Dijete ulice

Biti dijete ulice ima više svojih dobrih a i više loših strana. Ono što najviše toj djeci smeta je što su ismijavani od strane gradske djece i često čak budu i žrtva nasilja..

Ali oni imaju nešto što ih sigurno veseli.

Imaju svoje šume,riječice i potoke niz koje se igraju, u šumama u kojima se igraju različitih igara a ponajviše rata. Često idu sa svojim roditeljima ili rođacima, braćom i slično u šetnje, izlete.. U lov..

To njih čini ponosnima i sretnima.. U tome su uvijek veseli. Više su sretni sa svojim livadama na kojima igraju nogometa, na cesti na kojoj igraju nogometa, nego neki drugi koji igraju na velikim igralištima.

Uvijek su nasmijani i veseli. Uvijek imaju  svoje igre, takozvane seoske, za koje se često gradska djeca njima smiju. Dosta puta nemaju niti lopte, sakupljaju se, sakupljaju pare, ali su opet uvijek sretni kada su zajedno.

Ja sam odrastao na ulici, na livadi i u selu. I sve sam to prošao i dosta toga prolazim. Meni je uvijek samo malo trebalo da se nasmijem kada sam sa prijateljima. Praktički sa njima sam uvijek nasmijan. Često smo igrali različitih igrara. Najviše nogomet i rukomet. Nikada nam nije bilo dosadno. Ali naravno sada se isto tako družimo ali ne igramo te iste igre. Ali često odem na livadu par metara od moje kuće i gledam djecu kako se vesele, igraju žmure , nogometa i slično. Pošto je okolo livade dosta oštrih predmeta ponekad se dogodi da jači udraca od nešto probije loptu. A onda slijedi par dana pauze dok se ne skupi novac za novu loptu. Kada ih gledam često me zovu da im sudim utakmicu.. Onda zamisle da su pravi igrači i igraju onako što bi se reklo srcem.. Krenu se kršit, jednostavno se užive. Ja sam bio i ostat ću dijete ulice i nikada to nebih mijenjao.

Ali gradska djeca često su "face". Prolazeći gradom gledam kako su samo ponosni . Zbog toga sam ja sretan što sam seosko dijete i diijete ulice i pokušavam dokazati djeci iz mog sela da i oni trebaju biti ponosni.