Dijeca sa ulice

Često čujemo izraz dijete ulice. To su većinom dijeca iz grada o kojima roditelji ne brinu. Ta dijeca vecinu dana provode lutajuci po ulicama. Vecinom su bez novca. Njihove roditelje nije briga ni jesu li gladni i zedni, kako su obuceni. Nije ih briga da li njihova dijeca smrde, jesu li prljava. Nije ih briga ni je li im vani hladno, smrzavaju li se po ulicama, dok oni "uzivaju". Ta djeca se kasno navecer vracaju kuci, jer im roditelji ne dopustaju da ranije dodu kuci, a rano ujutro odlaze od kuce jer ih roditelji tjeraju na to. Nažalost, i ja sam bio jedno od te dijece. Dane i dane sam provodio na ulici. U skolu sam isao samo cetiri razreda jer se roditelji nisu brinuli o meni. U skoli su me dijeca izbjegavala u sirokom luku, nisam imao nikog da se druzim sa njim. Vec u osnovnoj skoli, ta cetiri razreda koja sam isao,  poceo sam pusiti i piti. Kako sam rastao sve vise me je vukla zelja da nadjem sebi curu, provodim sa njom dosta vremena, znate kako vec to ide. Moji vrsnjaci koji su bili bolje srece imali su cure, ljubili ih, zezali se sa njima. A ja, onako jadan, sam stajao i gledao sa strane. I tako prosle su godine i godine. Napunio sam 17 godina, prakticki se nisam puno promijenio iz djetinjstva. Zaljubio sam se. Zbog jedne djevojke moje "srce sa ulice" je zatitralo. Zvala se Ana. Problem je bio u tome sto je ona imala momka. Neki ufurani decko, imao je bogate roditelje, sve se zenske ljepile za njega. Par puta sam prilazim Ani, ali njen momak bi dosao i osramotio me. Jednom smo ja, i jos par momaka kojima je Anin decko isao na nerve sacekali ga iza coska. Prebli smo ga, iznabijali muski. Njegovi roditelji su poduzeli sve mjere da nas zatvore. Bili smo u popravnom domu tri mjeseca. Tu sam dosao sebi i promijenio sam se.