Djete bez srece

Djeca ulice. Svi smo mi to mogli biti. Neka djeca su imali vise srece, a neka manje u njihovom zivotu. Ja sam bio to djete koje je imalo manje srece od ostalih, ja sam postao djete ulice. Moji roditelji nisu birnuli o meni. Sate i dane sam provodio na ulici. Nitko nije o meni brinuo. Niti je koga bila briga gdje skitam cijeli dan, ni gdje jedem i sta jedem, kako sam obucen. Nikoga nije zanimalo jesam li cist, da li smrdim, znaci nikog nije bilo briga ni zasto o meni. Pogotovo dok sam bio manji. Bilo je jos par takve djece u mojoj mahali. Ni njihovi roditelji nisu brinuli o njima. Dok nisam malo porastao i poceo sebi pomalo zaradivati novac bio sam ovisan o roditeljima. Jeo sam samo ono što su roditelji spremali, a često sam znao zaspati gladan. Svi su gledali sebe. Kada sam malo porastao ponekad sam radio kod jednog svercara i tu sam zaradivao sebi novca za jelo i pice koje mi je nedostajalo, koje mi nisu roditelji obezbjedivali. Jednog dana su tom švercaru ukrali pare iz novčanika. Jos neki momci su ponekad radili kod njega pored mene. I naravno, on je poceo ispitivati jednog po jednog. Dosao je do mene. Pitao me jesam li ja ukrao rekao sam mu da nisam. Ali posto su ostali momci imali "normalniji" zivot, normalno da je prvog mene optuzio. Ko ce drugi ako ne djete ulice? I prolazili su dani i dani, a on je mene uvijek optuzivao da sam mu ukrao novcanik. U novcaniku je navodno bilo pedeset konveribilni maraka i njegova vozačka. Šta će meni to? Pedeset maraka ajde i nekako, ali nikad ne bih uzeo. Nema veze sto sam dijete ulice nikad to nebih uradio. I nakon nekog vremena se ispostavilo da je neki treci momak ukrao novcanik. Poenta je u tome da ne treba uvijek prvog optuzivati sirotinju i onog ko ima tezak zivot.