Zivot na ulici

Zivjeo sam sa svojim roditeljima i tri brata , i imali smo sasvim dobar zivot moglo bi se reci i odlican. Sve do jednog dana kada sam se vracao iz skole docekao me strasan prizor. Nase kuci vise nije bilo. Roditelja kao i najstarijeg brat vise nije bilo. Ostali smo sami. Ja i moja dva mlada brata. Daljenje obitelji nismo imali, jer roditelji su bili sa svima posvadani. Poceli smo zivjeti na ulici. Odustali smo od skola, jer nismo imali novca da mozemo i dalje ju pohadati. Bilo je tesko jer nismo znali kako je to zivjeti na ulici. Svaki dan je bio tezak jer sam morao brinuti o sebi i o braci koji su imali sedam i osam godina. Nekoliko tjedan smo spavali po ulicama napustenim zgradama, sve dok nismo upoznali dva decka koja su bili dosli u zgradu u kojoj smo spavali. Brzo smo se uklopili i zajedno trazili mjesto gdje bi mogli prenociti. Snalazili smo se. Za hranu smo imali jer smo pomagali jednom starijem covjeku sa radom u sumi. Placao nam je malo ali smo bili sretni da smo imali sta pojesti taj dan. Mlada braca su me uvijek pitali zasto ne idu u skolu kao i ostala djeca nego pomazu u sumi. Nisam mogao odgovoriti na to pitanje jer mi je uvijek bilo tesko. Zgradu koju smo uredili su srusili. Opet smo bili na pocetku, jer nismo imali gdje spavati. Dva decka koja su bila sa nama nisu htjela raditi. Jednog dana policija je dosla u zgradu koju smo si napravili da nam bude dom i odvela jednog decka i moja dva brata. Bili su maloljetni. Otisi su u dom, ubrzo su ih i posvojili. Bio sam sretan zbog toga a i tuzan jer nisu samnom. Ja i danas zivim u zgradi jedva prezivljavam, jer nitko ne zeli zaposliti bezkucnika. Ovaj zivot me naucio da nije sve lijepo u zivotu. Al ga zivim i ne bunim se kako mi je.