Ja sam dijete ulice

Ja sam dijete ulice.Kao malu roditelji su me napustili i nisam imala izbora nego svoj zivot okreniti prema ovome smjeru, smjeru ulice, gladi i bijede. U pocetku bilo je uzasno, nisam imala nikoga da mi pomogne, nisam imala prijatelja ni obitelji koja bi uvijek trebala pomagati svojim bliznjim, nikoga, bila sam potpuno sama i mislila sam da cijeli zivot nema smisla. Zasto se to mora dogadati ? Onda je dosao neki odrasli covijek i dao mi par kuna u ruku i rekao da si kupim nesto za jesti. Vidio je kako sam bila tuzna i napustena i sazalio se. Nisam mogla nista drugo uraditi nego prihvatiti taj novac i zahvatlit mu se jer danas rijetko ko bi takvo sta napravi potpunom strancu kojega nikada prije nije vidio. Otisla sam do prve trgovine i kupila peciva i to je uglavnom bilo to što se tice hrane za taj dan. Nije bilo mnogo ali me je odrzavalo na zivotu taj dan. Nekoliko dana kasnije upoznala sam jednu curu i jednog malo starijeg decka koji su takoder bili napusteni i na ulici kao i ja, tako da smo se brzo sprijateljili. Poceli smo zajedno prezivljavati na ulici od dana do dana. Zivili smo za taj dan, kao da nema sutra. Jer nismo mogli gledati u buducnost jer na ulici ne mozes gledati za drugi dan. Pronasli smo izvan grada malenu kucu i zivjeli tamo par mjeseci dok nije dosla zima. Nismo mogli ostati u njoj jer nije bilo dobrog krova na kuci. Ta zima je bila najgora u mojem zivotu. Prijatelj nije prezivio tesku zimu jer je vec od ranije bio bolestan. Nas dvije smo se i dalje borile za zivot. Nije bilo lagano ali smo uspjele prezivjeti zimu i vratiti se u kucu. Uredile smo ju, ocistile i bila je dobra za prezivljavanje.