nedjelja, 29. prosinca 2013.

U svojoj mladosti

Odrastao sam na ulici i jako sam sretan zbog toga. U svojoj malodsti sam naucio mnogo stvari. Kao mali bio sam poseban. Razlikovao sam se od ostale djece. Oni su sve svi zajedno druzili u parku a ja sam se druzio sa starijim i vecim momcima. Ali kada sam shvatio da od njih nemam nista osim gluposti oceo sam se druziti sa svojm vrsnjacima. Bilo mi je super u djetinjstvu,ne kao danasnjoj djeci ali ja sam uzivao. Danasnja djeca imaju sve sto pozele. Imao sam lijep zivot i dobru obitelj. Isao sam u skolu,zavrsio sam i srednju skolu. Poslije srednje skole nasao sam posao i poceo da radim sa ocem. Radili smo razne poslove.Kod kuce smo pravili neke stvari pa bismo isli da prodajemo. U mladosti sam naucio sve da radim. Jako sam ponosan na to i drago mi je sto znam da radim mnoge poslove. Kada vidim danasnju djecu krenu mi suze na oci. Ne slusaju roditelje,ne zele ici u skolu. Ja se jako ponosim sto sam djete ulice i sto sam imao super djetinjstvo. Volio bih da i danas ima takve djece, ima ih ali veoma malo. Kao sto sam rekao danasnja djeca imaju sve sto pozele, to nije dobro. Trebale bih se igrice sa kompjutera ukinuti, da se djeca igraju po poljima kao nekada dok nije bilo kompjutera. Kada je snijeg vecina djece je po kucama, nema vise kao nekada prije snjeznih radosti vani. Ja sam ponosan na to sto sam dijete ulice. Mene moji roditelji nisu tako dobro cuvali, nisam imao sve sto zelim ali sam imao svoj ponos.

petak, 27. prosinca 2013.

Nada

Svi od nas, u to sam siguran, culi su za izraz "Djete ulice". Neki znaju bolje, neki znaju slabije, sta u stvari znaci taj izraz. Djeca ulice u djeca koja po cijele dane provode na ulici. Uvijek upadaju u neke nevolje. Ajmo reci da ih njihovi roditelji nisu zeljeli, pa su ih "odbacili". Ti ljudi ne brinu o toj djeci skoro pa nikako. Ta djeca prljava hodaju po gradu, jer im roditelje nije briga kako oni izgledaju, a jadna djeca ne znaju sama se brinuti o sebi. Ta djeca su slabi u skoli, ako ikako idu u skolu. Ne uce, jer ih roditelji ne savjetuju da uce bolje i da ce tako bolje proci u zivotu. Slab im je imunitet. Rijetko jedu, ne jednu hranu koja u sebi sadrzi vitamine. Hrana koju jedu i nije bas zdrava, jer jadni sami sebi zaraduju za hranu, zato sto njihovi roditelji ne kuhaju hranu, sto bi naravno trebali, a kad i kuhaju rijetko im ostave nesto od te hrane. Takvo sam djetinjstvo, na zalost, i ja imao. Moji roditelji nisu radili ono sto su trebali. Ja sam bio onakvo dijete kakvo sam vam maloprije opisao. Ali, na moju srecu ja sam imao malo pameti i nekog "svercarskog" duha u sebi. Jos kao mal sam, sa novcem koji bih dobio od nekoga, kupovao razne stvarcice od djece koju sam poznavao. Nisam znao odakle njima te stvari, a iskreno, nije me ni zanimalo, sto ce me kasnije kostati. Tako su prolazile godine, a ja sam kupovao stvari pa prodavao za skuplje. Neki su mislili da kradem, ali se nisam obazirao na njih, jer znam da to nije istina. Jednom sam otkupio neki TV. Ni sam se nisam nadao, ali taj TV je bio ukraden jednoj mojoj komsinici. Posto je svak sumnjao na mene, policija mi je pokucala na vrata. Imao sam razne probleme sa tim, ali sam uspjeo dokazati  da nisam kriv. Poenta je u tome da i za djecu ulice postoji nada i nikad ne odustajte od dokazivanja pravde.

srijeda, 25. prosinca 2013.

Moj zivot je ulica

Moj zivot od kako znam za sebe je na ulici.Slobodno mogu reci da sam dijete ulice.To kazem s ponosom. S pet godina izgubili smo sve  sto smo imali radi oca koji je bio alhokolicar kao i majka. Zbog njihove ovisnisti sada je tako kako je.Neko vrijeme poslje toga jos  smo zivjeli u garazi kod susjeda.Poslje toga me stariji brat uzeo i poveo s njim na ulicu jer nismo mogli biti zajedno s roditeljima alkoholicarima,jer je znao da bi tada samo patili i nebi nam bilo ljepo.Kada smo otisli od njih imao sam osam godina, i svaki dan se sjecam toga.Sada imam sedamnaest,a moj stariji brat dva dvadesetpet  godina.Zivimo u maloj i staroj  kuci koja nije dovrsena poslje rata,koja je sada nase prebivaliste nas dom.Zadnje tri godine pomazem jednom covijeku u radu.S njim radim u njegovom dvoristu.On zna da je ulica moj dom zato mi je i dao posao,da mogu prezivjeti dan.Da  brata i ja mozemo  jesti sta taj dan, on ne moze raditi zato se ja brinem o svemu.Nije lako zivjeti ovako,al ja mogu i drago mi je da sam dijete ulice nego da sam razmazeni balavac.Danas puno ima takve djece i to mi se ne svidja.Nisam ni ja imao posao, i ja sam gladovao na ulici i prosio svaki dan na istom mjestu.Cak me i policija par put vodila u stanicu kao da sam kriminalac a ne dijete koje prosi jer ga nitko ne zeli zaposliti.Ti dani su sada iza mene.Sada mi je lakse zivjeti, jer znam da cu jesti taj dan.Nadam se da ce se ovo jednog dana promjeniti i da cu moci imati bolju buducnost kao i moj brat.

ponedjeljak, 23. prosinca 2013.

Strma ulica

Živješe u malom selu u uskoj i strmoj ulici. Ulica je uvijek bila pretrapana jer je bila puna ljudi, a i jako uska i malena. Živješe u toj ulici i obitelj Bilić. Otac Marko , majka Željka imahu dvoje djece koji su bili blizanci i imali su 4 godine. Majka i otac su im radili pa su tako često ostajali kod bake i djeda. Tamo im je uvijek bilo lijepo. Sa djedom su se igrali i šalili. Gledali su albume i stare slike, djed im  je pričao stare priče koje su se njemu događale. I tako su najčešće prolazili dani. Kasnije su djeca Ivica i Marica i krenuli u školu. Bili su jako sretni. U školi im je bilo super, igrali su se i zabavljali.U školi su ih često izrugivali što žive u toj sitnoj i maloj ulici, te da su njihovi roditelji bili loši ljudi i da su siromasi. Ivica i Marica iz dana u dan bivali su sve tužniji. Ispričali su svojim roditeljima tu priču i to izrugivanje. Isto tako ispričali su ga i djedu. Djed je bio jako dobar čovjek, milosrdan, uvijek nasmijan, i nije volio nikakva izrugivanja prema bilo kome. Pričao je svojim unucima kako da zanemare ta izrugivanja.Nakon nekoliko mjeseci oni su samo ignorirali djecu koja su govorila ružne riječi. Kasnije su oni vidjeli da od toga nema ništa i prestali su. Ivicia i Marica uz Maria, Peru i Stipu bili su jedini u razredu sa sela i sa ulice. Ostala djeca bila su iz grada. Ona su mislila da je u gradu puno bolje živjeti. Ali Ivica, Marica, Mario, Pero i Stipo mislili su suprotno. Oni su znali da je ostalima bilo bolje u gradu zbog svih tih trgovina , igrališta, igraonica i svime čime su se mogli zabavljati.Ali nisu znali da oni imaju jedan svoj svijet. Iako nemaju igralište, igraonicu, iako nemaju dobru odjeću kao oni, imali su svoj svijet u kojem zabava nije bila skupe stvari i slično nego im je zabava bila igra na kiši, igra nogometa na ulici. Isto tako jako su voljeli ići u lov sa nekim od roditelja. Uvijek su bili nasmijani. I kad im se zadesi neka nesreća nisu bili toliko tužni. Šetnja šumom, roštiljanje u šumi vikendom bile su osobine malih uličnih dječaka. To je bio njihov hobi... Njih usreći proljetni  pjev ptica, žubor potoka.  Mali znak pažnje, poljubac od najmiljih ih je usrečio toliko da bi pukli od sreće. Ivica i Marica na kraju su uz svoga djeda izrasli u jako dobre i poštene ljude. A kasnije su se i prisjećali njegovih svih riječi koje su bile upućene njima. Shvatili su da nisu nikako pogriješili što su ga uvijek slušali i što su slušali svoje roditelje.

subota, 21. prosinca 2013.

Sad je drugacije

Kada vidim današnju djecu,jako sam ponosan sto sam ja djete ulice.Zivim u gradu i svaki dan gledam danasnju gradsku djecu.U mojoj mladosti sve je bilo drugacije i moze se reci bolje,puno bolje.Danasnja djeca imaju sve sto pozele,racunare,televizore,mobitele.U moje vrijeme nije bilo ništa osim televizora,a i to nisu svim imali.Ja sam jedan od onih koji nije imao televizor.Televizor je bio jako skup.Jedan moj prijatelj je imao tv,pa smo kod njega isli i zabavljali se . Vecinu svog vremena smo provodli vani sa prijateljima.Nismo imali mobitele ali smo uvijek znali gdje su nam jarani.Sada kad se sjetim proslosti pozelim se vratiti,ali prije sam htio da budem neko drugi.Prije smo voljeli da idemo u skolu, bili bi sretni kada trebamo ici,a danasnja djeca ne vole skolu,to se vidi.Ja sam imao samo brata,ali moji jarani su imali mnogo brace i sestara.Njima nije bilo lako kao nama,trebalo je skupiti novac za cjelu obitelj i nahraniti ju.Moj brat je bio stariji pa je isao da radi sa ocem.I ja kada sam zavrsio skolu poceo sam da radim sa bratom i ocem.Nisam zavrsio srednju skolu,jer su trebale pare a mi nismo imali.Poceo sam da radim svaki dan.Nisam imao neki posao kao oni al sam kod kuce radio mnoge poslove.Napravio bih nesto i onda to prodao.Pravio sam neke umjetnine od drveta i nekada bi ih dobro prodao a nekada bas i ne.Drago mi je sto sam djete ulice i zao mi je sto danas ima veoma malo takve djece.

petak, 20. prosinca 2013.

Kao jedno

Na ovoj planeti ima mnogo razlicitih ljudi. Svi mi nas smo razliciti po necemu, sta volimo nositi, sta volimo jesti,sta nosimo. Kad bi nabrajali sve te karakteristike trebalo bi nam nekoliko godina.Ali u moru ovih razlicitosti svak ima neki svoj svijet i svoju mastu, bas kao i ja. Moj svijet je svijet ulice, svijet u kome je svjedno sta oblacis, sta jedes, svi smo kao jedno. U tom svijetu radimo sta volimo. . Zar ti treba vise mali covjece?  Moj svijet me cini sretnim.
Sjecam se , kad sam bio mali da sam volio proljece i da bi to bilo za mene neko novo budjenje. Mogao sam ici vani,druziti se , igrati se i uzivati u tom mirisu proljeca. I danas to volim . Da , spomenuo sam igranje . Danas mi je 16 godina i danas mi je najdrazi sport nogomet. To sam isto volio bas tad, kad sam bio mali i kad sam jedva cekao proljece da se mogu po citav dan igrati s prijateljima na ulici..  Uzivam u toj igri , odmorim se i ucini me  sretnijim  i opustenijim .
Kuci imam jednu veliku kutiju u kojoj se nalaze albumi. To je nesto dragocjeno. Volim kad sjednem sa svojim prijateljima i kad gledamo te albume. Sjecamo se nekih lijepih momenata, smijemo se, uzivamo u tome. Ah ta djeca ulice. Najbolje stvari u zivotu su besplate. Zato se osvrni mali covjece i potrazi ono sto volis, ucini ono sto volis oboji ovaj zivot lijepim bojama. Zar to nije dragocjeno.

četvrtak, 19. prosinca 2013.

Maleni dečak

"Vidi ga." Često čujete tu rečenicu kada prođe dijete sa ulice. Često ih se smatra djecom koja nikad neće biti dobri ljudi i pošteni. A oni obično ispadnu kao veliki ljudi, predobri u duši. Ali obično izrastu u poštene i velike ljude. Smiju im se jer se igraju nogometa na ulici, jer nemaju prave golove, zastavice i crte. I bez svega toga što imaju oni u gradu uvijek su sretni i nasmiješeni samo da su zajedno.  Kažu da oni uvijek najviše psuju pa čak i puše.Ali to je upravo suprotno.Većinom oni "visoki" puše kako bi ispale face što im je uvijek največi cilj.  Uvijek su njihovi roditelji krivi jer ih nisu odgojili, a ustvari su odgojeni bolje nego mnogi oni iz grada. Njima nije doživljaj ići u velike shooping centar . Tako je u jednome malom zaselku živio mali dječak. Kao mali izgubio je roditelje u prometnoj nesreći, braću i sestre nije imao. Od 10-e godine se morao sam snalaziti. Dobivao je pomoć za knjige i školski pribor. Ali u školi je trpio velike udarce u smislu da su ga dosta vrijeđali. Zvali su ga pogrbnim imenima a ponajviše "siromahom". On je svaki dan bio tužan i svaki dan kad se vrati kući gledao bi sliku svojih roditelja i plakao. Imao je jako tužno djetinjstvo.
Ali na kraju je bio jedan od najboljih učenika ikada u svojoj školi. Završio je fakultet i otišao raditi u Njemačku.Kasnije je dobio visoku poziciju u firmi. Svi njegovi poznanici i prijatelji su ga poštovali jer je izrastao kao jako dobar čovjek. On je pokazatelj kako dijete ulice čak i bez roditelja može samo ako on to želi biti pošten i dobar čovjek.To je jedan od pokazatelja da trebamo poštovati one koji nemaju roditelje, koji su sa ulice, ili one koji su prosjaci.
Da ih trebamo poštivati onakvi kakvi su te da nije nikako lijepo od nas da se rugamo na njihov račun jer će nas za to kad' tad' stići neka kazna.

srijeda, 18. prosinca 2013.

Dijete ulice

Sigurno ste culi izraz: "Vidite ga! Sigurno je djete ulice.". Evo objasnit' cu vama, koji ne znate sta su to dijeca ulice. To su djeca koja po cijele dane lutaju ulicama. Cesto upadaju u nevolje. Prljava su, poderane odjece. Cesto znaju proci pored nas i iza njih ostaje neugodan miris. Tome nisu krivi oni vec njihovi roditelji. Njihovi roditelji kada su bili zajedno, nisu mislili na posljedice koje slijede i pustili su tu dijecu da lutaju sami po gradu. Ta su djeca primorana da se brinu sami o sebi. Kasno dolaze kući, rano odlaze od kuće. Jedu sa onim novcem sto sami zarade, roditelji rijetko kad da naprave nesto za jelo, da ta djeca kod kuce jedu. Jedno od te djece sam i ja bio. Isao sam u osnovnu skolu samo cetiri razreda. Dok sam isao u skolu sva djeca su me izbjegavala. Nisam ja tome kriv, vec moji roditelji koji se nisu brinuli o meni. Znao sam biti po tri - cetiri dana da se nikako ne okupam a ljetni perijod. Mozete zamisliti kako sam se znao usmrditi. Dok sam rastao sve mi je vise smetalo to sto me djeca izbjegavaju. Kada sam dosao u dob od petnaest - sesnaest godina poceo sam se zanimati za cure, kao i svi momci u tim godinama. Nakon nekog vremana zaljubio sam se u jednu curu. Zvala se Alma. Bila je smede kose, i smedih ociu. Isla je u Tehnicare drumskog saobracaja. Koliko god se ja trudio oko nje, bilo bi uzalud. Jednom kada sam se pricao sa njom dosao je neki momak i osramotio me pred njom na osnovi mog izgleda i moje porodice. To me je potaklo na razmisljanje. Odlucio sam da cu se promijeniti. Zaposlio sam se kod jednog svercera. Nije neki predobar posao, ali bolje ista nego nista.

utorak, 17. prosinca 2013.

Zivot na ulici

Zivjeo sam sa svojim roditeljima i tri brata , i imali smo sasvim dobar zivot moglo bi se reci i odlican. Sve do jednog dana kada sam se vracao iz skole docekao me strasan prizor. Nase kuci vise nije bilo. Roditelja kao i najstarijeg brat vise nije bilo. Ostali smo sami. Ja i moja dva mlada brata. Daljenje obitelji nismo imali, jer roditelji su bili sa svima posvadani. Poceli smo zivjeti na ulici. Odustali smo od skola, jer nismo imali novca da mozemo i dalje ju pohadati. Bilo je tesko jer nismo znali kako je to zivjeti na ulici. Svaki dan je bio tezak jer sam morao brinuti o sebi i o braci koji su imali sedam i osam godina. Nekoliko tjedan smo spavali po ulicama napustenim zgradama, sve dok nismo upoznali dva decka koja su bili dosli u zgradu u kojoj smo spavali. Brzo smo se uklopili i zajedno trazili mjesto gdje bi mogli prenociti. Snalazili smo se. Za hranu smo imali jer smo pomagali jednom starijem covjeku sa radom u sumi. Placao nam je malo ali smo bili sretni da smo imali sta pojesti taj dan. Mlada braca su me uvijek pitali zasto ne idu u skolu kao i ostala djeca nego pomazu u sumi. Nisam mogao odgovoriti na to pitanje jer mi je uvijek bilo tesko. Zgradu koju smo uredili su srusili. Opet smo bili na pocetku, jer nismo imali gdje spavati. Dva decka koja su bila sa nama nisu htjela raditi. Jednog dana policija je dosla u zgradu koju smo si napravili da nam bude dom i odvela jednog decka i moja dva brata. Bili su maloljetni. Otisi su u dom, ubrzo su ih i posvojili. Bio sam sretan zbog toga a i tuzan jer nisu samnom. Ja i danas zivim u zgradi jedva prezivljavam, jer nitko ne zeli zaposliti bezkucnika. Ovaj zivot me naucio da nije sve lijepo u zivotu. Al ga zivim i ne bunim se kako mi je.

ponedjeljak, 16. prosinca 2013.

Dijeca sa ulice

Kazu dijeca ulice nikad ne izrastu u dobre ljude. Dijeca ulice kada narastu uvijek lazu, petljaju. Za tu djecu, koja nemaju sretno djetinjstvo, kazu da nikad ne narastu u prave i čvrste ličnosti. Ja sam se uvjerio da nisu u pravu. U mojoj mahali zivjeo je Anel. Anel nije bio srece kao ja. Ja sam imao dobro djetinjstvo. Roditelji su brinuli o meni, uvijek sam bio cist. Isao sam u skolu, dobro ucio. Nikad nisam otisao u skolu prljave kose, sa crnim ispod noktiju. Razlog tome je sto su moji roditelji brinuli o meni, dok Anelovi roditelji nisu bili takvi. Njih nije bilo briga ni kako Anel izgleda, kako je obucen, sta jede, sta pije. Nije ih zanimalo je li njihovo dijete okupano, kakvo je u skoli. Nista, ali bas nista, vezano za Anela nije ih zanimalo. Normalno, zbog toga Anel je upadao u razne nevolje. Nisu ga roditelji nicemu odgajali, sam je sebe odgajao. Psovao je ljudima po ulici jos kao malo dijete. Posto je Anel u skolu dolazio prljav, prljave i poderane odjeće cure su ga izbjegavale. Kada je dosao u godine kada se javlja želja za curama, i svemu sto sa tim dolazi. Zaljubio se u Saru, koja je isla u drugi razred Gimnazije. Bila je lijepa cura. Duga crna kosa, plave oči. Imala je jako lijepe crte lica. Anel je jako puno "skakao" oko nje, ali ga ona nije primjecivala. I kada bi ga primijetila zaobilazila ga je u sirokom luku. Zbog toga je poceo piti i upadao je u sve vecu krizu. Jednom su ga pronasli na ulici, izbezumljenog od alkohola i pristao je otici u kumunu na odvikavanje. Tamo je bio sve ukupno tri godine. Kada je izasao od tamo potpuno je drugaciji covjek. Poceo je raditi, ne pije vise. Pronasao je novu curu i sa njom je zarucen. Stvarno je uspjeo u zivotu.

subota, 14. prosinca 2013.

Dijete ulice

Biti dijete ulice ima više svojih dobrih a i više loših strana. Ono što najviše toj djeci smeta je što su ismijavani od strane gradske djece i često čak budu i žrtva nasilja..
Ali oni imaju nešto što ih sigurno veseli.
Imaju svoje šume,riječice i potoke niz koje se igraju, u šumama u kojima se igraju različitih igara a ponajviše rata. Često idu sa svojim roditeljima ili rođacima, braćom i slično u šetnje, izlete.. U lov..
To njih čini ponosnima i sretnima.. U tome su uvijek veseli. Više su sretni sa svojim livadama na kojima igraju nogometa, na cesti na kojoj igraju nogometa, nego neki drugi koji igraju na velikim igralištima.
Uvijek su nasmijani i veseli. Uvijek imaju  svoje igre, takozvane seoske, za koje se često gradska djeca njima smiju. Dosta puta nemaju niti lopte, sakupljaju se, sakupljaju pare, ali su opet uvijek sretni kada su zajedno.
Ja sam odrastao na ulici, na livadi i u selu. I sve sam to prošao i dosta toga prolazim. Meni je uvijek samo malo trebalo da se nasmijem kada sam sa prijateljima. Praktički sa njima sam uvijek nasmijan. Često smo igrali različitih igrara. Najviše nogomet i rukomet. Nikada nam nije bilo dosadno. Ali naravno sada se isto tako družimo ali ne igramo te iste igre. Ali često odem na livadu par metara od moje kuće i gledam djecu kako se vesele, igraju žmure , nogometa i slično. Pošto je okolo livade dosta oštrih predmeta ponekad se dogodi da jači udraca od nešto probije loptu. A onda slijedi par dana pauze dok se ne skupi novac za novu loptu. Kada ih gledam često me zovu da im sudim utakmicu.. Onda zamisle da su pravi igrači i igraju onako što bi se reklo srcem.. Krenu se kršit, jednostavno se užive. Ja sam bio i ostat ću dijete ulice i nikada to nebih mijenjao.

Ali gradska djeca često su "face". Prolazeći gradom gledam kako su samo ponosni . Zbog toga sam ja sretan što sam seosko dijete i diijete ulice i pokušavam dokazati djeci iz mog sela da i oni trebaju biti ponosni.

petak, 13. prosinca 2013.

Dijete sa ulice

Dijete sam ulice? Pa sta. Dok sam bio mali roditelji su mi radili u tvornici cokolade. Bio sam presretan svaki dan kada bih mi mama ili tata donjeli neku cokoladu da pojedem. Sve se to naglo promijenilo jednog jutra. Roditelji su mi krenuli avionom na neki sastanak, imao sam tada 11 godina. Sve je to bilo uredu, ali pilot je bio pijan i zaspao je. Avion se srusio, svi putnici su poginuli. Ostao sam sam, bez roditelja. Imao sam samo baku koja me nije mogla izdrzavat! Mogao sam birati, biti dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice! Spavao sam u supama. Ubrzo sam nasao prijatelja kojeg je slicna sudbina zadesila, nismo imali para. On se zvao Joe! Radili smo kod jednog farmera koji nam je obezbjedio 2 obroka dnevno, bili smo zadovoljni. Kada smo porasli odlucili smo raditi ilegalne poslove, dilali smo drogu! Svaku noc smo isli u kafane pili piva i tako. Svaki dan bih dilali drogu i prodavali je. Odlucili smo napraviti svoju bandu, sto smo i uradili. Zvala se CH. Skupljali smo ljude po kafanama. Svi smo bili isti. Svi smo bili sefovi sami sebi. Stalno smo dilali drogu. Redovno smo se tukli sa drugim bandama. Koristili smo najvise palice za bitku. U jednoj bitci Joe je izgubio svjest i umro je. Bili smo svi tuzni. Odlucili smo se osvetiti toj bandi, sto i jesmo. Kada smo zavrsili sa njima, svi smo napustili bandu. Nije to islo bez Joa. Sada imam 63 godine.

četvrtak, 12. prosinca 2013.

Ja sam dijete ulice

Ja sam dijete ulice.Kao malu roditelji su me napustili i nisam imala izbora nego svoj zivot okreniti prema ovome smjeru, smjeru ulice, gladi i bijede. U pocetku bilo je uzasno, nisam imala nikoga da mi pomogne, nisam imala prijatelja ni obitelji koja bi uvijek trebala pomagati svojim bliznjim, nikoga, bila sam potpuno sama i mislila sam da cijeli zivot nema smisla. Zasto se to mora dogadati ? Onda je dosao neki odrasli covijek i dao mi par kuna u ruku i rekao da si kupim nesto za jesti. Vidio je kako sam bila tuzna i napustena i sazalio se. Nisam mogla nista drugo uraditi nego prihvatiti taj novac i zahvatlit mu se jer danas rijetko ko bi takvo sta napravi potpunom strancu kojega nikada prije nije vidio. Otisla sam do prve trgovine i kupila peciva i to je uglavnom bilo to što se tice hrane za taj dan. Nije bilo mnogo ali me je odrzavalo na zivotu taj dan. Nekoliko dana kasnije upoznala sam jednu curu i jednog malo starijeg decka koji su takoder bili napusteni i na ulici kao i ja, tako da smo se brzo sprijateljili. Poceli smo zajedno prezivljavati na ulici od dana do dana. Zivili smo za taj dan, kao da nema sutra. Jer nismo mogli gledati u buducnost jer na ulici ne mozes gledati za drugi dan. Pronasli smo izvan grada malenu kucu i zivjeli tamo par mjeseci dok nije dosla zima. Nismo mogli ostati u njoj jer nije bilo dobrog krova na kuci. Ta zima je bila najgora u mojem zivotu. Prijatelj nije prezivio tesku zimu jer je vec od ranije bio bolestan. Nas dvije smo se i dalje borile za zivot. Nije bilo lagano ali smo uspjele prezivjeti zimu i vratiti se u kucu. Uredile smo ju, ocistile i bila je dobra za prezivljavanje.

srijeda, 11. prosinca 2013.

Dijeca sa ulice

Često čujemo izraz dijete ulice. To su većinom dijeca iz grada o kojima roditelji ne brinu. Ta dijeca vecinu dana provode lutajuci po ulicama. Vecinom su bez novca. Njihove roditelje nije briga ni jesu li gladni i zedni, kako su obuceni. Nije ih briga da li njihova dijeca smrde, jesu li prljava. Nije ih briga ni je li im vani hladno, smrzavaju li se po ulicama, dok oni "uzivaju". Ta djeca se kasno navecer vracaju kuci, jer im roditelji ne dopustaju da ranije dodu kuci, a rano ujutro odlaze od kuce jer ih roditelji tjeraju na to. Nažalost, i ja sam bio jedno od te dijece. Dane i dane sam provodio na ulici. U skolu sam isao samo cetiri razreda jer se roditelji nisu brinuli o meni. U skoli su me dijeca izbjegavala u sirokom luku, nisam imao nikog da se druzim sa njim. Vec u osnovnoj skoli, ta cetiri razreda koja sam isao,  poceo sam pusiti i piti. Kako sam rastao sve vise me je vukla zelja da nadjem sebi curu, provodim sa njom dosta vremena, znate kako vec to ide. Moji vrsnjaci koji su bili bolje srece imali su cure, ljubili ih, zezali se sa njima. A ja, onako jadan, sam stajao i gledao sa strane. I tako prosle su godine i godine. Napunio sam 17 godina, prakticki se nisam puno promijenio iz djetinjstva. Zaljubio sam se. Zbog jedne djevojke moje "srce sa ulice" je zatitralo. Zvala se Ana. Problem je bio u tome sto je ona imala momka. Neki ufurani decko, imao je bogate roditelje, sve se zenske ljepile za njega. Par puta sam prilazim Ani, ali njen momak bi dosao i osramotio me. Jednom smo ja, i jos par momaka kojima je Anin decko isao na nerve sacekali ga iza coska. Prebli smo ga, iznabijali muski. Njegovi roditelji su poduzeli sve mjere da nas zatvore. Bili smo u popravnom domu tri mjeseca. Tu sam dosao sebi i promijenio sam se.

utorak, 10. prosinca 2013.

Dječacima sa ulice

U malenome selu živio je jedan seljak. Imao je ženu, i troje djece.. Kao i svaki , život na selu nije bio lagan. Ali Alojzije se davno priviknuo i iz dana u dan uživao je u svome selu. Njegova djeca bila su mala, maloj Anici bilo je tek pola godina, sinovima Stjepanu 3 godine i Ivici 5  godina. Iz dana u dan Alojzije je svoju djecu učio da nije loše biti dijete ulice i seljak, nego da se time treba ponositi.
Svaki dan idući u grad kupujući namirnice shvatio je kako su gradska djeca "uzdignuta i razmažena " . Nikako nisu ništa željeli samo za razliku od onih sa sela koji su hranli svinje, koke i ostale životinje  bez ičije pomoci pa čak i sa 5 godina.Takav je bio najstarije Alojzijevo dijete Ivica.. Hranio je životinje, provodio vrijeme igrajući se na livadam i ulici sa prijateljima. Alojzije je često svoju ženu i djecu vodio u šumu, na šetnje. Oni nisu imali parkove, kafiće i slično da bi se šetali po njima ali bili su prezadovoljni i sa svojim šumama u kojima su vikendom vječito boravili. Prošle su nepune dvije godine i došla je jesen. Mali Ivica bio je spreman za školu.Iako ne baš punog džepa Alojzije je jedva dočekao da njegov sin krene u školu. Bio je toliko sretan da bi i zadnju lipu dao da njegov sin krene u školu i da se školuje. Ivici je dosta brzo prošla prva godina Drugu školsku godinu otac je Ivicu prmjestio u drugu školu, u onu gdje su bili oni bogatiji i oni koji su dolazili iz grada. Nije prošlo ni pola školske godine Ivica je dolazio tužan iz škole.. Ali sve je šutio i ništa nije htio govoriti o školi.To je njegova oca jako zabrinulo jer je bio toliko zagrijan za školu.. Jednog dana Ivica je došao uplakan iz škole.To je njegova oca ražljutilo a Ivica mu je rekao da su ga nazivali pogrbnim imenima kao što su : seljačina, štreber, sirotinja i slično. Alojzije se sažalio nad svojim sinom i prijestio ga njegovih riječi : "Da je bolje biti pošteni seljak i dijete sa ulice nego 'faca' iz grada ." Ali to nije zaustavilo oca da sina vrati u školu u koju je prije išao gdje su svi bili jednaki, i gdje su ga svi poštovali. Ivica je bio jako sretan što se vratio u istu školu sa 'dječacima sa ulice'.

ponedjeljak, 9. prosinca 2013.

Decak

Kao i svako siromasno dete koje je ostalo bez ikoga i icega zivi u veoma losim uslovima za zivot. Skoro svake noci kada setam ulicom preko puta u parku sedeo je jedan mali decak bilo to zima ili leto on je uvek bio tu. Kada budem pri maloj vecoj svoti novca dadnem mu da kupi hleba da bi pojeo nesto, tako me i zagotivio. Kada me je zena napustila, ostao sam sam ko i on bez ikoga. Posle setnje sednem u mekoj fotelji i razmisljao sam kako je on to uspeo da bude sam svo ovo vreme, i skontao da treba da ga pitam da predje kod mene i budemo dobri prijatelji. Naravno da je prihvatio to ga je usrecilo veoma puno, kada se usesredio nije licio ni malo na decka sa ulice. Bio mi je kao sin i postovao me kako bi rekli kao svog rodjenog tatu. Jeste da nije bila ta roditeljaska ljubav ali je bilo nesto nalik tome. Naravno popricao sam snjim kako bi bilo lepo da pocne sa skolom kako bi mu bio bolji zivot u buducnosti sto je bez ikakvog razmisljanja i pristao. Ja nisam imao dece nikog u svom zivotu sem njega da sam mu poklonio svu svoju paznju i svu svoju ljubav. Nakon dugog i vrednog rada uspeo sam da ga izvedem na pravom putu. Zavrsio je skolovanje zaposlio se u jakoj i postovanoj firmi, zaradjivao je vise nego sto je mislio da ce ikada da zaradi. Kada pricamo o tome kako je bilo rasplacemo se obojica. Posle nekog izvrsnog vremena on se i ozenio ima sa zenom jednog sina. Tako da sam omogucio da jedan decak sa ulice bezbedno i uspesno zivi.

nedjelja, 8. prosinca 2013.

Proslost

Kao dete ulice biti je veoma tesko, od malena sam se nagledao raznih stvari. Bilo to dobro ili lose, u vecim slucajevima je to bilo ruzno i lose. Pokusavao sam da zaboravim te lose stvari da zapamtim samo dobra ail kod mene je bilo suprotno. Od samog rodjenja izgubio sam oba roditelja, tokom porodjaja mama mi je preminula, tata kad je cuo tu tuznu vest sleteo je sa litice ubio se. Ja sam bio mali pa nisam ni znao dal postoji uopste takva bol dok nisam odrastao i poceli da mi nedostaju pravi roditelji. Usvojio me jedan mladi par nisu me gledali i postovali ko svog sina, tako da sam provodio svo svoje vreme na ulici. Nisam imao ikoga kao neku malu cak i onu najsitniju podrsku od bilo koga. Jedinu utehu sam trazio na ulici igrajuci se sa drustvom koji su mi popravljali raspolozenje i u prijateljima kojima sam trazio utehu.Kada sam odrastao napunio dovoljno godina da mogu da pocnem da zaradjujem za svoj zivot posao sam u potrazi za poslom. Jedino sam nasao posao u jednoj perionici auta, nije bilo velika plata ali zaradjivao sam koliko toliko. Kako sam radio tako sam i zavrsavao fakultet da bi postao nesto vise od peraca auta. Nakon dugog vremena sam uspesno zavrsio fakultet, posto sam zavrsio za kriminal, prihvatili me u policiji kao inspektor. Drzava mi omogucila kupnju stana, jedino od svoga zivota mi bilo preostalo da stvorim svoju porodicu. Nakon sto sam sve uspeo sto sam hteo, zivim svoj zivot veoma lepo i uspesno. Ali dane iz detinjstva tesko zaboravljam uvek ostaju secanja iz proslosti.

subota, 7. prosinca 2013.

Danasnje vreme

U današnje vrijeme  ima veoma malo osoba ,djece koja nisu prispjela sa ulice jednog velikog ili malog grada.Neki su imali srece sto su se na vrijeme povukli s ulice i spasili na neki nacin i krenuli pravim putem zarađivajući za zivot.Međutim, ima i onih koji su usli u samu srž opasnosti.Nažalost tome je kriva ta ulica. Kao mali sam sate provodio na ulici, igrajuci se s svojim vernim prjateljima.Kada bih morao kuci uvijek bih se rasplakao da me čuje ceo kraj u kome sam ziveo.Čim padne prvi mrak ta ulica se lagano isprazni djete po djete. Imao sam tu srecu pa sam se drastajuci, korak po korak udaljavao od ulice i sprovodio se na pravi put.Ali i sada u meni postoji neka zelja da izadjem na ulicu i da igram nogomet i ostale igre koje sam sa svojim prijateljima igrao, mada znam da to nije toliko ostvarivo svi se razbezali na sve strane, osnovali porodice, grade svoju buducnost,ponovo biti dijete ulice je veoma teško. Mnoge ljudi koje bi predvecer hodali ulicom, uvijek su se pitali sta nam je to zanimljivo, kao i svima poznata recenica " Imaš li ti sine kuću ? ". Ali niko od nas njima to nije mogao objasniti, jer na toj ulici spoznas mnogo dobrih i losih stvari,ali sve ostaju u sjecanju.

petak, 6. prosinca 2013.

Jedna tucna prica

Moj zivot i zivot mog vernog prijatelja je tuzna prica.Kao malog roditelji su me odbacili od sebe,pa sam bio prinudjen odrastati na ulici.Nalazio sam hrane u kontinjerima sto su ljudi bacali i ostalo...Kasnije kada sam porastao krao sam voce sa pijace i ostalo kako bih preziveo.Upoznao sam svoje drugare sa ulice pa smo zajedno se snalazili za zivot.Zatim kada sam odrastao zaposlili smo se kao pomocnik mehanicara i poceo sebi zaradjivati za zivot.Nije nam bilo ni malo lako sve muke i jadi koje smo nosili sa sobom u svome srcu. Nisam dobijao od nikog pomoci ostali prijatelji me napustili sem jednog prijatelja koja zadesila ista sudbina ko i mene. Samo sto je on ima nesrecniji slucaj, roditelji mu poginuli u saobracnoj nesreci. Zato smo na neki nacin i trazili posao uvezi mehanike i auta da se ljudima ne desava takva ista sudbina. Nudili smo jedan drugom pomoc jedino nam to i bilo preostalo. Od samog pocetka naseg zivota morali smo da razmisljamo za bolje danas i za bolje sutra i veruj te mi to nije bilo ni malo lako. Svako normalno dete pocne da razmislja o zivotu kada napuni punolestvo. Uz napornog i marljivog rada skupili smo dovoljno novca kako bi osnovali svoj licni servis. Uspeli smo u svom cilju samo sa napornim radom. Imamo porodicu i srecniji zivot ali ona ruzna secanja zauvek ce ostanu u secanju.

srijeda, 4. prosinca 2013.

Sudbina

Dijete ulice je danas biti mnogo tesko, dok sam bio mali zivjeo sam sretno, roditelji su mi poginuli u saobracajnoj nesreci dok sam imao 13 godina, tada je poceo moj "crni" zivot. Prije tog stalno su mi roditelji donosili razne igracke, radili su mi i otac i majka u jednoj firmi koja se bavila proizvodnjom igracaka. Sve je krenulo nizbrdo kada su poginuli, bio sam prepusten sam sebi. Nisam imao nikoga. Poceo sam zivjeti zivot kao dijete ulice. Nasao sam prijatelja, zvao se Mike. I Mike-a je zadesila slicna sudbina kao mene. Stalno smo bili na ulicama, drugi su nas zafrkavali i nisu nas postovali. Kada smo odrasli morali poceti raditi, nismo imali posla. Poceli smo dilati drogu. Prodavali smo jednoj mafiji u koju smo se kasnije pridruzili. Zvala se Street Boys. Redovno smo isli u teretanu a poslije toga dilali drogu. Cesto smo isli na ulice da se tucemo sa drugim mafijama. Bili smo najjaca mafija u gradu. Sef nam je bio Jack koji je imao 40 godina. Imao je mnogo novca, pa nam je stalno dijelio platu. Ja i Mike smo bili veoma zadovoljni. U jednoj bitci Mike je poginuo. Svima nam je bilo zao, htjeli smo se osvetiti toj mafiji zvanoj MS. Otisli smo do njih ali ih je bilo previse! Vratili smo se nazad ali meni nije bilo dobro, imao sam temperaturu 40. Morao sam hitno do bolnice. Poslije toga sam se odreko bande i vratio se normalnom zivotu! Zaposlio sam se kao novinar i imao solidnu platu za zivot. Kupio sam stan i auto. Sada imam 46 godina i zivim solidno. Ja sam dijete ulice i time se ponosim.

utorak, 3. prosinca 2013.

Djete bez srece

Djeca ulice. Svi smo mi to mogli biti. Neka djeca su imali vise srece, a neka manje u njihovom zivotu. Ja sam bio to djete koje je imalo manje srece od ostalih, ja sam postao djete ulice. Moji roditelji nisu birnuli o meni. Sate i dane sam provodio na ulici. Nitko nije o meni brinuo. Niti je koga bila briga gdje skitam cijeli dan, ni gdje jedem i sta jedem, kako sam obucen. Nikoga nije zanimalo jesam li cist, da li smrdim, znaci nikog nije bilo briga ni zasto o meni. Pogotovo dok sam bio manji. Bilo je jos par takve djece u mojoj mahali. Ni njihovi roditelji nisu brinuli o njima. Dok nisam malo porastao i poceo sebi pomalo zaradivati novac bio sam ovisan o roditeljima. Jeo sam samo ono što su roditelji spremali, a često sam znao zaspati gladan. Svi su gledali sebe. Kada sam malo porastao ponekad sam radio kod jednog svercara i tu sam zaradivao sebi novca za jelo i pice koje mi je nedostajalo, koje mi nisu roditelji obezbjedivali. Jednog dana su tom švercaru ukrali pare iz novčanika. Jos neki momci su ponekad radili kod njega pored mene. I naravno, on je poceo ispitivati jednog po jednog. Dosao je do mene. Pitao me jesam li ja ukrao rekao sam mu da nisam. Ali posto su ostali momci imali "normalniji" zivot, normalno da je prvog mene optuzio. Ko ce drugi ako ne djete ulice? I prolazili su dani i dani, a on je mene uvijek optuzivao da sam mu ukrao novcanik. U novcaniku je navodno bilo pedeset konveribilni maraka i njegova vozačka. Šta će meni to? Pedeset maraka ajde i nekako, ali nikad ne bih uzeo. Nema veze sto sam dijete ulice nikad to nebih uradio. I nakon nekog vremena se ispostavilo da je neki treci momak ukrao novcanik. Poenta je u tome da ne treba uvijek prvog optuzivati sirotinju i onog ko ima tezak zivot.

ponedjeljak, 2. prosinca 2013.

Dijete ulice

Sigurno su mnogi od vas čuli i znaju šta znači "dijete ulice." .. To je dijete koje svoje dane uvijek provodi u sreći, igri. Dijete koje ne zna mnogo kao "napumpana " gradska djeca. Ali je opet bolje i punije znanja od najvećeg građanina.
Ulična djeca vezana su jako za svoje ulice, na njima započinju svaki svoj novi dan, kroz njih prolaze. Za njih su te ulice Svete. Djeca sa ulice vječito igraju takozvane ulične igre. Dječaci naravno najviše ulični nogomet o kojojem se na mnogim stranicama objavljuju razne šale na račun te djece a ponajviše od one gradske djece. Utakmica se završava kada onaj čija je lopta želi kući, prekršaj je onda kada onaj na podu krene psovat i tako.
Puno šala ide na račun ulične djece htjeli oni to ili ne. Prolazeći gradom sigurno uvijek možete naići na dosta gradske djece koja hodaju uzdignutih glava, jer naravvno misli da su face i ostalo jer žive u gradu.. Često se može čuti i vidjeti kako vrijeđaju seosku ili uličnu djecu. A ni sami ne znaju da su oni puno sretniji od njih. Ne znaju da njima nije lijepo i fora izaći na ulicu, pravit se faca i biti glavni nego da je njima fora otići u šumu sa prijateljima,roditeljima i slično, raspaliti roštilj, igrati se, loviti životinje, a najčešće kao oni najmlađi igrat' se rata.
Vrlo često možete čuti šale na račun ulične djece kada čuju priču : "Ej jučer smo bilo gore u šumi na vikendici igrali smo rata bilo je predobro . " Nakon te rečenice samo se kreni okretati oko sebe i vidjet češ ogovaranje, smijanje i klevetanje. Nitko osim samih tih uličnih dječaka i djevojčica ne zna koliko su oni sretni i nasmijani. Ja sam na primjer odrastao na ulici.. Vječito sa prijateljima i rođacima najviše igrom a ponajviše nogometom, rukometom, sakrive, čorabake i slične uličnih igara. U školi ponekad kad pričam sa nekim prijatelja iz istoga sela pričamo recimo o igri "čorabake" a gradska djeca vječito zbunjeno gledaju i pitaju nas kakva je to igra..
Često se zamislim .. i bilo 'kome nije me stid reći da sam dijete ulice. Ponosan sam na to i na sve svoje prijatelje a naravno najviše upravo na te sa ulice.

nedjelja, 1. prosinca 2013.

Kao dijete ulice

Zdravo ja sam Joe. Odrastao sam kao dijete ulice. Toga me nije ni mrvice sramota. Neke ljude je stid biti dijete ulice. Danasnja djeca su samo na kompjuterima i tako. Ja sam odrastao u supi u jednom selu. Imao sam 11 godina kada su mi se roditelji razveli. Prvo sam otisao sa majkom ali ona je bila veoma bolesna, umrla je. Sa ocem nisam mogao, bio je mafijas, alkoholicar, drogeras. Nisam imao izbora, morao sam zivot nastaviti samostalno, na ulici. Dane, sedmice, mjesece, godine sam provodio na ulici. Sve to uz mog najboljeg prijatelja Jacka. Njeg je slicna sudbina sustigla. Kao djeca voljeli smo ulicne tuce, valjda sto smo bili stalno sami na ulicama. Kada smo porasli krenuli smo ici u teretane. Poceli smo zivjeti dilerski zivot! Dilali smo drogu najvise. Odlucili smo napraviti svoju bandu, dali smo joj i ime, ali njeg necu navesti. U toj bandi smo skupili jos clanova, koje smo prije vidali na ulicama. Poceli smo se sve cesce tuci po ulicama. U nasem kraju bilo je veoma puno bandi koje su se stalno tukle na ulicama. Mi smo bili nova banda medu njima. Svi su mislili da smo slabi, ali prevarili su se. Bili smo najjaca banda tog kvarta. U jednom borbi sve se srusilo, Jack je poginuo. Mi smo pobjedili ali smo ostali bez Jacka. Odmah sam znao da cu napustiti bandu i okrenuti se normalnom zivotu, sto sam i ucinio. Preselio sam se u grad kod rodaka i poceo zivjeti normalan zivot. Zaposlio se i tako. Sada imam 49 godina.