Strma ulica

Živješe u malom selu u uskoj i strmoj ulici. Ulica je uvijek bila pretrapana jer je bila puna ljudi, a i jako uska i malena. Živješe u toj ulici i obitelj Bilić. Otac Marko , majka Željka imahu dvoje djece koji su bili blizanci i imali su 4 godine. Majka i otac su im radili pa su tako često ostajali kod bake i djeda. Tamo im je uvijek bilo lijepo. Sa djedom su se igrali i šalili. Gledali su albume i stare slike, djed im  je pričao stare priče koje su se njemu događale. I tako su najčešće prolazili dani. Kasnije su djeca Ivica i Marica i krenuli u školu. Bili su jako sretni. U školi im je bilo super, igrali su se i zabavljali.U školi su ih često izrugivali što žive u toj sitnoj i maloj ulici, te da su njihovi roditelji bili loši ljudi i da su siromasi. Ivica i Marica iz dana u dan bivali su sve tužniji. Ispričali su svojim roditeljima tu priču i to izrugivanje. Isto tako ispričali su ga i djedu. Djed je bio jako dobar čovjek, milosrdan, uvijek nasmijan, i nije volio nikakva izrugivanja prema bilo kome. Pričao je svojim unucima kako da zanemare ta izrugivanja.Nakon nekoliko mjeseci oni su samo ignorirali djecu koja su govorila ružne riječi. Kasnije su oni vidjeli da od toga nema ništa i prestali su. Ivicia i Marica uz Maria, Peru i Stipu bili su jedini u razredu sa sela i sa ulice. Ostala djeca bila su iz grada. Ona su mislila da je u gradu puno bolje živjeti. Ali Ivica, Marica, Mario, Pero i Stipo mislili su suprotno. Oni su znali da je ostalima bilo bolje u gradu zbog svih tih trgovina , igrališta, igraonica i svime čime su se mogli zabavljati.Ali nisu znali da oni imaju jedan svoj svijet. Iako nemaju igralište, igraonicu, iako nemaju dobru odjeću kao oni, imali su svoj svijet u kojem zabava nije bila skupe stvari i slično nego im je zabava bila igra na kiši, igra nogometa na ulici. Isto tako jako su voljeli ići u lov sa nekim od roditelja. Uvijek su bili nasmijani. I kad im se zadesi neka nesreća nisu bili toliko tužni. Šetnja šumom, roštiljanje u šumi vikendom bile su osobine malih uličnih dječaka. To je bio njihov hobi... Njih usreći proljetni  pjev ptica, žubor potoka.  Mali znak pažnje, poljubac od najmiljih ih je usrečio toliko da bi pukli od sreće. Ivica i Marica na kraju su uz svoga djeda izrasli u jako dobre i poštene ljude. A kasnije su se i prisjećali njegovih svih riječi koje su bile upućene njima. Shvatili su da nisu nikako pogriješili što su ga uvijek slušali i što su slušali svoje roditelje.