Moj zivot je ulica

Moj zivot od kako znam za sebe je na ulici.Slobodno mogu reci da sam dijete ulice.To kazem s ponosom. S pet godina izgubili smo sve  sto smo imali radi oca koji je bio alhokolicar kao i majka. Zbog njihove ovisnisti sada je tako kako je.Neko vrijeme poslje toga jos  smo zivjeli u garazi kod susjeda.Poslje toga me stariji brat uzeo i poveo s njim na ulicu jer nismo mogli biti zajedno s roditeljima alkoholicarima,jer je znao da bi tada samo patili i nebi nam bilo ljepo.Kada smo otisli od njih imao sam osam godina, i svaki dan se sjecam toga.Sada imam sedamnaest,a moj stariji brat dva dvadesetpet  godina.Zivimo u maloj i staroj  kuci koja nije dovrsena poslje rata,koja je sada nase prebivaliste nas dom.Zadnje tri godine pomazem jednom covijeku u radu.S njim radim u njegovom dvoristu.On zna da je ulica moj dom zato mi je i dao posao,da mogu prezivjeti dan.Da  brata i ja mozemo  jesti sta taj dan, on ne moze raditi zato se ja brinem o svemu.Nije lako zivjeti ovako,al ja mogu i drago mi je da sam dijete ulice nego da sam razmazeni balavac.Danas puno ima takve djece i to mi se ne svidja.Nisam ni ja imao posao, i ja sam gladovao na ulici i prosio svaki dan na istom mjestu.Cak me i policija par put vodila u stanicu kao da sam kriminalac a ne dijete koje prosi jer ga nitko ne zeli zaposliti.Ti dani su sada iza mene.Sada mi je lakse zivjeti, jer znam da cu jesti taj dan.Nadam se da ce se ovo jednog dana promjeniti i da cu moci imati bolju buducnost kao i moj brat.