Dijete ulice

Sigurno ste culi izraz: "Vidite ga! Sigurno je djete ulice.". Evo objasnit' cu vama, koji ne znate sta su to dijeca ulice. To su djeca koja po cijele dane lutaju ulicama. Cesto upadaju u nevolje. Prljava su, poderane odjece. Cesto znaju proci pored nas i iza njih ostaje neugodan miris. Tome nisu krivi oni vec njihovi roditelji. Njihovi roditelji kada su bili zajedno, nisu mislili na posljedice koje slijede i pustili su tu dijecu da lutaju sami po gradu. Ta su djeca primorana da se brinu sami o sebi. Kasno dolaze kući, rano odlaze od kuće. Jedu sa onim novcem sto sami zarade, roditelji rijetko kad da naprave nesto za jelo, da ta djeca kod kuce jedu. Jedno od te djece sam i ja bio. Isao sam u osnovnu skolu samo cetiri razreda. Dok sam isao u skolu sva djeca su me izbjegavala. Nisam ja tome kriv, vec moji roditelji koji se nisu brinuli o meni. Znao sam biti po tri - cetiri dana da se nikako ne okupam a ljetni perijod. Mozete zamisliti kako sam se znao usmrditi. Dok sam rastao sve mi je vise smetalo to sto me djeca izbjegavaju. Kada sam dosao u dob od petnaest - sesnaest godina poceo sam se zanimati za cure, kao i svi momci u tim godinama. Nakon nekog vremana zaljubio sam se u jednu curu. Zvala se Alma. Bila je smede kose, i smedih ociu. Isla je u Tehnicare drumskog saobracaja. Koliko god se ja trudio oko nje, bilo bi uzalud. Jednom kada sam se pricao sa njom dosao je neki momak i osramotio me pred njom na osnovi mog izgleda i moje porodice. To me je potaklo na razmisljanje. Odlucio sam da cu se promijeniti. Zaposlio sam se kod jednog svercera. Nije neki predobar posao, ali bolje ista nego nista.