Sad je drugacije

Kada vidim današnju djecu,jako sam ponosan sto sam ja djete ulice.Zivim u gradu i svaki dan gledam danasnju gradsku djecu.U mojoj mladosti sve je bilo drugacije i moze se reci bolje,puno bolje.Danasnja djeca imaju sve sto pozele,racunare,televizore,mobitele.U moje vrijeme nije bilo ništa osim televizora,a i to nisu svim imali.Ja sam jedan od onih koji nije imao televizor.Televizor je bio jako skup.Jedan moj prijatelj je imao tv,pa smo kod njega isli i zabavljali se . Vecinu svog vremena smo provodli vani sa prijateljima.Nismo imali mobitele ali smo uvijek znali gdje su nam jarani.Sada kad se sjetim proslosti pozelim se vratiti,ali prije sam htio da budem neko drugi.Prije smo voljeli da idemo u skolu, bili bi sretni kada trebamo ici,a danasnja djeca ne vole skolu,to se vidi.Ja sam imao samo brata,ali moji jarani su imali mnogo brace i sestara.Njima nije bilo lako kao nama,trebalo je skupiti novac za cjelu obitelj i nahraniti ju.Moj brat je bio stariji pa je isao da radi sa ocem.I ja kada sam zavrsio skolu poceo sam da radim sa bratom i ocem.Nisam zavrsio srednju skolu,jer su trebale pare a mi nismo imali.Poceo sam da radim svaki dan.Nisam imao neki posao kao oni al sam kod kuce radio mnoge poslove.Napravio bih nesto i onda to prodao.Pravio sam neke umjetnine od drveta i nekada bi ih dobro prodao a nekada bas i ne.Drago mi je sto sam djete ulice i zao mi je sto danas ima veoma malo takve djece.