene svoje roditelje. Cesto me djeca starija od mene tuku i postavljaju mi nogu dok hodam, cure me ne vole, a moj brat koji ima 16 godina, se nije upisao u zeljenu srednju zbog naseg slabog imovinskog stanja, mislim da je to zalosno. Ako mi se svidja neka cura i ako se to dozna, odmah me pocnu zezati i zadirkivati. Neki profesori u skolama me ne prozivaju i prave se da ne postojim, a ako nesto ne znam odmah me pocnu prozivati i govoriti da razumiju mene i moje probleme, ali da ne mogu stalno meni popustati. Na Bozic nikada ne dobijem ono sto stvarno zelim, ali bilo kakav dar me obraduje. U skoli je moja bivsa uciteljica koja me jedina stvarno razumjela organizirala humanitarnu akciju, ali nije bas uspjelo i sve vise djece me i pocelo zezati. Moj zivot nije lak i vecina vas je to tek sada shvatila, ali vjerujte mi, dobro se dobrim vraca.
srijeda, 12. ožujka 2014.
Nekada davno
Bilo je to prije dvadeset i dvije godine kada sam bio maloljetan i imao sedamnaest godina. Tada sam ostao bez roditelja, a nisam imao blizih rodaka koji bi primili musko djete jer nisam bio bas dobar. Sa petnaest godina sam ostao bez roditelja i nakon par mjeseci u domu presao sam u jednu obitelj koja je imala puno mlade djece koju su iskoristavali. Bilo je grozno, jer su sva djeca radila odredeni posao a na kraju dana su dobivala komad kruha i malo mlijeka. Tamo sam bio nekoliko tjedana i pobjegao sam na ulicu. Drugaciji izlaz iz toga nisam imao. I tada su pocele sve lose stvari. Krao sam po trgovinama i trznim centrima svuda gdje bi mogao ukrasti neku vrijedu stvar da ju mogu prodati na ulici. Tada sam upoznao i lose drustvo s kojim sam otisao u jos vecu propast. Iz dana u dan smo krali i ozljedivali ljude dok nas par nije uhvatila policija. Optuzili su nas za puno krada i jedno ubojstvo. Na kraju nismo osudeni za to jer nismo nikoga ubili. Priznali smo da smo krali i prodavali to na ulici tako da smo dobili zadvor. Poslje zatvora mogu reci da sam se opametio. Zivio sam kao i kada sam krao na ulici , ali sada sam potpuno drugacije zivio. Neko vrijeme mi je bilo potrebno da se snadem. Nasao sam si posao, pomagao sam jednom djedu s poslom u jednoj maloj trgovini , pomagao sam mu nositi teske predmete. Dobivao sam jako malo novaca, ali mi je bilo dovoljno jer nisam htjeo opet u zatvor i vratit se starom nacinu zivota. I sada nakon toliko godina i dalje zivim na ulici, sretan. Imam krov nad glavom i dalje pomazem tome starom covjeku svaki dan da bi mi on dao malo novaca da si mogu kupiti sta za jesti taj dan.
nedjelja, 9. ožujka 2014.
Danasnje vreme
U danasnje vreme, veoma su male sanse da cete uspeti da vidite decu u parku, na terenu. Kada je moja generacija odrastala, to je bio svakodnevni prizor. Moj mladji brat, koji sada ima trinaest godina retko izlazi iz sobe, odnosno ustaje sa kompjutera. Bio sam potpuno drugaciji od njega, i od cele njegove generacije, nasuprot njima, ja sam retko bio kuci, po ceo dan sam bio na ulici, igrali smo basket, fudbal, dok danasnja deca ne znaju ni sta je to. Pamtim kada sam bio mali, svaki dan su dolazili pred moju kucu, i zvali me, vikali po pet minuta, dok ja uzimam loptu, presvlacim se.. Izlazili smo, zabavljali se, no danasnja deca niti ne znaju koliko je lepse, zanimljivije, zdravije izaci na dva sata fudbala, nego sedeti sest sati za kompjuterom. Dok ovo pisem, secam se svih uspomena iz detinjstva, a kada pomoslim da danasnja deca nece imati nikakve uspomene iz detinjstva, to je veoma tuzno.. Najvaznije stvari u zivotu jesu uspomene, prijatelji, sada cak ni ne postoje prava prijateljstva. Izlazili smo, svaki dan smo igrali fudbal, a kada padne mrak, igrali smo zmurke, policajaca i lopova, kako sam to voleo, cak bih sad voleo da se vratim u to doba i opet zaigram. Svoje dete cu vaspitati na nacin isti na koji su mene vaspitali, naucicu ih sta znaci rec "prijateljstvo" i "zabava" nece biti sedenja za racunarom celim danom. Zelim da oni imaju neke uspomene kada odrastu, zato sto je to definitivno najbitnija stvar, vraca vas u detinjstvo, natera vas da zaboravite na sve probleme, makar na jedan tren. Mogu pouzdano reci da od takvog detinjstva nema nista bolje, u tom dobu se sticu najbolji prijatelji, iskreni prijatelji, prijateljstva koja ostaju za ceo zivot, ako taj period propustite, bice vam zao, mnogo zao, kada odrastete i shvatite koliku ste glupost napravili.
srijeda, 5. ožujka 2014.
U svom zivotu
U svom zivotu sam imao puno sukoba sa starijim deckima od sebe.Naime dok sam bio mali svi su me zezali i prijetili mi.Jednom rijeci bio sam maltretiran od strane odraslih deckiu.Inace imam starijeg brata koji je bio par godina stariji od njih.Jednog dana sam isao sa bratom u ducan kako , bi kupili loptu za nogomet.Kada smo stigli kuci napumpali smo loptu i krenuli smo na nogomet.Stariji brat je kasnio , nije zelio ici jer mu je bilo lose.Od terena do kuce imam svega dvije minute hoda , tako da sam jako blizu.Na igralistu su bili stariji decki od mene i moje ekipe.Inace mi smo bili 94 godiste a oni 90 , bili su svi ok osim jednog Ivana.Naime on je uvijek maltretirao sve oko sebe i htio je biti glavni.I tako cekali smo da odu do togga smo se mi nabijali sa loptom.U jednom trenu je lopta uletila u teren , ona sto smo ja i brat isli kupiti.Bila je to lopta od nika orginalna , jako skupa. Igor nam je vratio loptu te smo se ,opet dodavali. U jednom trenu dosao je Ivan i osamario me. Nisam znao zasto i kako , reko je da se gubim doma napucavat da nemam sta tu raditi.On je zivio kucu do mene , ja i frend se nismo dali zezat te smo rekli da necemo.Nije njegov teren da on odlucuje , uzeo mi je loptu. Reko je da ako ne odem doma ,da ce mi je probusiti. Reko sam mu da mi je vrati , ali nije poslusao.Nabio je loptu u cavao te se lopta probusila. Odmah sam otrcao doma po brata.A na igralistu su svi mladi od mog brata dvije godine. Prirodno buraz mi je bio jak kao zvijer.Dosao je na igraliste , ja sam sve reko bratu sta je bilo. Pitao ga je brat sto je to napravio i zasto.Svi na igralistu su rekli da Ivan laze te da , smo dosli samo na nogomet.Brat nije cekao ni trenutka , nego ga je nabio sakom u glavu.Poceli su se tuci , a nije nista mogao mom bratu. U jednom trenu Ivan odleti doma , te se vraca za 5 minuta.I to je dosao sa boxerom , i reko je da ce ga sad prebiti na mrtvo ima.A brat je izvaio pistolj i repetirao ga. Reko sam bratu da se smiri da prekine , posto mi je brat policajac.Ovaj Ivan je stao i nije nista govorio. Reko je jb.... vam... psovo je mom bratu i meni. Brat ga je nabio jos par puta i otisli smo doma. Sutradan Ivan se dosao ispricavati i kupio je istu loptu koju je probusio.
srijeda, 26. veljače 2014.
Kratko i jasno
Ja sam kratko i jasno dete ulice,nisam imao pruzene paznje kao mali,jer nemam ni rodjitelje.Odrastao sam u domu za decu bez staratelja.Kada me je usvojila jedna porodica ponadao sam se da sam resio svoje probleme,ali to nije bilo to.Nisam mogao ziveti tako.Pobegao sam od tog doma...Bio sam napolju 3 dana,nista nisam jeo.Pokusao sam da isposim novac,ali nisam uspreo.U jednoj noci polomio sam izlog jedne prodavnice usao i jeo,kako bih mogao preziveti...Nekak osam utekao policiji...Ali su tu kruzili dan i noc.Sutra dan su me uhapsili...Cudio sam se,ali mi je inspektor ispricao kako to nije bilo nista tesko,jer je porodica prijavila moj nestanak i ja sam fakticki bio jedini osumnjiceni...Poslali su me u KP Dom.Sedeo sam tu do svoje sedamneste godime.Kad sam izasao gledao sam da nadjem neko drusto koje bi moglo da mi pomogne,uradio sam neku malu uslugu,preneo sam neku robu sa tacke A na tacku B i dobio neku sicu od 20 eura.Dao sam to jednom coveku za neki cumez da mogu tu da spavam,otisao kod nekog majstora blizu i molio ga da se zaposlim nekako da mu pomazem,nekako me je pustio cisto da sedim tu za neku bedu mesecno,imao sam cisto da platim cumez za spavanje i to je to.Moj zivot je bedan,ja sam dete ulice i nadam se da ce se to promeniti.
nedjelja, 23. veljače 2014.
Dijete sa ulice
Bilo je to prije dvadeset i tri godine. Ja sam tada imao dvanaest godina i moj stariji brat sedamnaest. Bili smo jako mladi, odrasli smo bez roditelja koji su umrli dok smo bebe bili. Do moje jedanaeste godine zivjeli smo u domu koji je bio pun djece kao moj brat i ja. Pobjegli smo iz doma jer u njemu je bilo gore zivjeti nego na ulici, morali smo sve raditi cak smo se i brinuli o mladim jer nije bilo dovoljno odraslih osoba u domu. Moj zivot na ulici nije bio lak, jer se brat morao brinuti za mene i sebe. Kada smo otisli iz doma nismo znali gdje cemo biti, sta cemo raditi ili kako cemo prezivjeti. Ali brat je uspjeo nam pronaci mjesto gdje mozemo spavati jedno vrijeme dok ne pronademo nesto bolje. Bio je to jedan stari autobus koji je ostavljen jer je bio sav polupan od nesrece. Bilo je strasno spavati u njemu. Jedva smo cekali da se noc zavrsi. Ali ipak bila je nasa sreca sto ga nitko od ostalih beskucnika nije ga zauzeo i sto smo ga mogli sebi uzeti. U meduvremenu brat i ja smo radili svakakve poslove na ulici da imamo za hranu. Bilo je tu i teskog rada i lakseg. To nam je ipak dosta pomoglo. Jednom nismo imali dosta dugo nista za pojesti i ukrali smo jedan vrijedan predmet i prodali. Imali smo dosta novca i brat mi je kupio jednu ljepu kosulju koju sam voljeo. Ali smo zbog te krade zavrsili u zatvoru za maloljetnike. Poslje zatvora opet smo u domu zavrsili, kao i prvi put pobjegli smo. Trudili smo se da sada zivimo posteno jer nas daljni put nije bio lagan imali smo puno prepreka. I dan danas zivim s bratom i svaki dan si pomazemo kao dok smo bili mladi.
petak, 21. veljače 2014.
Dijete ulice
Kada se sjetim unazad nekoliko godina, u vrijeme kada nije bila tehnologija tako zastupljena, kada su ulice bile pune djece uvijek razigrane. U to vrijeme kada je tv, mobitel, komp rijetko ko imao zivot je bio samo ulica, to je bio skupo poput danasnjeg facebooka. Citave svoje dane smo provodili vani u igri, dok danasnja dijeca imaju sve sto pozele komp, mob, net i sve ostalo. U moje vrijeme to nije bilo, i ako nismo imali niti kompa niti moba uvijek smo znali gdje nam se drugovi nalaze, samo jedna od 10-tak je imao tv, jer je u to virijem tv bio jako skup. Otisli bi ponekad do njega da pogledam neku zanimljivu emisiju ili nesto, mada to nama nije bilo tako interesantno, vise smo voljeli izaci na ulicu igrati se sa loptom ili nesto sasvim drugo. Kada se pogledaju danasnja djeca koja su samo zatvorena u kuce i po cijele dane sjede za kompovima i cekaju zimu da nikako nemogu izlaziti, u nase vrijeme to nije tako bilo. Uvijek smo s nestrpljenjem docekivali kako ljetne tako i proljetne dane jer je to doba godine toplo i pogodnije za igru vani. Ponekada bi pravili neke umjetnine nesto od drveta i drugih predmeta sto bi nam bilo jako zanimljivo.
No, osvrtajuci se na danasnju djecu i djecu iz mog djetinjstva, drago mi je sto sam odrastao na ulici, mnogo toga tamo naucio, postao otporni na vanjske utjecaje, zdravi, cesto uzmem stare slike slikane u crno-bijeloj boji gledam, pozelim nekad cak da se vratim u to vrijeme bez tehnologija bez icega samo zivot na ulici. Cesto se nasmijem uz te slike, slike koje su opisivale moje djetinjstvo bez ikakvih dodataka savremena tehnologije, zivot u kome je samo igra bila i nesto drugo. U svakom slucaju drago mi je sto sam odrastao na ulici i sto sam "dijete ulice", danas je jako malo takve djece jer je razvijanje tehnologije na neki nacin unistilo djeciju radost.
No, osvrtajuci se na danasnju djecu i djecu iz mog djetinjstva, drago mi je sto sam odrastao na ulici, mnogo toga tamo naucio, postao otporni na vanjske utjecaje, zdravi, cesto uzmem stare slike slikane u crno-bijeloj boji gledam, pozelim nekad cak da se vratim u to vrijeme bez tehnologija bez icega samo zivot na ulici. Cesto se nasmijem uz te slike, slike koje su opisivale moje djetinjstvo bez ikakvih dodataka savremena tehnologije, zivot u kome je samo igra bila i nesto drugo. U svakom slucaju drago mi je sto sam odrastao na ulici i sto sam "dijete ulice", danas je jako malo takve djece jer je razvijanje tehnologije na neki nacin unistilo djeciju radost.
utorak, 18. veljače 2014.
Zivot
Bilo je to davno prije dvadeset i nesto godina. Taman je poceo rat, a ja sam imao trinaest godina. S roditeljima sam bjezao iz svog mjesta u drugi,i tada se dogodila velika nesreca. Oni su poginuli sa jos dvadeset cetiri osobe, prezivjeli smo samo moj rodak i ja, jer smo isli pedesetak metara iza njih. Taj dan je bio najgori u mojem zivotu, jer sam izgubio sve sto sam imao. Nas dvojica nismo znali sta da radimo, bili smo djeca. Izgubljena djeca u ratu. Pet dana smo hodali do mjesta gdje smo trebali doci sa svojom obitelji. Kada smo konacno dosli imali smo sta i vidjeti, sve je bilo napusteno rijetko je ko ostao. Nismo znali sta da radimo pa smo isli od kuce do kuce da pronademo kakve hrane ili bilo sta da popijemo. Tako su prolazili dani,mjeseci,godine i konacno je zavrsio rat. Prezivjeli smo jer smo bili kod jedne stare bake koja nam je dala krov nad glavom a sve ostalo smo mi njoj pomagali. Nakon par godina ta baka je umrla, a mi smo otisliu drugi grad. Tamo nismo imali nikoga, pa smo spavali na ulici. Bilo je dosta ljudi koji su takoder spavali na ulicama, u parkovima, napustenim kucama. Nije bilo lako, ali smo izdrzali. Nismo imali svaki dan da pojedemo nesto , da popijemo ili obucemo. Puno puta smo prosili na ulici, da si kupimo neko pecivo i vode da mozemo prezivjeti dan. Nemogu biti ne zahvalan jer sam prezivio dok puno ljudi nisu imali tu srecu. Zahvalan sam na zivotu kakav god da je,jer sam zdrav i imam svojeg najboljeg prijatelja s sobom koji prolazi ove teske godine samnom. Svaki dan zahvalim Bogu sto sam ziv i zdrav, i sto mi je dao snage da prezivim. Sretan sam sto sam dijete ulice jer me naucilo pravim vrijednostima zivota.
nedjelja, 16. veljače 2014.
Ova planeta
Na ovoj planeti ima mnogo razlicitih ljudi. Svi mi nas smo razliciti po necemu, sta volimo nositi, sta volimo jesti,sta nosimo. Kad bi nabrajali sve te karakteristike trebalo bi nam nekoliko dana. Ali u moru ovih razlicitosti svak ima neki svoj svijet i svoju mastu, bas kao i ja. Moj svijet je svijet ulice, svijet u kome je svjedno sta oblacis, sta jedes..., svi smo kao jedno. U tom svijetu radimo sta volimo. . Zar ti treba vise mali covjece? Moj svijet me cini sretnim.
Sjecam se , kad sam bio mali da sam volio proljece i da bi to bilo za mene neko novo budjenje. Mogao sam ici vani,druziti se , igrati se i uzivati u tom mirisu proljeca. I danas to volim . Da , spomenuo sam igranje. Danas mi je 16 godina i danas mi je najdrazi sport nogomet. To sam isto volio bas tad, kad sam bio mali i kad sam jedva cekao proljece da se mogu po citav dan igrati s prijateljima na ulici.. Uzivam u toj igri , odmorim se i ucini me sretnijim i opustenijim .
Kuci imam jednu veliku kutiju u kojoj se nalaze albumi. To je nesto dragocjeno. Volim kad sjednem sa svojim prijateljima i kad gledamo te albume. Sjecamo se nekih lijepih momenata, smijemo se, uzivamo u tome. Ah ta djeca ulice. Najbolje stvari u zivotu su besplate. Zato se osvrni mali covjece i potrazi ono sto volis, ucini ono sto volis oboji ovaj zivot lijepim bojama. Ja sam dijete ulice.
Sjecam se , kad sam bio mali da sam volio proljece i da bi to bilo za mene neko novo budjenje. Mogao sam ici vani,druziti se , igrati se i uzivati u tom mirisu proljeca. I danas to volim . Da , spomenuo sam igranje. Danas mi je 16 godina i danas mi je najdrazi sport nogomet. To sam isto volio bas tad, kad sam bio mali i kad sam jedva cekao proljece da se mogu po citav dan igrati s prijateljima na ulici.. Uzivam u toj igri , odmorim se i ucini me sretnijim i opustenijim .
Kuci imam jednu veliku kutiju u kojoj se nalaze albumi. To je nesto dragocjeno. Volim kad sjednem sa svojim prijateljima i kad gledamo te albume. Sjecamo se nekih lijepih momenata, smijemo se, uzivamo u tome. Ah ta djeca ulice. Najbolje stvari u zivotu su besplate. Zato se osvrni mali covjece i potrazi ono sto volis, ucini ono sto volis oboji ovaj zivot lijepim bojama. Ja sam dijete ulice.
petak, 14. veljače 2014.
Kao mali
Kao mali imao sam sretno i jako dobro djetinjstvo. To se ubrzo promjenilo jer sam imamo loseg oca. Majka mi je umrla kada sam imao sedam godina. Bila je jako bolesna. Sa petnaest godina sam pobjegao od kuce jer me otac tukao i zlostavljao. Nisam mogao nigdje pobjeci kod familije jer bi me vratili kuci kao prvi put sto sam otisao. Drugi put mi je i uspjelo. Tada sam imao sesnaest godina. Otisao sam u drugu drzavu da me ne mogu pronaci. Postao sam dijete ulice od sretnog djecaka. Nisam imao mira svaki dan sam trazio nekog posla da mogu preziviti dan. Zivio sam pet mjeseci u jednom velikom parku koji je bio dom puno beskucnika i siromasnim ljudima kao sto sam i ja sam bio. Tako sam upoznao i jednu curu. Bila je starija od mene nekoliko godina, ali se nije primjetila razlika jer smo se slagali. Nakon nekoliko mjeseci druzenja otisli smo u drugi grad probati prezivjeti jer ovdje je tesko. I ovdje smo spavali neko vrijeme po parkovima i klupama jer nismi nista drugo mogli pronaco. Ubrzo smo pronasli staru kucicu kojoj nitko nije zivio. Saznali smo da se dogodilo ubojstvo i zato je bila prazna. Ali to nama nije bilo toliko vazno jer smo imalo krov nad glavom. Malo po malo smo je uredili onoliko koliko smo mogli. Ja volim svoj zivot sada ovakav kakav je. Jer da nisam pobjegao nebi nikad upoznao prave vrijednosti zivota. Prave prijatelje. Nebi znao sta znaci boriti se za zivot. Ziviti punim plucima kao da je svaki dan posljednji. Zahvalan sam na svemu i ja volim zivot na ulici, volim ulicu i nikad nebi birao drugi put.
srijeda, 12. veljače 2014.
Biti dijete
Biti dijete u danasnje vrijeme je stvarno tesko zbog ekonomskog standarda i svega oko nas,mi kao deca ne razumijemo te stvari a niti nas zanimaju,samo nam je stalo do igre sa ostalom djecom iz ulice. Jednog toplog,ljetnjeg jutra izasao sam na ulici da se igram sa svojim ortacima iz kraja,sve je lijepo bilo dok me moji roditelji nisi pozvali u kucu i saopstili mi jednu tuznu vijest a to je da se razvode! Ja tad i nisam znao sta to uopste i znaci i samo sam ih gleda cudno jer nisam imao pojma sta se desava,medjutim mama mi je objasnila da se sa tatom ne slaze najbolje i da ce malo zivjeti odvojeno ali da je to privremeno i sve ce na kraju da bude dobro.
Rekao sam da je u redu i nisam pridavao znacaj tome jer sam mislio da ce to tako biti par dana i sve ce se vratit na staro,izasao sam opet van da i nastavio sa igrom.
Sutra dan je dosao neki auto pred kucom i moja mama je otisla,pozdravila se sa mnom,rekla mi da budem dobro i da ce se brzo vratiti,otisla je i ja sam bio jako tuzan,prolazili su dani a mame nije bilo a kad god bi pitao tatu rekao bi mi da ce sjutra doci i sve tako redom.
Cesto sam ostajao sam kuci a tata je isao nekuda van i vracao se pijan kuci,bilo sto da bih ga pitao ili mi nije odgovorio ili me mrsnuo da idem u svoju sobu,bilo mi je tesko i vec sam onako pocinjao da shvatam sta se ustvari desilo. Otac bi rano otisao od kuce a ja bih po cjeli dan sam bio u kuci,dok je trajalo hrane u frizideru imao sam da jedem onda tata vise i nije mario jel imam ja da jedem samo bi izlazio,cesto sam ostajao gladan i nekad bi isao kod komsija da jedem jer nista nisam znao da spremim. Posle nekog vremena kod mene kuci je dosla jedna starija gospodja i pitala me gdje mi je otac,ja sam sve ispricao kakvo je stanje,da nemam sta da jedem,da mi otac pije i rijetko ga kad ima kuci. Medjutim ona mi je rekla da ce da se stara o meni i da cu svaki dan da imam da jedem,imat cu puno igracaka i drustva ali ja nisam hteo da ostavim kucu,jedan gospodin me je uzeo u narucje i ugurao u auto,tek kasnije sam shvatio da su to bili socijalni radnici i da zbog nemarnosti su me uzeli od roditelja.
Iz onako lijepog i mirnog djetinstva sad mi se zivot pretvorio u pravi pakao da vise nisam znao sta da radim,tamo gdje sam otisao je bilo puno djece,sve se svodilo na tome sto si brzi vise ces imati i da jedes i da pijes,a ja sam po prirodi bio malo sporiji tako da sam i tamo u taj dom ostajao gladan,niko vise nije mario za mene,druga djeca su me gnjavila i cesto bih dobija batine ako ne bih poslusao starije.
Odlucim ja da pobjegnem kad svi budu spavali,i tako ustanem ja i kroz prozor od kupatila izadjem van,preskocim se preko neke velike ograde i krenem u potrazi za boljim zivotom...hm,ali to je bila samo masta! kad je jedno obicno dijete ulice,koje je pobjeglo iz doma,naslo srecu i utociste? Lutao sam tako danima,spavao po parkovima,prosio bih nesto para da bih imao da kupim malo hleba da ne bih pregladnjeo,bio sam prljav i sve na meni bilo je iscepano. Jednom sam sjedeo u parku ispod jednog drveta i plakao tad je naisla jedna zena i pitala me zasto placem? nista nisam odgovarao samo sam sutio,tad mi je ponudila jednu cokoladicu i ja sam bio najsrecniji na svijetu,polako sam se opustio i ispricao joj kako sam dospeo tu. Sticajem okolnosti i kad sam rekao ko su mi roditelji zena me je cudno pogledala i rekla mi je da je sa mojom mamom radila u istoj firmi i da je poznaje,pitao sam je jel zna gdje mi je mama rekla je da ne zna ali ce je pozvat na telefon. Uzela je telefon i pozvala je,mama je brzo dosla i ja sam bio presrecan,rekla mi je da me vodi sa sobom i da ona sam ima drugi zivot,da cu imati drugog tatu i tako dalje.
Sve je to bilo ok ali ipak mi je nedostajao onaj moj stari zivot gdje sam bio dijete ulice ali ne kao skitnica vec sto sam dane provodio na ulici igrajuci se sa mojim drugovima.
Rekao sam da je u redu i nisam pridavao znacaj tome jer sam mislio da ce to tako biti par dana i sve ce se vratit na staro,izasao sam opet van da i nastavio sa igrom.
Sutra dan je dosao neki auto pred kucom i moja mama je otisla,pozdravila se sa mnom,rekla mi da budem dobro i da ce se brzo vratiti,otisla je i ja sam bio jako tuzan,prolazili su dani a mame nije bilo a kad god bi pitao tatu rekao bi mi da ce sjutra doci i sve tako redom.
Cesto sam ostajao sam kuci a tata je isao nekuda van i vracao se pijan kuci,bilo sto da bih ga pitao ili mi nije odgovorio ili me mrsnuo da idem u svoju sobu,bilo mi je tesko i vec sam onako pocinjao da shvatam sta se ustvari desilo. Otac bi rano otisao od kuce a ja bih po cjeli dan sam bio u kuci,dok je trajalo hrane u frizideru imao sam da jedem onda tata vise i nije mario jel imam ja da jedem samo bi izlazio,cesto sam ostajao gladan i nekad bi isao kod komsija da jedem jer nista nisam znao da spremim. Posle nekog vremena kod mene kuci je dosla jedna starija gospodja i pitala me gdje mi je otac,ja sam sve ispricao kakvo je stanje,da nemam sta da jedem,da mi otac pije i rijetko ga kad ima kuci. Medjutim ona mi je rekla da ce da se stara o meni i da cu svaki dan da imam da jedem,imat cu puno igracaka i drustva ali ja nisam hteo da ostavim kucu,jedan gospodin me je uzeo u narucje i ugurao u auto,tek kasnije sam shvatio da su to bili socijalni radnici i da zbog nemarnosti su me uzeli od roditelja.
Iz onako lijepog i mirnog djetinstva sad mi se zivot pretvorio u pravi pakao da vise nisam znao sta da radim,tamo gdje sam otisao je bilo puno djece,sve se svodilo na tome sto si brzi vise ces imati i da jedes i da pijes,a ja sam po prirodi bio malo sporiji tako da sam i tamo u taj dom ostajao gladan,niko vise nije mario za mene,druga djeca su me gnjavila i cesto bih dobija batine ako ne bih poslusao starije.
Odlucim ja da pobjegnem kad svi budu spavali,i tako ustanem ja i kroz prozor od kupatila izadjem van,preskocim se preko neke velike ograde i krenem u potrazi za boljim zivotom...hm,ali to je bila samo masta! kad je jedno obicno dijete ulice,koje je pobjeglo iz doma,naslo srecu i utociste? Lutao sam tako danima,spavao po parkovima,prosio bih nesto para da bih imao da kupim malo hleba da ne bih pregladnjeo,bio sam prljav i sve na meni bilo je iscepano. Jednom sam sjedeo u parku ispod jednog drveta i plakao tad je naisla jedna zena i pitala me zasto placem? nista nisam odgovarao samo sam sutio,tad mi je ponudila jednu cokoladicu i ja sam bio najsrecniji na svijetu,polako sam se opustio i ispricao joj kako sam dospeo tu. Sticajem okolnosti i kad sam rekao ko su mi roditelji zena me je cudno pogledala i rekla mi je da je sa mojom mamom radila u istoj firmi i da je poznaje,pitao sam je jel zna gdje mi je mama rekla je da ne zna ali ce je pozvat na telefon. Uzela je telefon i pozvala je,mama je brzo dosla i ja sam bio presrecan,rekla mi je da me vodi sa sobom i da ona sam ima drugi zivot,da cu imati drugog tatu i tako dalje.
Sve je to bilo ok ali ipak mi je nedostajao onaj moj stari zivot gdje sam bio dijete ulice ali ne kao skitnica vec sto sam dane provodio na ulici igrajuci se sa mojim drugovima.
subota, 8. veljače 2014.
Biti dijete sa ulice
Biti dijete ulice za nekoga je sramota. Ismijavanje i slično. Ja sam odrastao kao dijete ulice, i tim se ponosim. U djetinjstvu su me male stvari činile sretnim. Druženja , igre, šetenje i tako dalje.. U to vrijeme nisu nam bili potrebni mobiteli, da bi bili sretni, nego samo ti mali znaci pažnje i prijateljstva. Naučio sam mnoge stvari.. koje mnogi drugi ne znaju, neke stvari iz iskustva a neke iz priča od starijih ljudi. Sada mi te priče i takve stvari dosta pomažu u rješavanju današnjih problema. ALi ja i moji prijatelji se svaki dan družimo. Iako i mi provodimo više vremena na računalu ali to ni ništa drugo nas ne sprečava da se družimo. Djeca ulice najčešće izrastu u dobre i poštene ljude, zbog svojih djedova, baka, roditelja koji ih tako odgajaju, Mene je uvijek šetnja sa prijateljima ili roditeljima jako veselila.. Mnogi od njih moraju gotovo sami odrastat. Često ako izgube roditelje nemaju nekoga svkoga tko ce ih paziti. Dosta gradske djece prema djeci sa ulice se ponaša jako loše. Ismijavaju im se, rugaju im se i slično. Djeca su za svoje ulice i sela jako vezani... Znaju nanjušit svaki njezin miris.. Znaju doci do njih zavezanih očiju.Nitko ne zna koliko su ta djeca sa ulice tako sretna.. Često kada mi je dosadno krenem se prisjećaiti svoga djetinjstva. Sjetim se dosta teških trenutaka. Kada sam bio u nevoljama u problemima i slično. Ali također se sjetim ljepih trenutaka koje nikada ne mogu zaboraviti.. Kojih se sjecam i kojih cu se uvijek sjećati. Kad bi me netko pitao. Ja bih odmah pristao vratiti vrijeme i ponovno biti dijete .. dijete ulice, i igrati se sa svojim prijateljia igrati se svih tih igara i biti tako sretan kao nekada.. Imam dosta toga reči o tome.Kada bih vam pričao sve moje dobre dogadjaje koje sam dozivio u mom selu trebao bi nam jedan cijeli dan.. Nekoliko puta sam to rekao i opet cu.Jako sam zahvalan svojim roditeljima jer tu živimo, jer sam tu proveo svoje djetinjstvo.
utorak, 4. veljače 2014.
Biti djete ulice
Ja sam djete ulice i ponosim se time.Danasnjoj djeci to je biti nesto najgore.Niko ne voli da bude djete ulice.Kao djete ulice prosao sam kroz razne stvari.I kroz dobre i kroz loše.Mnogo lijepih stvari pamtim ali ima tu i losih.Bili smo siromasni pa smo brat i ja u desetoj godini opljackali jednu manju prodavnicu slatkisa.Ueli smo novac.Poslali su nas u kazneno popravni dom.Tamo smo bili do 12 godine i pustili su nas na slobodu jer se dokazalo da smo nevini.Tada sam nastavio zivot.Momci sa kojima sam se druzio cesto smo upadali u probleme,ali uvijek bi se izvukli.Poceo sam da radim u 16 godini.Radio sam po noci,i zaradivao.Mnogo sam zaradio na tom poslu i razmisljao sam da dadnem otkaz.Jedne većeri sam opljačkao mjesto na kom sam radio.Šef nije nista vidio i rekao mi je da otvorim oci i da ulovimo te lopove.Medjutim ja sam dao otkaz i njemu je postalo sumnjivo.Policija mi je dosla na vrata i pronasla ukradene stvari.Ali rekao sam da sam to sam kupio.Otisli su i nisu se vise vratili,na srecu.Kasnije sam nasao novi posao i zadrzao sam ga . Djetinstvo mi je bilo najljepsi dio zivota. Sada tesko radim i zaradujem ali takav je zivot. Sada radim kao zastitar. To je dobar posao ali je naporan. Ja sam odrastao kao dijete ulice. Ponosim se sto sam djete ulice.
ponedjeljak, 3. veljače 2014.
Najbolji dio života
Djetinjstvo je definitvno najbolji dio života. Vrijeme kad smo bez večih obaveza, bez posla, mozak nam je na "paši" .Jednostavno samo uzivamo,samo se igramo, družimo i smijemo. U djetinjstvu se javljaju najluđe ideje, simpatije, svađe i slićno.. Kao dijete ulice sam dosta toga preživio i dosta o tome znam i razumijem.. Ali sam ipak ponosan jer sam dijete ulice.. Rado bih vratio to vrijeme.. Vrijeme kada internet nije bio tako raširen po mom selu.. Malo tko ga je imao.. Mobitele da i ne pričamo. Ali priznat cu da smo sigurno bili puno sretniji nego sadašnja djeca jer smo se po cijeli dan igrali, smijali i slično.. Oko 12 ili 13 h došli bi iz škole, ručali i odmah išli vani. Nikoga nismo sazivali, svatko je znao kada da dođe i gdje da dođe. Mjenjali bi na dan po 10-ak igrica.. Jednostavno smo uzivali. Mnogo smo igrica sami sebi izmislili koje su nama bile zabavne i u kojima smo uživali. Zbog toga ponajviše zahvaljujem svojim prijateljima, što su mi pružili takvo zadovoljstvo. Sada sam već stariji i sada vrijeme provodimo pričajuči, zezajuci se, igrajuci nogomet, rukomet i slično te po kafićima. Kao dijete ulice također sam sa svojim ocem i bratom svaki vikend išao u šetnje.. Išli smo u planinu, u šumu i šetali, planinarili. Ponekad bih sa nama poveo nekog svog prijatelja.Uvijek nam je bilo predobro i zabavno. Tada mi vikend nije predstavljao kao večini sada dan za "igru" .. Tj dan za igru na računalima. Meni je vikend a posebno subota predstavljala dan kada idem u šetnju i zabavu. Još mnogo toga je tu iz mog sretnog djetinjstva.. Ja sam svojim roditeljima jako zahvalan što smo iz sela. Mnogi smatraju da je dijete ulice biti loše, ali moje mišljenje je da o tome ne treba pričati onaj koji to nije preživio.
subota, 1. veljače 2014.
Moje djetinstvo
Djetinstvo,nekom je lijepo a nekom lose,meni je nazalost proslo ne bas lijepo ali trudio sam se u svakom momentu da mi bude sto lepse i da se sto vise zabavim. Rodjen sam 89-te godine da bi kad sam imao svega 3 godine u moj grad tj.drzavu poceo rat,bio sam mali i nijesam znao sta znaci ta rijec a kamoli kako to izgleda.
Jedno veceri dok sam gledao TV sa svojom porodicom zaculi se neki cudni zvuci,neka cudna sirena koja meni nije bila jasna,primijetio sam da su se moji roditelji uznemirili i ja sam pitao sta se desava i kakva je to cudna sirena,nisi mu nista odgovorili samo su potrcali uzeli neko cebe,nesto hrane i uzeli mene u narucje i izasli smo na vrata i uputili se ka podrumu. Mene je vec pocelo da bude strah i uporno sam pitao sta se desava ali nijesam dobio odgovor.
Dok smo isli niz stepenice zgrade primijetio sam da i drugi stanari te zgrade isto rade kao i mi i tad mi je postalo jos cudnije,usli smo u podrum zgrade,pogasili sva svjetla i onda se zacula strasna buka i eksplozije,neki moji vrsnjaci sto su bili tu poceli su da placu,ja sam samo uplaseno gledao sve okolo.
Posle par sati te uzasne buke i eksplozija izasli smo van,kad sam izasao na ulicu ugledao sam prizor koji cu pamtiti do kraja zivota,bile su srusene neke kuce,auta su gorela,nikog nije bilo na ulici osim ogromne prasine i neke strasne tisine koja mi se uvukla u usi.
Posle skoro svake noci istog tog skrivanja po podrumima vec sam poceo da se navikavam,pitao sam sam sebe kakvo je to moje detinjstvo? Medjutim nisam znao dati sam sebi odgovore. Jednog dana moji roditelji su otisli da prodavnice,ja sam cekao na prozoru kad ce se vratit i odjednom se zacula opet ona uzasna sirena,pocela je buka i ja nijesam znao sta da radim,krenuo sam prema podrumu kod ostalih ocekivajuci kad ce se moji roditelji vratiti ali tad su eksplozije bile mnogo jace i sve se treslo. Moji roditelji se nijesu vratili,tad nijesam znao sta im se desilo ali sad znam da su poginuli u neletu aviona koji su bombardovali nas grad. Kad se sve smirilo izasao sam vani i video da je moj stan srusen a mojih roditelja nema,shvatio sam da sam postao dijete ulice bez idje ikog,sam prepusten sa svega cetri-pet godina koliko sam imao.
Lutao sam tako trazeci moje roditelje ali nijesam ih nasao,bio sam gladan,zedan i hladnoca mi se uvukla pod kosti,medjutim odnekud se stvorila moja tetka i uzela me je,kod nje je sve bilo isto kao kod mene,krili smo se po podrumima i onda mi je ona objasnila sta se desava i da mojih roditelja vise nema. Ja kao dijete ulice nijesam znao sta da radim i sta da mislim jer je sve to bilo previse za mene i nista nisam razumeo. Moja tetka me odgajila i posta sam covjek,zavrsio skole i zaposlio se. Djetinstvo sam proveo kao dijete ulice i u skrivanju po tamnim podrumima uz uzasnu buku koja me i sad nekad dodje u san.
Mnogo mi zao sto sam izgubio svoje roditelje ali sudbina je to i niko ne moze protiv nje,svojoj tetki sam zahvalan sto mi je pruzila dom i ljubav ali bez roditelja to ipak nije to.
Jedno veceri dok sam gledao TV sa svojom porodicom zaculi se neki cudni zvuci,neka cudna sirena koja meni nije bila jasna,primijetio sam da su se moji roditelji uznemirili i ja sam pitao sta se desava i kakva je to cudna sirena,nisi mu nista odgovorili samo su potrcali uzeli neko cebe,nesto hrane i uzeli mene u narucje i izasli smo na vrata i uputili se ka podrumu. Mene je vec pocelo da bude strah i uporno sam pitao sta se desava ali nijesam dobio odgovor.
Dok smo isli niz stepenice zgrade primijetio sam da i drugi stanari te zgrade isto rade kao i mi i tad mi je postalo jos cudnije,usli smo u podrum zgrade,pogasili sva svjetla i onda se zacula strasna buka i eksplozije,neki moji vrsnjaci sto su bili tu poceli su da placu,ja sam samo uplaseno gledao sve okolo.
Posle par sati te uzasne buke i eksplozija izasli smo van,kad sam izasao na ulicu ugledao sam prizor koji cu pamtiti do kraja zivota,bile su srusene neke kuce,auta su gorela,nikog nije bilo na ulici osim ogromne prasine i neke strasne tisine koja mi se uvukla u usi.
Posle skoro svake noci istog tog skrivanja po podrumima vec sam poceo da se navikavam,pitao sam sam sebe kakvo je to moje detinjstvo? Medjutim nisam znao dati sam sebi odgovore. Jednog dana moji roditelji su otisli da prodavnice,ja sam cekao na prozoru kad ce se vratit i odjednom se zacula opet ona uzasna sirena,pocela je buka i ja nijesam znao sta da radim,krenuo sam prema podrumu kod ostalih ocekivajuci kad ce se moji roditelji vratiti ali tad su eksplozije bile mnogo jace i sve se treslo. Moji roditelji se nijesu vratili,tad nijesam znao sta im se desilo ali sad znam da su poginuli u neletu aviona koji su bombardovali nas grad. Kad se sve smirilo izasao sam vani i video da je moj stan srusen a mojih roditelja nema,shvatio sam da sam postao dijete ulice bez idje ikog,sam prepusten sa svega cetri-pet godina koliko sam imao.
Lutao sam tako trazeci moje roditelje ali nijesam ih nasao,bio sam gladan,zedan i hladnoca mi se uvukla pod kosti,medjutim odnekud se stvorila moja tetka i uzela me je,kod nje je sve bilo isto kao kod mene,krili smo se po podrumima i onda mi je ona objasnila sta se desava i da mojih roditelja vise nema. Ja kao dijete ulice nijesam znao sta da radim i sta da mislim jer je sve to bilo previse za mene i nista nisam razumeo. Moja tetka me odgajila i posta sam covjek,zavrsio skole i zaposlio se. Djetinstvo sam proveo kao dijete ulice i u skrivanju po tamnim podrumima uz uzasnu buku koja me i sad nekad dodje u san.
Mnogo mi zao sto sam izgubio svoje roditelje ali sudbina je to i niko ne moze protiv nje,svojoj tetki sam zahvalan sto mi je pruzila dom i ljubav ali bez roditelja to ipak nije to.
četvrtak, 30. siječnja 2014.
Dijete ulice
Nekom je zivot majka a nekom maceha,uvjek je nepredvidljiv i nikad ne znas sta te ceka sjutra. Rodjen sam ni ja sam ne znam gdje,niti ko su mi roditelji a iskrono da vam kazem i ne zanima me jer su me ostavili ispred neke kuce,a bolje je bilo da sam se smrzao na ulici negdje. Ispred te kuce sto su me ostavili ti ljudi su me uzeli,kad sam bio beba ne sjecam se a od kad se sjecam sebe pamtim da nijesu bili dobro prema meni,stalno su me tukli i spavao sam na podove,cesto bio gladan i zedan a nijesam smio ni trazit bilo sta ni da jedem ni da pijem.
Isle su tako godine i kad sam napunio 14 godina odlucio sam otic tj pobjec od te kuce i tih,nazovimo ih ljudima. Nisam imao gdje da idem nisi kod koga,lutao sam gradom sve do veceri i onako iscrpljen sam legao na jednu klupu u parku i gledao u zvijezde i razmisljao da i ako sam napolju bolje mi je nego da me biju i maltretiraju usvojitelji i tad sam shvatio da sam postao dijete ulice. Probudio sam se u cik zore tj.probudili me tramvaju koji su prolazizi u blizini,ustao sam i poklako krenuo trazeci nesto da jedem i eventualno neki posao,isao sam tako i stignem do jednog gradilista,pitao sam za posao ali odmah su me otjerali,na izlasku iz tog gradilista video sam covjeka koji prodaje jabuke,uzeo sam kilo jabuka za 1 euro (inace imao taj 1 euro kod sebe i nista vise) otisao sam par ulica dalje i slucajno me jedan covjek pita jel prodajm jabuka,ja kazem da prodajem i te iste jabuke mu prodam za 2 eura. Svidelo mi se to i poceo sam tako da radim,preprodavao voce,ma sve sto sam stigao,kad sam zaradio malo para prolazim pored jedne kockarnice i nesto me vuklo da udjem,usao sam i poceo na aparate igrati. Sreca mi je bas bila naklonjena i tu sam zaradio jos malo vise para. Nijesu mi davali da ulazim u svake kockarnice jer su videli da sam neki beskucnik i dijete ulice,medjutim udjem u jednu kockarnicu i pocnem igrat na aparate one,igram i zaradjuje se,zaradim poprilicnu svotu novca ali djavo mi neda mira,pocnem da gubim i gubim sve polako,izvadim i ono malo para sto sam imao i to izgubim. Znao sam da ce tako biti ali kocka nikom srece nije donijela. Lutao sam dalje po gradu onako u poderanim pantalonama i majci,trazeci neki posao i sve od pocetka pocet jer sam ostao bez nista nakon kockanja i zakleo se sebi da se necu vise kockati. Radio sam svasta,i kao cistac ulica,i nosac namjestaja kad se neko preseli iz kuce,ma nema kakve poslove nisam radio ali nikako nisam hteo u neke poroke se bacati jer znam da ce mi opet doc glave. Zaradjivao sam toliko da bih imao da jedem i eto eventualno za neki sok ili sladoled. Usvojitelji od kojih sam pobjegao nijesu me trazili a za mene je to bilo i bolje,ja sam otisao u drugi veci grad sa namjerom da bar nesto postignem u zivotu ali svi su izbjegavali tu djecu sa ulica jer misle da cu ukrasti nesto. Skolu sam napustio davno i nijesam mogao nac neki posao,jednom sam prolazio pored jedne lijepe kuce i vidio da covjek ima bas puno drva koja se moraju isjec,ja sam pozvonio na vrata i pitao da radim to i da mi daju nesto novca da bih imao da kupim da jedem. Dali su mi da im to odradim,imalo je dosta posla pa se to oduzilo na nekoliko dana. Gazarica te kuce mi je sesto donosila da jedem i pijem dok sam radio i cesto bi pricali,rekla mi je da nemaju djece a vec su zasli u pozne godine,slusao sam sve to i posle je ona mene pitala imam li ja roditelje,dje ja zivim? Nisam znao sta da kazem,bio sam tuzan jer nemam nista od toga,primijetila je i ona to i zaustavila razgovor.
Kad sam zavrsio posao pozvali su me kod njeh na veceru,dosao sam naravno jer su bili veoma fini i dobri ljudi,pitali su me da li bi hteo da me oni usvoje jer nemaju djece i nemaju nikog,znao sam da su dobri ljudi i poucen proslim iskustvom nisam bas misio da je to dobra ideja ali sam na kraju pristao. Bili su to odlicni roditelji,uzivao sam sa njima,nisam vise bio ono odbaceno dijete ulice vec sam sad bio momak. Pruzili su mi sve sto nisam imao i do kraja zivota cu ima biti na tome zahvalan.
Isle su tako godine i kad sam napunio 14 godina odlucio sam otic tj pobjec od te kuce i tih,nazovimo ih ljudima. Nisam imao gdje da idem nisi kod koga,lutao sam gradom sve do veceri i onako iscrpljen sam legao na jednu klupu u parku i gledao u zvijezde i razmisljao da i ako sam napolju bolje mi je nego da me biju i maltretiraju usvojitelji i tad sam shvatio da sam postao dijete ulice. Probudio sam se u cik zore tj.probudili me tramvaju koji su prolazizi u blizini,ustao sam i poklako krenuo trazeci nesto da jedem i eventualno neki posao,isao sam tako i stignem do jednog gradilista,pitao sam za posao ali odmah su me otjerali,na izlasku iz tog gradilista video sam covjeka koji prodaje jabuke,uzeo sam kilo jabuka za 1 euro (inace imao taj 1 euro kod sebe i nista vise) otisao sam par ulica dalje i slucajno me jedan covjek pita jel prodajm jabuka,ja kazem da prodajem i te iste jabuke mu prodam za 2 eura. Svidelo mi se to i poceo sam tako da radim,preprodavao voce,ma sve sto sam stigao,kad sam zaradio malo para prolazim pored jedne kockarnice i nesto me vuklo da udjem,usao sam i poceo na aparate igrati. Sreca mi je bas bila naklonjena i tu sam zaradio jos malo vise para. Nijesu mi davali da ulazim u svake kockarnice jer su videli da sam neki beskucnik i dijete ulice,medjutim udjem u jednu kockarnicu i pocnem igrat na aparate one,igram i zaradjuje se,zaradim poprilicnu svotu novca ali djavo mi neda mira,pocnem da gubim i gubim sve polako,izvadim i ono malo para sto sam imao i to izgubim. Znao sam da ce tako biti ali kocka nikom srece nije donijela. Lutao sam dalje po gradu onako u poderanim pantalonama i majci,trazeci neki posao i sve od pocetka pocet jer sam ostao bez nista nakon kockanja i zakleo se sebi da se necu vise kockati. Radio sam svasta,i kao cistac ulica,i nosac namjestaja kad se neko preseli iz kuce,ma nema kakve poslove nisam radio ali nikako nisam hteo u neke poroke se bacati jer znam da ce mi opet doc glave. Zaradjivao sam toliko da bih imao da jedem i eto eventualno za neki sok ili sladoled. Usvojitelji od kojih sam pobjegao nijesu me trazili a za mene je to bilo i bolje,ja sam otisao u drugi veci grad sa namjerom da bar nesto postignem u zivotu ali svi su izbjegavali tu djecu sa ulica jer misle da cu ukrasti nesto. Skolu sam napustio davno i nijesam mogao nac neki posao,jednom sam prolazio pored jedne lijepe kuce i vidio da covjek ima bas puno drva koja se moraju isjec,ja sam pozvonio na vrata i pitao da radim to i da mi daju nesto novca da bih imao da kupim da jedem. Dali su mi da im to odradim,imalo je dosta posla pa se to oduzilo na nekoliko dana. Gazarica te kuce mi je sesto donosila da jedem i pijem dok sam radio i cesto bi pricali,rekla mi je da nemaju djece a vec su zasli u pozne godine,slusao sam sve to i posle je ona mene pitala imam li ja roditelje,dje ja zivim? Nisam znao sta da kazem,bio sam tuzan jer nemam nista od toga,primijetila je i ona to i zaustavila razgovor.
Kad sam zavrsio posao pozvali su me kod njeh na veceru,dosao sam naravno jer su bili veoma fini i dobri ljudi,pitali su me da li bi hteo da me oni usvoje jer nemaju djece i nemaju nikog,znao sam da su dobri ljudi i poucen proslim iskustvom nisam bas misio da je to dobra ideja ali sam na kraju pristao. Bili su to odlicni roditelji,uzivao sam sa njima,nisam vise bio ono odbaceno dijete ulice vec sam sad bio momak. Pruzili su mi sve sto nisam imao i do kraja zivota cu ima biti na tome zahvalan.
subota, 25. siječnja 2014.
Djete ulice
Kazu da djeca ulice nikad ne uspiju u zivotu. Da su uvijek propalice. Kazu da uvijek kradu, bave se ilegalnim poslovima (dilaju drogom, nekad i oruzjem). Ja sam se uvjerio da to nije istina. Jedan moj prijatelj, Marko se zove, bio je djete ulice a sada je jako uspjesan covjek. Ima zenu i dvoje djece, ljep i ugodan stan. Zivot mu je jako lijep. Sada cu vam ispricati njegovu pricu. Marko je zivio u gradu, u jednoj zabacenoj ulicici blizu centra. Tu je zivijelo stanovnistvo koje nije imalo dovoljno sredstava za zivot, odnosno sirotinja. Markova porodica je, moze se reci, zivjela malo bolje od ostalih porodica iz tog mjesta, jer je njegov dijed radijo u Njemackoj i povremeno bi slao novac njegovoj porodici. To sto bi njegov djed svakog mjeseca poslao bilo bi dovoljno da zive taj mjesec, da su to znali raspodijeliti i da njegov otac nije onakav kakav je bio. Novac koji bi djed poslao Markova majka je uzimala i cuvala, jer je ona vise brinula o djeci nego Markov otac. Markov otac je volio popiti i tu je nastajao problem. Posto on nigdje nije radio nije sa cim imao kupiti pice. Kada bi trazio od zene, Markove majke, ona mu nebi dala. Ljudi koji su postali ovisni o alkoholu, kada ga nema, postanu nasilni. Tukao je Markovu majku dok mu nebi dala novac. Najvise vremena Marko je provodio na ulici. Majka bi se koliko toliko brinula o njemu, a otac ga je tjerao iz kuce. Marko je volio uciti, ali otac mu je to branijo. Kad god bi vidio Marka kako uci, njegov otac bi ga ili udario ili istjerao iz kuce... Unatoc svemu Marko je svaki trenutak koristio da uci. Sa lakocom je prosao osnovnu i srednju skolu. Posto nije imao dovoljno sredstava nije isao na fakultet. Sada radi kao gradjevinski tehnicar u jednoj firmi i ima jako ljep zivot.
četvrtak, 23. siječnja 2014.
Biti dijete ulice
Biti dijete ulice ne znači biti siromah, zaprljani seljak, neradnik i nepošteni čovjek kako to mnogi danas tumače.Oni jesu seljaci, iz razloga jer žive na selu, a ne kao mnogi jer se tako ponašaju. Jedno je seljak a drugo je seljačina. Seljak je onaj koji živi na selu, bavi se seoskim poslom i tako.A seljačina je pogrbno ime za poštenog i vrijednog seljaka. Djeca ulice danas su često izložena izvikivanju i ismijavanju.Često su meta zezancije i ubijanja dosade. Ja sam dijete ulice.Na sreću živim u okolini gdje su rijetki koji nisu iskušali život na selu..Kao malog mala šetnja sa ocem u šumu me činila sretnim, izlet sa prijateljima, druženje.Ulični nogomet.. Sve to me činilo uvijek sretnim.Nisam tražio nikakve mobitele i nešto da budem sretan i zahvalan roditeljima. Uvijek sam samo želio da mi priušte dobro druženje sa njima i sa mojim prijateljima.Tu sam od starijih osoba dosta toga i naučio.Kakav trebam biti i kako se ponašati. Naučio sam od njih biti pošten.Sada je tu vrijeme kada su svi zaljubljeni u mobitele, laptope, računala i sve se manje druže.Ali ja sam uvijek volio začuti galamu prijatelja oko moje kucei izaći sa njima vani igrati se.. Djetinjstvo je najbolje životno doba, pogotovo kod djece sa sela. Ja sam se sam u to uvjerio. Jer imamo toliko toga da se igramo toliko prostranstva. I svaki dan možemo uživati. Odrastao sam u mjestu gdje je meni i mojim prijateljima livada i ulica naše vječito prebivalištekao drugi dom .. Ali kao dijete ulice mnogi prođu naravno i kroz loša vremena. I ja sam kroz par njih prošao..
ALi ipak, sretan sam tu gdje je sam i kakav sam .
ALi ipak, sretan sam tu gdje je sam i kakav sam .
utorak, 21. siječnja 2014.
Dijete ulice
Sigurno ste svi vi culi za izraz "Dijete ulice". I vjerovatno svi znate sta to znaci, odnosno kakva su to djeca. Ako ima netko da ne zna sada cu vam objasniti to. Iz samog naziva te djece mozete zakljuciti kakva su to djeca. To su djeca koja po cijele dane borave na ulici. O toj djeci niko ne brine. Ta djeca rano ujutru odlaze od svojih domova i vracaju se kasno navecer, jer im roditelji tako nareduju. Cesto lijezu gladni, takvi ustaju , a nekad ne jedu po cijeli dan. Cesto hodaju u poderanoj i prljavoj odjeci. Tome nisu krivi oni, vec njihovi roditelji koji ih nisu zeljeli i sada se tako odnose prema njima. Na zalost i u mom mjestu zivjela su takva djeca. Jedno, od nekolicine te djece sam bio i ja. Moji roditelji su se, dok su bili dosta mladji zezali zajedno. Svugdje su isli, svasta radili. Raadili su ono sto se ne smije, a svi rade. I tako, jednog ljetnog, finog, suncanog i toplog dana na ovaj svijet dosla je jos jedna beba, a ta beba sam bio ja. Prije nego sto cu se ja roditi otac i majka su se poceli svadati. Svadjali su se satima dok neko nebi odustalo i tislo iz kuce. Za vrijeme dok je bila trudna nekad bi ju i udario. Ona je tako jadna, ponizena i tuzna u kuci provodila dane i dane, ne izlazeci iz kuce. Nije ga napustala jer ga je voljela. Ja sam se rodio. Otac me nikad nije volio koliko je trebao. Majka se brinula o meni sto bolje, koliko je sama mogla. Nekad bi joj otac i majka, moji djed i baka, pomagali, a najvise financiski. Kad sam porastao, otac me je tjerao da dane provodim na ulici. Sada sam odrastao, svoj covjek. Radim kao automehanicar u jednoj firmi. Oca su mi izboli nozem neki pijanci sa kojima se svadao. Majka je umrla prije oca, zadobila je nekoliko srcanih udara za kratko vrijeme i to nije izdrzala.
nedjelja, 19. siječnja 2014.
Od malih nogu
Od svoje cetrnaeste godine zivim na ulici. Izabacen sam iz kuce svojih roditelja jer nisam bio djete kojim bi se roditelji ponosili. U pubertetu sam postao jako nasilan moze se reci i opasan za svoje ukucane. Sada vec imam dvadeset sest godina i zivim i dalje na ulici. Mislim da ce tako ostati do kraja mojeg zivota, jer drugo i ne zasluzujem. Sada prezivljavam jer ponekad pomognem u jednoj ustanovi raditi teske poslove i tako dobijem hranu ili odjecu. Nemogu se nigdje zaposliti jer danas nema ni posla niti bi tko imao radnika koji je beskucnik i zivi na ulici. Na ulici sam upoznao svojeg danasnjeg najboljeg prijatelja. I on je imao sudbinu kao i ja. Bio je problem svojim i njega su izbacili iz kuce kao i mene . Vjerovatno smo zbog iste sudbine i postali ne razdvojini sada. S njim sam prosao teske i dobre trenutke u zivotu. Zajedno smo napravili od stare tvornice sebi mali stan, ako se i tako moze nazvati. Imamo dvije sobe i toalet . Svaki dan smo na ulici , ponekad moramo i prositi da mozemo sta pojesti. Nije nam tesko jer znamo da smo to svojim postupcima u proslosti zasluzili obojica. Svaki dan je drugacije nekada je teze nekada je puno lakse, ali da nam je lako nije. Zivot na ulici nije jednostavan trebas se boriti da mozes i prezivjeti, da imas sta obuci na sebe, pojesti i popiti.
petak, 17. siječnja 2014.
Djetinjstvo
Eh,najljepse doba zivota je upravo to djetinjstvo,svaki covjek,bez obzira na starosno doba,se najvise sjeca tog djetinjstva i sta je radio kad je bio mali/a. Ja se mogu pohvaliti svojim djetinstvom i kako sam ziveo,moj dom je bio ulica! Nerijetko uporedim svoje djetinstvo sa djetinstvom nekog danasnjeg desetogodisnjaka i vidim da tu ima bas puno razlike,danasnja djeca ne znaju za igre kao sto su: klis i maska,zmurka,igranje klikerima itd. za njih to izgleda kao neka misterija jer su odrasli uz kompjutere,internet,televiziju,mobilne telefone i sl. Ja to nijesam imao kad sam bio dijete a iskreno nije mi ni trebalo,moj drugi dom je bila ulica i rado se sjecam svake igre,nestasluka koje sam radi kao dijete. Kroz igru dijete samo sebe obrazuje,uci se raznim sposobnostima,pravilne je gradje i zdravlja dok je kod danasnje djece gojaznos postala opasna bolest kao i nesnalazljivost a uzrok tome je sve sto ne izlaze iz kuce. Volim da slusam price nekih starijih ljudi koji pricaju o njihovim danima kad su bili djeca i cesto sebe zamisljam u tim nekim situacijama. Ja nijesam imao puno ali nisam ni trazio vise,danasnja djeca imaju sve a ipak im sve i hvali.Nazalost ima djece koja su bukvalno djeca ulice,nemaju roditelje,nemaju kucu... Obicno takva djeca ne uspiju u danasnjam zivotu jer nemaju novaca da se skoluju,a bez skole nemaju nista. Medjutim imaju ono nesto sto ne moze da se kupi,niti da se nadje,to je unutrasnja dobrota,onaj iskren pogled koji moze da se vidi samo kod djece sa ulica. Takvu djecu najvise obraduju sitnice neke male,neka igracka ili pak dobar obrok ili odjeca. Ne bi bilo dobro da svako ima sve,mislim to je i nemoguce,ali postoji neka ravnoteza kao u svemu tako i kod djece. Ima o one djece koja zive na ulici i nisu bas za primjer ali ja njih ne krivim,mozda su prerano ostali bez roditelja,mozda su pretrpeli neku fizicku tortutu i te posljedice dovedu ih do neceg sto ni oni sami ne bi zeljeli postat,to uglavnim postanu lopovi,kockari ili cak ubice koja kad odrastu ne biraju nacin da bi stekli nesto novca i kupili sebi hljeba da prezive,takva djeca su prisiljena na to i nemaju drugog nacina. Zbog toga sam rekao na pocetku da se radi sjecam svog djecackog zivota i ponosim se njime,moji roditelji su me uvjek ucili da budem posten,da ne kradem,ne kockam se ili neki drugi porok,tako su mene vaspitali i tako cu ja jednog dana moju djecu vaspitavat. Ponosim se sto sam dijete ulice jer ulica je moj drugi dom.
ponedjeljak, 13. siječnja 2014.
Siromastvo
U zivotu nikad nisam cijenio nista, ni obitelj ni prijatelje. Imao sam sve sto pozelim, ponekad i previse nego mi je bilo potrebno. Do desete godine sam zivio kao sto druga djeca sanjaju. Ubrzo se sve promjenilo. Umro mi je otac, a majku nisam imao jer je umrla na mojem porodu. Kako nisam imao blize obitelji koja bi me primila kod sebe nisam imao nista drugo nego otici u dom. Par put sam isao u druge obitelji ali nigdje se nisam zadrzao duze od dva tri mjeseca zbog svojeg ponasanja. Nakon cetiri godine kada sam bio malo stariji s jednim deckom isto iz doma pobjegli smo u drugi grad da nas nemogu pronaci. Bili smo premladi ali smo se snasli. Morali smo jer nismo nista drugo imali. Sa sobom smo ponjeli par majica i hlaca koje smo dobili od neke udruge za djecu koja su u domu. Par nedjelja smo spavali po klupama u parkovima. Prosili smo na ulici, cak smo dobivali hranu od jednog covijeka sto je imao mali lokal s brzom hranom. Kad smo vec malo odrasli poceli smo raditi kod njega ali i dalje smo zivjeli na ulici. Kada smo skupili malo novca napravili smo u jednoj staroj zgradi sobu gdje mozemo ljepo se naspavati da sutra mozemo opet raditi. To je trajalo dvije godine dok vlasnik tog malog lokala nije umro. Vise nismo radili i morali smo opet po ulici prositi i snalazit se da imamo za hranu. Skupljali smo boce i zeljezo da dobijemo neki novac. Sada je teze zivjeti nego prije kada sam imao sve, a sada moram raditi za jedan obrok na dan. Mogu reci da sam i ponosan na sebe, sve sto imam svojom zaslugom.
petak, 10. siječnja 2014.
Male stvari
Ja sam dijete ulice, i time se ponosim. Mene i moje prijatelje oko mene vesele male stvari. Dobro druženje, šala i šetnja sa njima me uvijek činila sretnime. Kao dijete nisam tražio mobitele i slično da bih bio sretan, nego barem jedan sat na dan da se igram sa prijateljima. Žmurka, nogomet i mnoge igre uvijek su me činile sretnime. Sigurno da smo se često svađali oko sitnica u igri, ali opet bih se pomirili prije nego što bi pošli kući. Kao dijete ulice naučio sam mnoge stvari koje mnogi drugi ne znaju. Od starijih ljudi sam čuo toliko mudrih priča.. Sada kada se sjetim neke od tih priča i poslšam jednu odmah vidim koliko mi je bolje i koliko sebi olakšam.Sada je došlo novije vrijeme kad mnogi imaju mobitele i računala, i sve se manje ide vani sa prijateljima. ALi ja i moji prijatelji se svaki dan druimo. Iako i mi provodimo više vremena na računalu ali to ni ništa drugo nas ne sprečava da se družimo. Mnoigi dijecu sa ulice ismijavaju i rugaju im se. Nazivaju ih pogrbnim imenima, propalicama i seljacima. Ali to nije istina. Djeca sa ulice uvijek odrasto u jako dobre ljude na koje se roditelji ponose, jer su ih odgajali upravo po pričama starih i odgajali su ih onako kako je najbolje. Ja sam dijete ulice i time se ponosim. Šetnja u šumu sa roditeljima ili prijateljima cini me sretnim, igra po kiši i slično. TKo ne osjeti biti dijete ulice ne bih trebao pričati o tome jer to treba prvo osjetiti pa pričati. Treba osjetiti tu radost i sreću. Djeca ulice većinom su naučena da tako lako ne uzimaju pare, često su stidni, kada im ponudite novce, često će ih odbijati dok ne vide da vam je stalo i da im ih želite dati.Kao dijete od nekih 5 godina sretno je sa malom igračkom a ne već tada sa vlastitim mobitelom, biciklom, laptopom i slično.Djecu ulice razveseli društvena igra, čovječe ne ljuti se, karte, bacanje kockica, bacanje čepova niz potok, igranje klikerima.. To su osim nogometa, farme, žmure moje najdraže igre kojih se sjećam iz djetinjstva.Svojim roditeljima, mojim bližnjima i prijateljima sam jako zahvalan što su mi pružili sjajno djetinjstvo. Jako sam im zahvalan na tome i zbog toga če uvijek imati moju pomoć ako sam u mogućnosti.
nedjelja, 5. siječnja 2014.
U selu
U dalekom selu u malenoj ulici živješe obitelj Delač. Bili su siromašni kao i svi iz te ulice. Bijaše to ulica puna prašine i svakojakih kutija i kesica. Kako god bi netko naišao a pogotovo ljudi iz grada bacili bi kesu, kesicu čipsa ili nečega nepotrebnog. Ali navikli su oni to.. navikli su svaki dan živjeti u tome i čistiti to. Imali su svoju malo školu.. u kokju su djeca išla do 4. razreda a onda su se slala u gradsku školu gdje su bila i djeca iz obližnjih sela. Obitelj Delač imala je dvoje djece. Od kojih je mala Iva imala 3 godine a njezin brat Marko 6 godina. Na jesen je krenuo u školu. Bio je sretan i vesel. Svaki dan se družio i igrao sa svojim prijateljima. Nakon par godina stigao je do kraja 4. razreda. Bio je tužan jer je morao napustiti svoje prijatelje ali znao je da ih će viđati te da neće biti bez njih.U 5. razredu su ih razdvojili i on je dobio svoj razred. Kao i njega svakog dječaka izazivali su , izrugivali i slično kao da živi u prašumi, u šumi, u brlogu i u prljavštvini. Nije im bilo lako, svaki dan trpili su velike udarce. Stari čovjek iz iste ulice u kojoj su živjeli uvijek im je pričao da moraju biti hrabri i čvrsti i nositi se sa svime time. Da trebaju biti ponosni što su djeca ulice. I jesu.. borili su se i uvijek su bili hrabri. Ali ostatak razreda sve bi radio kako bi ih osramotio i ražljutio.
Jednoga dana iz svakoga razreda skupila su se djeca sa sela i odlučila se žaliti ravnatelju škole. Tražili su da se djeca sa sela spoje u jedan razred. Ravnatelj nije prisajao na to ali je odlučio da upozori i dobro se izgalami na ostatak djece. I to je uradio.. Dobro je prestrašio gradsku djecu koja su se morala ne svojom voljom smiriti. Nakon toga došli su u bliske odnose i postali su prijatelji sa djecom sa ulice. Shvatili su da ih male stvari čine sretnima. Shvatili su da su oni sretni jer su djeca ulice, da njima nije potreban mobitel, racunalo ili nešto da budu sretni nego mali znaci pažnje.
Jednoga dana iz svakoga razreda skupila su se djeca sa sela i odlučila se žaliti ravnatelju škole. Tražili su da se djeca sa sela spoje u jedan razred. Ravnatelj nije prisajao na to ali je odlučio da upozori i dobro se izgalami na ostatak djece. I to je uradio.. Dobro je prestrašio gradsku djecu koja su se morala ne svojom voljom smiriti. Nakon toga došli su u bliske odnose i postali su prijatelji sa djecom sa ulice. Shvatili su da ih male stvari čine sretnima. Shvatili su da su oni sretni jer su djeca ulice, da njima nije potreban mobitel, racunalo ili nešto da budu sretni nego mali znaci pažnje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)