U svojoj mladosti

Odrastao sam na ulici i jako sam sretan zbog toga. U svojoj malodsti sam naucio mnogo stvari. Kao mali bio sam poseban. Razlikovao sam se od ostale djece. Oni su sve svi zajedno druzili u parku a ja sam se druzio sa starijim i vecim momcima. Ali kada sam shvatio da od njih nemam nista osim gluposti oceo sam se druziti sa svojm vrsnjacima. Bilo mi je super u djetinjstvu,ne kao danasnjoj djeci ali ja sam uzivao. Danasnja djeca imaju sve sto pozele. Imao sam lijep zivot i dobru obitelj. Isao sam u skolu,zavrsio sam i srednju skolu. Poslije srednje skole nasao sam posao i poceo da radim sa ocem. Radili smo razne poslove.Kod kuce smo pravili neke stvari pa bismo isli da prodajemo. U mladosti sam naucio sve da radim. Jako sam ponosan na to i drago mi je sto znam da radim mnoge poslove. Kada vidim danasnju djecu krenu mi suze na oci. Ne slusaju roditelje,ne zele ici u skolu. Ja se jako ponosim sto sam djete ulice i sto sam imao super djetinjstvo. Volio bih da i danas ima takve djece, ima ih ali veoma malo. Kao sto sam rekao danasnja djeca imaju sve sto pozele, to nije dobro. Trebale bih se igrice sa kompjutera ukinuti, da se djeca igraju po poljima kao nekada dok nije bilo kompjutera. Kada je snijeg vecina djece je po kucama, nema vise kao nekada prije snjeznih radosti vani. Ja sam ponosan na to sto sam dijete ulice. Mene moji roditelji nisu tako dobro cuvali, nisam imao sve sto zelim ali sam imao svoj ponos.

Nada

Svi od nas, u to sam siguran, culi su za izraz "Djete ulice". Neki znaju bolje, neki znaju slabije, sta u stvari znaci taj izraz. Djeca ulice u djeca koja po cijele dane provode na ulici. Uvijek upadaju u neke nevolje. Ajmo reci da ih njihovi roditelji nisu zeljeli, pa su ih "odbacili". Ti ljudi ne brinu o toj djeci skoro pa nikako. Ta djeca prljava hodaju po gradu, jer im roditelje nije briga kako oni izgledaju, a jadna djeca ne znaju sama se brinuti o sebi. Ta djeca su slabi u skoli, ako ikako idu u skolu. Ne uce, jer ih roditelji ne savjetuju da uce bolje i da ce tako bolje proci u zivotu. Slab im je imunitet. Rijetko jedu, ne jednu hranu koja u sebi sadrzi vitamine. Hrana koju jedu i nije bas zdrava, jer jadni sami sebi zaraduju za hranu, zato sto njihovi roditelji ne kuhaju hranu, sto bi naravno trebali, a kad i kuhaju rijetko im ostave nesto od te hrane. Takvo sam djetinjstvo, na zalost, i ja imao. Moji roditelji nisu radili ono sto su trebali. Ja sam bio onakvo dijete kakvo sam vam maloprije opisao. Ali, na moju srecu ja sam imao malo pameti i nekog "svercarskog" duha u sebi. Jos kao mal sam, sa novcem koji bih dobio od nekoga, kupovao razne stvarcice od djece koju sam poznavao. Nisam znao odakle njima te stvari, a iskreno, nije me ni zanimalo, sto ce me kasnije kostati. Tako su prolazile godine, a ja sam kupovao stvari pa prodavao za skuplje. Neki su mislili da kradem, ali se nisam obazirao na njih, jer znam da to nije istina. Jednom sam otkupio neki TV. Ni sam se nisam nadao, ali taj TV je bio ukraden jednoj mojoj komsinici. Posto je svak sumnjao na mene, policija mi je pokucala na vrata. Imao sam razne probleme sa tim, ali sam uspjeo dokazati  da nisam kriv. Poenta je u tome da i za djecu ulice postoji nada i nikad ne odustajte od dokazivanja pravde.

Moj zivot je ulica

Moj zivot od kako znam za sebe je na ulici.Slobodno mogu reci da sam dijete ulice.To kazem s ponosom. S pet godina izgubili smo sve  sto smo imali radi oca koji je bio alhokolicar kao i majka. Zbog njihove ovisnisti sada je tako kako je.Neko vrijeme poslje toga jos  smo zivjeli u garazi kod susjeda.Poslje toga me stariji brat uzeo i poveo s njim na ulicu jer nismo mogli biti zajedno s roditeljima alkoholicarima,jer je znao da bi tada samo patili i nebi nam bilo ljepo.Kada smo otisli od njih imao sam osam godina, i svaki dan se sjecam toga.Sada imam sedamnaest,a moj stariji brat dva dvadesetpet  godina.Zivimo u maloj i staroj  kuci koja nije dovrsena poslje rata,koja je sada nase prebivaliste nas dom.Zadnje tri godine pomazem jednom covijeku u radu.S njim radim u njegovom dvoristu.On zna da je ulica moj dom zato mi je i dao posao,da mogu prezivjeti dan.Da  brata i ja mozemo  jesti sta taj dan, on ne moze raditi zato se ja brinem o svemu.Nije lako zivjeti ovako,al ja mogu i drago mi je da sam dijete ulice nego da sam razmazeni balavac.Danas puno ima takve djece i to mi se ne svidja.Nisam ni ja imao posao, i ja sam gladovao na ulici i prosio svaki dan na istom mjestu.Cak me i policija par put vodila u stanicu kao da sam kriminalac a ne dijete koje prosi jer ga nitko ne zeli zaposliti.Ti dani su sada iza mene.Sada mi je lakse zivjeti, jer znam da cu jesti taj dan.Nadam se da ce se ovo jednog dana promjeniti i da cu moci imati bolju buducnost kao i moj brat.

Strma ulica

Živješe u malom selu u uskoj i strmoj ulici. Ulica je uvijek bila pretrapana jer je bila puna ljudi, a i jako uska i malena. Živješe u toj ulici i obitelj Bilić. Otac Marko , majka Željka imahu dvoje djece koji su bili blizanci i imali su 4 godine. Majka i otac su im radili pa su tako često ostajali kod bake i djeda. Tamo im je uvijek bilo lijepo. Sa djedom su se igrali i šalili. Gledali su albume i stare slike, djed im  je pričao stare priče koje su se njemu događale. I tako su najčešće prolazili dani. Kasnije su djeca Ivica i Marica i krenuli u školu. Bili su jako sretni. U školi im je bilo super, igrali su se i zabavljali.U školi su ih često izrugivali što žive u toj sitnoj i maloj ulici, te da su njihovi roditelji bili loši ljudi i da su siromasi. Ivica i Marica iz dana u dan bivali su sve tužniji. Ispričali su svojim roditeljima tu priču i to izrugivanje. Isto tako ispričali su ga i djedu. Djed je bio jako dobar čovjek, milosrdan, uvijek nasmijan, i nije volio nikakva izrugivanja prema bilo kome. Pričao je svojim unucima kako da zanemare ta izrugivanja.Nakon nekoliko mjeseci oni su samo ignorirali djecu koja su govorila ružne riječi. Kasnije su oni vidjeli da od toga nema ništa i prestali su. Ivicia i Marica uz Maria, Peru i Stipu bili su jedini u razredu sa sela i sa ulice. Ostala djeca bila su iz grada. Ona su mislila da je u gradu puno bolje živjeti. Ali Ivica, Marica, Mario, Pero i Stipo mislili su suprotno. Oni su znali da je ostalima bilo bolje u gradu zbog svih tih trgovina , igrališta, igraonica i svime čime su se mogli zabavljati.Ali nisu znali da oni imaju jedan svoj svijet. Iako nemaju igralište, igraonicu, iako nemaju dobru odjeću kao oni, imali su svoj svijet u kojem zabava nije bila skupe stvari i slično nego im je zabava bila igra na kiši, igra nogometa na ulici. Isto tako jako su voljeli ići u lov sa nekim od roditelja. Uvijek su bili nasmijani. I kad im se zadesi neka nesreća nisu bili toliko tužni. Šetnja šumom, roštiljanje u šumi vikendom bile su osobine malih uličnih dječaka. To je bio njihov hobi... Njih usreći proljetni  pjev ptica, žubor potoka.  Mali znak pažnje, poljubac od najmiljih ih je usrečio toliko da bi pukli od sreće. Ivica i Marica na kraju su uz svoga djeda izrasli u jako dobre i poštene ljude. A kasnije su se i prisjećali njegovih svih riječi koje su bile upućene njima. Shvatili su da nisu nikako pogriješili što su ga uvijek slušali i što su slušali svoje roditelje.

Sad je drugacije

Kada vidim današnju djecu,jako sam ponosan sto sam ja djete ulice.Zivim u gradu i svaki dan gledam danasnju gradsku djecu.U mojoj mladosti sve je bilo drugacije i moze se reci bolje,puno bolje.Danasnja djeca imaju sve sto pozele,racunare,televizore,mobitele.U moje vrijeme nije bilo ništa osim televizora,a i to nisu svim imali.Ja sam jedan od onih koji nije imao televizor.Televizor je bio jako skup.Jedan moj prijatelj je imao tv,pa smo kod njega isli i zabavljali se . Vecinu svog vremena smo provodli vani sa prijateljima.Nismo imali mobitele ali smo uvijek znali gdje su nam jarani.Sada kad se sjetim proslosti pozelim se vratiti,ali prije sam htio da budem neko drugi.Prije smo voljeli da idemo u skolu, bili bi sretni kada trebamo ici,a danasnja djeca ne vole skolu,to se vidi.Ja sam imao samo brata,ali moji jarani su imali mnogo brace i sestara.Njima nije bilo lako kao nama,trebalo je skupiti novac za cjelu obitelj i nahraniti ju.Moj brat je bio stariji pa je isao da radi sa ocem.I ja kada sam zavrsio skolu poceo sam da radim sa bratom i ocem.Nisam zavrsio srednju skolu,jer su trebale pare a mi nismo imali.Poceo sam da radim svaki dan.Nisam imao neki posao kao oni al sam kod kuce radio mnoge poslove.Napravio bih nesto i onda to prodao.Pravio sam neke umjetnine od drveta i nekada bi ih dobro prodao a nekada bas i ne.Drago mi je sto sam djete ulice i zao mi je sto danas ima veoma malo takve djece.

Kao jedno

Na ovoj planeti ima mnogo razlicitih ljudi. Svi mi nas smo razliciti po necemu, sta volimo nositi, sta volimo jesti,sta nosimo. Kad bi nabrajali sve te karakteristike trebalo bi nam nekoliko godina.Ali u moru ovih razlicitosti svak ima neki svoj svijet i svoju mastu, bas kao i ja. Moj svijet je svijet ulice, svijet u kome je svjedno sta oblacis, sta jedes, svi smo kao jedno. U tom svijetu radimo sta volimo. . Zar ti treba vise mali covjece?  Moj svijet me cini sretnim.
Sjecam se , kad sam bio mali da sam volio proljece i da bi to bilo za mene neko novo budjenje. Mogao sam ici vani,druziti se , igrati se i uzivati u tom mirisu proljeca. I danas to volim . Da , spomenuo sam igranje . Danas mi je 16 godina i danas mi je najdrazi sport nogomet. To sam isto volio bas tad, kad sam bio mali i kad sam jedva cekao proljece da se mogu po citav dan igrati s prijateljima na ulici..  Uzivam u toj igri , odmorim se i ucini me  sretnijim  i opustenijim .
Kuci imam jednu veliku kutiju u kojoj se nalaze albumi. To je nesto dragocjeno. Volim kad sjednem sa svojim prijateljima i kad gledamo te albume. Sjecamo se nekih lijepih momenata, smijemo se, uzivamo u tome. Ah ta djeca ulice. Najbolje stvari u zivotu su besplate. Zato se osvrni mali covjece i potrazi ono sto volis, ucini ono sto volis oboji ovaj zivot lijepim bojama. Zar to nije dragocjeno.

Maleni dečak

"Vidi ga." Često čujete tu rečenicu kada prođe dijete sa ulice. Često ih se smatra djecom koja nikad neće biti dobri ljudi i pošteni. A oni obično ispadnu kao veliki ljudi, predobri u duši. Ali obično izrastu u poštene i velike ljude. Smiju im se jer se igraju nogometa na ulici, jer nemaju prave golove, zastavice i crte. I bez svega toga što imaju oni u gradu uvijek su sretni i nasmiješeni samo da su zajedno.  Kažu da oni uvijek najviše psuju pa čak i puše.Ali to je upravo suprotno.Većinom oni "visoki" puše kako bi ispale face što im je uvijek največi cilj.  Uvijek su njihovi roditelji krivi jer ih nisu odgojili, a ustvari su odgojeni bolje nego mnogi oni iz grada. Njima nije doživljaj ići u velike shooping centar . Tako je u jednome malom zaselku živio mali dječak. Kao mali izgubio je roditelje u prometnoj nesreći, braću i sestre nije imao. Od 10-e godine se morao sam snalaziti. Dobivao je pomoć za knjige i školski pribor. Ali u školi je trpio velike udarce u smislu da su ga dosta vrijeđali. Zvali su ga pogrbnim imenima a ponajviše "siromahom". On je svaki dan bio tužan i svaki dan kad se vrati kući gledao bi sliku svojih roditelja i plakao. Imao je jako tužno djetinjstvo.
Ali na kraju je bio jedan od najboljih učenika ikada u svojoj školi. Završio je fakultet i otišao raditi u Njemačku.Kasnije je dobio visoku poziciju u firmi. Svi njegovi poznanici i prijatelji su ga poštovali jer je izrastao kao jako dobar čovjek. On je pokazatelj kako dijete ulice čak i bez roditelja može samo ako on to želi biti pošten i dobar čovjek.To je jedan od pokazatelja da trebamo poštovati one koji nemaju roditelje, koji su sa ulice, ili one koji su prosjaci.
Da ih trebamo poštivati onakvi kakvi su te da nije nikako lijepo od nas da se rugamo na njihov račun jer će nas za to kad' tad' stići neka kazna.

Dijete ulice

Sigurno ste culi izraz: "Vidite ga! Sigurno je djete ulice.". Evo objasnit' cu vama, koji ne znate sta su to dijeca ulice. To su djeca koja po cijele dane lutaju ulicama. Cesto upadaju u nevolje. Prljava su, poderane odjece. Cesto znaju proci pored nas i iza njih ostaje neugodan miris. Tome nisu krivi oni vec njihovi roditelji. Njihovi roditelji kada su bili zajedno, nisu mislili na posljedice koje slijede i pustili su tu dijecu da lutaju sami po gradu. Ta su djeca primorana da se brinu sami o sebi. Kasno dolaze kući, rano odlaze od kuće. Jedu sa onim novcem sto sami zarade, roditelji rijetko kad da naprave nesto za jelo, da ta djeca kod kuce jedu. Jedno od te djece sam i ja bio. Isao sam u osnovnu skolu samo cetiri razreda. Dok sam isao u skolu sva djeca su me izbjegavala. Nisam ja tome kriv, vec moji roditelji koji se nisu brinuli o meni. Znao sam biti po tri - cetiri dana da se nikako ne okupam a ljetni perijod. Mozete zamisliti kako sam se znao usmrditi. Dok sam rastao sve mi je vise smetalo to sto me djeca izbjegavaju. Kada sam dosao u dob od petnaest - sesnaest godina poceo sam se zanimati za cure, kao i svi momci u tim godinama. Nakon nekog vremana zaljubio sam se u jednu curu. Zvala se Alma. Bila je smede kose, i smedih ociu. Isla je u Tehnicare drumskog saobracaja. Koliko god se ja trudio oko nje, bilo bi uzalud. Jednom kada sam se pricao sa njom dosao je neki momak i osramotio me pred njom na osnovi mog izgleda i moje porodice. To me je potaklo na razmisljanje. Odlucio sam da cu se promijeniti. Zaposlio sam se kod jednog svercera. Nije neki predobar posao, ali bolje ista nego nista.

Zivot na ulici

Zivjeo sam sa svojim roditeljima i tri brata , i imali smo sasvim dobar zivot moglo bi se reci i odlican. Sve do jednog dana kada sam se vracao iz skole docekao me strasan prizor. Nase kuci vise nije bilo. Roditelja kao i najstarijeg brat vise nije bilo. Ostali smo sami. Ja i moja dva mlada brata. Daljenje obitelji nismo imali, jer roditelji su bili sa svima posvadani. Poceli smo zivjeti na ulici. Odustali smo od skola, jer nismo imali novca da mozemo i dalje ju pohadati. Bilo je tesko jer nismo znali kako je to zivjeti na ulici. Svaki dan je bio tezak jer sam morao brinuti o sebi i o braci koji su imali sedam i osam godina. Nekoliko tjedan smo spavali po ulicama napustenim zgradama, sve dok nismo upoznali dva decka koja su bili dosli u zgradu u kojoj smo spavali. Brzo smo se uklopili i zajedno trazili mjesto gdje bi mogli prenociti. Snalazili smo se. Za hranu smo imali jer smo pomagali jednom starijem covjeku sa radom u sumi. Placao nam je malo ali smo bili sretni da smo imali sta pojesti taj dan. Mlada braca su me uvijek pitali zasto ne idu u skolu kao i ostala djeca nego pomazu u sumi. Nisam mogao odgovoriti na to pitanje jer mi je uvijek bilo tesko. Zgradu koju smo uredili su srusili. Opet smo bili na pocetku, jer nismo imali gdje spavati. Dva decka koja su bila sa nama nisu htjela raditi. Jednog dana policija je dosla u zgradu koju smo si napravili da nam bude dom i odvela jednog decka i moja dva brata. Bili su maloljetni. Otisi su u dom, ubrzo su ih i posvojili. Bio sam sretan zbog toga a i tuzan jer nisu samnom. Ja i danas zivim u zgradi jedva prezivljavam, jer nitko ne zeli zaposliti bezkucnika. Ovaj zivot me naucio da nije sve lijepo u zivotu. Al ga zivim i ne bunim se kako mi je.

Dijeca sa ulice

Kazu dijeca ulice nikad ne izrastu u dobre ljude. Dijeca ulice kada narastu uvijek lazu, petljaju. Za tu djecu, koja nemaju sretno djetinjstvo, kazu da nikad ne narastu u prave i čvrste ličnosti. Ja sam se uvjerio da nisu u pravu. U mojoj mahali zivjeo je Anel. Anel nije bio srece kao ja. Ja sam imao dobro djetinjstvo. Roditelji su brinuli o meni, uvijek sam bio cist. Isao sam u skolu, dobro ucio. Nikad nisam otisao u skolu prljave kose, sa crnim ispod noktiju. Razlog tome je sto su moji roditelji brinuli o meni, dok Anelovi roditelji nisu bili takvi. Njih nije bilo briga ni kako Anel izgleda, kako je obucen, sta jede, sta pije. Nije ih zanimalo je li njihovo dijete okupano, kakvo je u skoli. Nista, ali bas nista, vezano za Anela nije ih zanimalo. Normalno, zbog toga Anel je upadao u razne nevolje. Nisu ga roditelji nicemu odgajali, sam je sebe odgajao. Psovao je ljudima po ulici jos kao malo dijete. Posto je Anel u skolu dolazio prljav, prljave i poderane odjeće cure su ga izbjegavale. Kada je dosao u godine kada se javlja želja za curama, i svemu sto sa tim dolazi. Zaljubio se u Saru, koja je isla u drugi razred Gimnazije. Bila je lijepa cura. Duga crna kosa, plave oči. Imala je jako lijepe crte lica. Anel je jako puno "skakao" oko nje, ali ga ona nije primjecivala. I kada bi ga primijetila zaobilazila ga je u sirokom luku. Zbog toga je poceo piti i upadao je u sve vecu krizu. Jednom su ga pronasli na ulici, izbezumljenog od alkohola i pristao je otici u kumunu na odvikavanje. Tamo je bio sve ukupno tri godine. Kada je izasao od tamo potpuno je drugaciji covjek. Poceo je raditi, ne pije vise. Pronasao je novu curu i sa njom je zarucen. Stvarno je uspjeo u zivotu.

Dijete ulice

Biti dijete ulice ima više svojih dobrih a i više loših strana. Ono što najviše toj djeci smeta je što su ismijavani od strane gradske djece i često čak budu i žrtva nasilja..

Ali oni imaju nešto što ih sigurno veseli.

Imaju svoje šume,riječice i potoke niz koje se igraju, u šumama u kojima se igraju različitih igara a ponajviše rata. Često idu sa svojim roditeljima ili rođacima, braćom i slično u šetnje, izlete.. U lov..

To njih čini ponosnima i sretnima.. U tome su uvijek veseli. Više su sretni sa svojim livadama na kojima igraju nogometa, na cesti na kojoj igraju nogometa, nego neki drugi koji igraju na velikim igralištima.

Uvijek su nasmijani i veseli. Uvijek imaju  svoje igre, takozvane seoske, za koje se često gradska djeca njima smiju. Dosta puta nemaju niti lopte, sakupljaju se, sakupljaju pare, ali su opet uvijek sretni kada su zajedno.

Ja sam odrastao na ulici, na livadi i u selu. I sve sam to prošao i dosta toga prolazim. Meni je uvijek samo malo trebalo da se nasmijem kada sam sa prijateljima. Praktički sa njima sam uvijek nasmijan. Često smo igrali različitih igrara. Najviše nogomet i rukomet. Nikada nam nije bilo dosadno. Ali naravno sada se isto tako družimo ali ne igramo te iste igre. Ali često odem na livadu par metara od moje kuće i gledam djecu kako se vesele, igraju žmure , nogometa i slično. Pošto je okolo livade dosta oštrih predmeta ponekad se dogodi da jači udraca od nešto probije loptu. A onda slijedi par dana pauze dok se ne skupi novac za novu loptu. Kada ih gledam često me zovu da im sudim utakmicu.. Onda zamisle da su pravi igrači i igraju onako što bi se reklo srcem.. Krenu se kršit, jednostavno se užive. Ja sam bio i ostat ću dijete ulice i nikada to nebih mijenjao.

Ali gradska djeca često su "face". Prolazeći gradom gledam kako su samo ponosni . Zbog toga sam ja sretan što sam seosko dijete i diijete ulice i pokušavam dokazati djeci iz mog sela da i oni trebaju biti ponosni.

Dijete sa ulice

Dijete sam ulice? Pa sta. Dok sam bio mali roditelji su mi radili u tvornici cokolade. Bio sam presretan svaki dan kada bih mi mama ili tata donjeli neku cokoladu da pojedem. Sve se to naglo promijenilo jednog jutra. Roditelji su mi krenuli avionom na neki sastanak, imao sam tada 11 godina. Sve je to bilo uredu, ali pilot je bio pijan i zaspao je. Avion se srusio, svi putnici su poginuli. Ostao sam sam, bez roditelja. Imao sam samo baku koja me nije mogla izdrzavat! Mogao sam birati, biti dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice! Spavao sam u supama. Ubrzo sam nasao prijatelja kojeg je slicna sudbina zadesila, nismo imali para. On se zvao Joe! Radili smo kod jednog farmera koji nam je obezbjedio 2 obroka dnevno, bili smo zadovoljni. Kada smo porasli odlucili smo raditi ilegalne poslove, dilali smo drogu! Svaku noc smo isli u kafane pili piva i tako. Svaki dan bih dilali drogu i prodavali je. Odlucili smo napraviti svoju bandu, sto smo i uradili. Zvala se CH. Skupljali smo ljude po kafanama. Svi smo bili isti. Svi smo bili sefovi sami sebi. Stalno smo dilali drogu. Redovno smo se tukli sa drugim bandama. Koristili smo najvise palice za bitku. U jednoj bitci Joe je izgubio svjest i umro je. Bili smo svi tuzni. Odlucili smo se osvetiti toj bandi, sto i jesmo. Kada smo zavrsili sa njima, svi smo napustili bandu. Nije to islo bez Joa. Sada imam 63 godine.

Ja sam dijete ulice

Ja sam dijete ulice.Kao malu roditelji su me napustili i nisam imala izbora nego svoj zivot okreniti prema ovome smjeru, smjeru ulice, gladi i bijede. U pocetku bilo je uzasno, nisam imala nikoga da mi pomogne, nisam imala prijatelja ni obitelji koja bi uvijek trebala pomagati svojim bliznjim, nikoga, bila sam potpuno sama i mislila sam da cijeli zivot nema smisla. Zasto se to mora dogadati ? Onda je dosao neki odrasli covijek i dao mi par kuna u ruku i rekao da si kupim nesto za jesti. Vidio je kako sam bila tuzna i napustena i sazalio se. Nisam mogla nista drugo uraditi nego prihvatiti taj novac i zahvatlit mu se jer danas rijetko ko bi takvo sta napravi potpunom strancu kojega nikada prije nije vidio. Otisla sam do prve trgovine i kupila peciva i to je uglavnom bilo to što se tice hrane za taj dan. Nije bilo mnogo ali me je odrzavalo na zivotu taj dan. Nekoliko dana kasnije upoznala sam jednu curu i jednog malo starijeg decka koji su takoder bili napusteni i na ulici kao i ja, tako da smo se brzo sprijateljili. Poceli smo zajedno prezivljavati na ulici od dana do dana. Zivili smo za taj dan, kao da nema sutra. Jer nismo mogli gledati u buducnost jer na ulici ne mozes gledati za drugi dan. Pronasli smo izvan grada malenu kucu i zivjeli tamo par mjeseci dok nije dosla zima. Nismo mogli ostati u njoj jer nije bilo dobrog krova na kuci. Ta zima je bila najgora u mojem zivotu. Prijatelj nije prezivio tesku zimu jer je vec od ranije bio bolestan. Nas dvije smo se i dalje borile za zivot. Nije bilo lagano ali smo uspjele prezivjeti zimu i vratiti se u kucu. Uredile smo ju, ocistile i bila je dobra za prezivljavanje.

Dijeca sa ulice

Često čujemo izraz dijete ulice. To su većinom dijeca iz grada o kojima roditelji ne brinu. Ta dijeca vecinu dana provode lutajuci po ulicama. Vecinom su bez novca. Njihove roditelje nije briga ni jesu li gladni i zedni, kako su obuceni. Nije ih briga da li njihova dijeca smrde, jesu li prljava. Nije ih briga ni je li im vani hladno, smrzavaju li se po ulicama, dok oni "uzivaju". Ta djeca se kasno navecer vracaju kuci, jer im roditelji ne dopustaju da ranije dodu kuci, a rano ujutro odlaze od kuce jer ih roditelji tjeraju na to. Nažalost, i ja sam bio jedno od te dijece. Dane i dane sam provodio na ulici. U skolu sam isao samo cetiri razreda jer se roditelji nisu brinuli o meni. U skoli su me dijeca izbjegavala u sirokom luku, nisam imao nikog da se druzim sa njim. Vec u osnovnoj skoli, ta cetiri razreda koja sam isao,  poceo sam pusiti i piti. Kako sam rastao sve vise me je vukla zelja da nadjem sebi curu, provodim sa njom dosta vremena, znate kako vec to ide. Moji vrsnjaci koji su bili bolje srece imali su cure, ljubili ih, zezali se sa njima. A ja, onako jadan, sam stajao i gledao sa strane. I tako prosle su godine i godine. Napunio sam 17 godina, prakticki se nisam puno promijenio iz djetinjstva. Zaljubio sam se. Zbog jedne djevojke moje "srce sa ulice" je zatitralo. Zvala se Ana. Problem je bio u tome sto je ona imala momka. Neki ufurani decko, imao je bogate roditelje, sve se zenske ljepile za njega. Par puta sam prilazim Ani, ali njen momak bi dosao i osramotio me. Jednom smo ja, i jos par momaka kojima je Anin decko isao na nerve sacekali ga iza coska. Prebli smo ga, iznabijali muski. Njegovi roditelji su poduzeli sve mjere da nas zatvore. Bili smo u popravnom domu tri mjeseca. Tu sam dosao sebi i promijenio sam se.

Dječacima sa ulice

U malenome selu živio je jedan seljak. Imao je ženu, i troje djece.. Kao i svaki , život na selu nije bio lagan. Ali Alojzije se davno priviknuo i iz dana u dan uživao je u svome selu. Njegova djeca bila su mala, maloj Anici bilo je tek pola godina, sinovima Stjepanu 3 godine i Ivici 5  godina. Iz dana u dan Alojzije je svoju djecu učio da nije loše biti dijete ulice i seljak, nego da se time treba ponositi.
Svaki dan idući u grad kupujući namirnice shvatio je kako su gradska djeca "uzdignuta i razmažena " . Nikako nisu ništa željeli samo za razliku od onih sa sela koji su hranli svinje, koke i ostale životinje  bez ičije pomoci pa čak i sa 5 godina.Takav je bio najstarije Alojzijevo dijete Ivica.. Hranio je životinje, provodio vrijeme igrajući se na livadam i ulici sa prijateljima. Alojzije je često svoju ženu i djecu vodio u šumu, na šetnje. Oni nisu imali parkove, kafiće i slično da bi se šetali po njima ali bili su prezadovoljni i sa svojim šumama u kojima su vikendom vječito boravili. Prošle su nepune dvije godine i došla je jesen. Mali Ivica bio je spreman za školu.Iako ne baš punog džepa Alojzije je jedva dočekao da njegov sin krene u školu. Bio je toliko sretan da bi i zadnju lipu dao da njegov sin krene u školu i da se školuje. Ivici je dosta brzo prošla prva godina Drugu školsku godinu otac je Ivicu prmjestio u drugu školu, u onu gdje su bili oni bogatiji i oni koji su dolazili iz grada. Nije prošlo ni pola školske godine Ivica je dolazio tužan iz škole.. Ali sve je šutio i ništa nije htio govoriti o školi.To je njegova oca jako zabrinulo jer je bio toliko zagrijan za školu.. Jednog dana Ivica je došao uplakan iz škole.To je njegova oca ražljutilo a Ivica mu je rekao da su ga nazivali pogrbnim imenima kao što su : seljačina, štreber, sirotinja i slično. Alojzije se sažalio nad svojim sinom i prijestio ga njegovih riječi : "Da je bolje biti pošteni seljak i dijete sa ulice nego 'faca' iz grada ." Ali to nije zaustavilo oca da sina vrati u školu u koju je prije išao gdje su svi bili jednaki, i gdje su ga svi poštovali. Ivica je bio jako sretan što se vratio u istu školu sa 'dječacima sa ulice'.

Decak

Kao i svako siromasno dete koje je ostalo bez ikoga i icega zivi u veoma losim uslovima za zivot. Skoro svake noci kada setam ulicom preko puta u parku sedeo je jedan mali decak bilo to zima ili leto on je uvek bio tu. Kada budem pri maloj vecoj svoti novca dadnem mu da kupi hleba da bi pojeo nesto, tako me i zagotivio. Kada me je zena napustila, ostao sam sam ko i on bez ikoga. Posle setnje sednem u mekoj fotelji i razmisljao sam kako je on to uspeo da bude sam svo ovo vreme, i skontao da treba da ga pitam da predje kod mene i budemo dobri prijatelji. Naravno da je prihvatio to ga je usrecilo veoma puno, kada se usesredio nije licio ni malo na decka sa ulice. Bio mi je kao sin i postovao me kako bi rekli kao svog rodjenog tatu. Jeste da nije bila ta roditeljaska ljubav ali je bilo nesto nalik tome. Naravno popricao sam snjim kako bi bilo lepo da pocne sa skolom kako bi mu bio bolji zivot u buducnosti sto je bez ikakvog razmisljanja i pristao. Ja nisam imao dece nikog u svom zivotu sem njega da sam mu poklonio svu svoju paznju i svu svoju ljubav. Nakon dugog i vrednog rada uspeo sam da ga izvedem na pravom putu. Zavrsio je skolovanje zaposlio se u jakoj i postovanoj firmi, zaradjivao je vise nego sto je mislio da ce ikada da zaradi. Kada pricamo o tome kako je bilo rasplacemo se obojica. Posle nekog izvrsnog vremena on se i ozenio ima sa zenom jednog sina. Tako da sam omogucio da jedan decak sa ulice bezbedno i uspesno zivi.

Proslost

Kao dete ulice biti je veoma tesko, od malena sam se nagledao raznih stvari. Bilo to dobro ili lose, u vecim slucajevima je to bilo ruzno i lose. Pokusavao sam da zaboravim te lose stvari da zapamtim samo dobra ail kod mene je bilo suprotno. Od samog rodjenja izgubio sam oba roditelja, tokom porodjaja mama mi je preminula, tata kad je cuo tu tuznu vest sleteo je sa litice ubio se. Ja sam bio mali pa nisam ni znao dal postoji uopste takva bol dok nisam odrastao i poceli da mi nedostaju pravi roditelji. Usvojio me jedan mladi par nisu me gledali i postovali ko svog sina, tako da sam provodio svo svoje vreme na ulici. Nisam imao ikoga kao neku malu cak i onu najsitniju podrsku od bilo koga. Jedinu utehu sam trazio na ulici igrajuci se sa drustvom koji su mi popravljali raspolozenje i u prijateljima kojima sam trazio utehu.Kada sam odrastao napunio dovoljno godina da mogu da pocnem da zaradjujem za svoj zivot posao sam u potrazi za poslom. Jedino sam nasao posao u jednoj perionici auta, nije bilo velika plata ali zaradjivao sam koliko toliko. Kako sam radio tako sam i zavrsavao fakultet da bi postao nesto vise od peraca auta. Nakon dugog vremena sam uspesno zavrsio fakultet, posto sam zavrsio za kriminal, prihvatili me u policiji kao inspektor. Drzava mi omogucila kupnju stana, jedino od svoga zivota mi bilo preostalo da stvorim svoju porodicu. Nakon sto sam sve uspeo sto sam hteo, zivim svoj zivot veoma lepo i uspesno. Ali dane iz detinjstva tesko zaboravljam uvek ostaju secanja iz proslosti.

Danasnje vreme

U današnje vrijeme  ima veoma malo osoba ,djece koja nisu prispjela sa ulice jednog velikog ili malog grada.Neki su imali srece sto su se na vrijeme povukli s ulice i spasili na neki nacin i krenuli pravim putem zarađivajući za zivot.Međutim, ima i onih koji su usli u samu srž opasnosti.Nažalost tome je kriva ta ulica. Kao mali sam sate provodio na ulici, igrajuci se s svojim vernim prjateljima.Kada bih morao kuci uvijek bih se rasplakao da me čuje ceo kraj u kome sam ziveo.Čim padne prvi mrak ta ulica se lagano isprazni djete po djete. Imao sam tu srecu pa sam se drastajuci, korak po korak udaljavao od ulice i sprovodio se na pravi put.Ali i sada u meni postoji neka zelja da izadjem na ulicu i da igram nogomet i ostale igre koje sam sa svojim prijateljima igrao, mada znam da to nije toliko ostvarivo svi se razbezali na sve strane, osnovali porodice, grade svoju buducnost,ponovo biti dijete ulice je veoma teško. Mnoge ljudi koje bi predvecer hodali ulicom, uvijek su se pitali sta nam je to zanimljivo, kao i svima poznata recenica " Imaš li ti sine kuću ? ". Ali niko od nas njima to nije mogao objasniti, jer na toj ulici spoznas mnogo dobrih i losih stvari,ali sve ostaju u sjecanju.

Jedna tucna prica

Moj zivot i zivot mog vernog prijatelja je tuzna prica.Kao malog roditelji su me odbacili od sebe,pa sam bio prinudjen odrastati na ulici.Nalazio sam hrane u kontinjerima sto su ljudi bacali i ostalo...Kasnije kada sam porastao krao sam voce sa pijace i ostalo kako bih preziveo.Upoznao sam svoje drugare sa ulice pa smo zajedno se snalazili za zivot.Zatim kada sam odrastao zaposlili smo se kao pomocnik mehanicara i poceo sebi zaradjivati za zivot.Nije nam bilo ni malo lako sve muke i jadi koje smo nosili sa sobom u svome srcu. Nisam dobijao od nikog pomoci ostali prijatelji me napustili sem jednog prijatelja koja zadesila ista sudbina ko i mene. Samo sto je on ima nesrecniji slucaj, roditelji mu poginuli u saobracnoj nesreci. Zato smo na neki nacin i trazili posao uvezi mehanike i auta da se ljudima ne desava takva ista sudbina. Nudili smo jedan drugom pomoc jedino nam to i bilo preostalo. Od samog pocetka naseg zivota morali smo da razmisljamo za bolje danas i za bolje sutra i veruj te mi to nije bilo ni malo lako. Svako normalno dete pocne da razmislja o zivotu kada napuni punolestvo. Uz napornog i marljivog rada skupili smo dovoljno novca kako bi osnovali svoj licni servis. Uspeli smo u svom cilju samo sa napornim radom. Imamo porodicu i srecniji zivot ali ona ruzna secanja zauvek ce ostanu u secanju.

Sudbina

Dijete ulice je danas biti mnogo tesko, dok sam bio mali zivjeo sam sretno, roditelji su mi poginuli u saobracajnoj nesreci dok sam imao 13 godina, tada je poceo moj "crni" zivot. Prije tog stalno su mi roditelji donosili razne igracke, radili su mi i otac i majka u jednoj firmi koja se bavila proizvodnjom igracaka. Sve je krenulo nizbrdo kada su poginuli, bio sam prepusten sam sebi. Nisam imao nikoga. Poceo sam zivjeti zivot kao dijete ulice. Nasao sam prijatelja, zvao se Mike. I Mike-a je zadesila slicna sudbina kao mene. Stalno smo bili na ulicama, drugi su nas zafrkavali i nisu nas postovali. Kada smo odrasli morali poceti raditi, nismo imali posla. Poceli smo dilati drogu. Prodavali smo jednoj mafiji u koju smo se kasnije pridruzili. Zvala se Street Boys. Redovno smo isli u teretanu a poslije toga dilali drogu. Cesto smo isli na ulice da se tucemo sa drugim mafijama. Bili smo najjaca mafija u gradu. Sef nam je bio Jack koji je imao 40 godina. Imao je mnogo novca, pa nam je stalno dijelio platu. Ja i Mike smo bili veoma zadovoljni. U jednoj bitci Mike je poginuo. Svima nam je bilo zao, htjeli smo se osvetiti toj mafiji zvanoj MS. Otisli smo do njih ali ih je bilo previse! Vratili smo se nazad ali meni nije bilo dobro, imao sam temperaturu 40. Morao sam hitno do bolnice. Poslije toga sam se odreko bande i vratio se normalnom zivotu! Zaposlio sam se kao novinar i imao solidnu platu za zivot. Kupio sam stan i auto. Sada imam 46 godina i zivim solidno. Ja sam dijete ulice i time se ponosim.

Djete bez srece

Djeca ulice. Svi smo mi to mogli biti. Neka djeca su imali vise srece, a neka manje u njihovom zivotu. Ja sam bio to djete koje je imalo manje srece od ostalih, ja sam postao djete ulice. Moji roditelji nisu birnuli o meni. Sate i dane sam provodio na ulici. Nitko nije o meni brinuo. Niti je koga bila briga gdje skitam cijeli dan, ni gdje jedem i sta jedem, kako sam obucen. Nikoga nije zanimalo jesam li cist, da li smrdim, znaci nikog nije bilo briga ni zasto o meni. Pogotovo dok sam bio manji. Bilo je jos par takve djece u mojoj mahali. Ni njihovi roditelji nisu brinuli o njima. Dok nisam malo porastao i poceo sebi pomalo zaradivati novac bio sam ovisan o roditeljima. Jeo sam samo ono što su roditelji spremali, a često sam znao zaspati gladan. Svi su gledali sebe. Kada sam malo porastao ponekad sam radio kod jednog svercara i tu sam zaradivao sebi novca za jelo i pice koje mi je nedostajalo, koje mi nisu roditelji obezbjedivali. Jednog dana su tom švercaru ukrali pare iz novčanika. Jos neki momci su ponekad radili kod njega pored mene. I naravno, on je poceo ispitivati jednog po jednog. Dosao je do mene. Pitao me jesam li ja ukrao rekao sam mu da nisam. Ali posto su ostali momci imali "normalniji" zivot, normalno da je prvog mene optuzio. Ko ce drugi ako ne djete ulice? I prolazili su dani i dani, a on je mene uvijek optuzivao da sam mu ukrao novcanik. U novcaniku je navodno bilo pedeset konveribilni maraka i njegova vozačka. Šta će meni to? Pedeset maraka ajde i nekako, ali nikad ne bih uzeo. Nema veze sto sam dijete ulice nikad to nebih uradio. I nakon nekog vremena se ispostavilo da je neki treci momak ukrao novcanik. Poenta je u tome da ne treba uvijek prvog optuzivati sirotinju i onog ko ima tezak zivot.

Dijete ulice

Sigurno su mnogi od vas čuli i znaju šta znači "dijete ulice." .. To je dijete koje svoje dane uvijek provodi u sreći, igri. Dijete koje ne zna mnogo kao "napumpana " gradska djeca. Ali je opet bolje i punije znanja od najvećeg građanina.
Ulična djeca vezana su jako za svoje ulice, na njima započinju svaki svoj novi dan, kroz njih prolaze. Za njih su te ulice Svete. Djeca sa ulice vječito igraju takozvane ulične igre. Dječaci naravno najviše ulični nogomet o kojojem se na mnogim stranicama objavljuju razne šale na račun te djece a ponajviše od one gradske djece. Utakmica se završava kada onaj čija je lopta želi kući, prekršaj je onda kada onaj na podu krene psovat i tako.
Puno šala ide na račun ulične djece htjeli oni to ili ne. Prolazeći gradom sigurno uvijek možete naići na dosta gradske djece koja hodaju uzdignutih glava, jer naravvno misli da su face i ostalo jer žive u gradu.. Često se može čuti i vidjeti kako vrijeđaju seosku ili uličnu djecu. A ni sami ne znaju da su oni puno sretniji od njih. Ne znaju da njima nije lijepo i fora izaći na ulicu, pravit se faca i biti glavni nego da je njima fora otići u šumu sa prijateljima,roditeljima i slično, raspaliti roštilj, igrati se, loviti životinje, a najčešće kao oni najmlađi igrat' se rata.
Vrlo često možete čuti šale na račun ulične djece kada čuju priču : "Ej jučer smo bilo gore u šumi na vikendici igrali smo rata bilo je predobro . " Nakon te rečenice samo se kreni okretati oko sebe i vidjet češ ogovaranje, smijanje i klevetanje. Nitko osim samih tih uličnih dječaka i djevojčica ne zna koliko su oni sretni i nasmijani. Ja sam na primjer odrastao na ulici.. Vječito sa prijateljima i rođacima najviše igrom a ponajviše nogometom, rukometom, sakrive, čorabake i slične uličnih igara. U školi ponekad kad pričam sa nekim prijatelja iz istoga sela pričamo recimo o igri "čorabake" a gradska djeca vječito zbunjeno gledaju i pitaju nas kakva je to igra..
Često se zamislim .. i bilo 'kome nije me stid reći da sam dijete ulice. Ponosan sam na to i na sve svoje prijatelje a naravno najviše upravo na te sa ulice.

Kao dijete ulice

Zdravo ja sam Joe. Odrastao sam kao dijete ulice. Toga me nije ni mrvice sramota. Neke ljude je stid biti dijete ulice. Danasnja djeca su samo na kompjuterima i tako. Ja sam odrastao u supi u jednom selu. Imao sam 11 godina kada su mi se roditelji razveli. Prvo sam otisao sa majkom ali ona je bila veoma bolesna, umrla je. Sa ocem nisam mogao, bio je mafijas, alkoholicar, drogeras. Nisam imao izbora, morao sam zivot nastaviti samostalno, na ulici. Dane, sedmice, mjesece, godine sam provodio na ulici. Sve to uz mog najboljeg prijatelja Jacka. Njeg je slicna sudbina sustigla. Kao djeca voljeli smo ulicne tuce, valjda sto smo bili stalno sami na ulicama. Kada smo porasli krenuli smo ici u teretane. Poceli smo zivjeti dilerski zivot! Dilali smo drogu najvise. Odlucili smo napraviti svoju bandu, dali smo joj i ime, ali njeg necu navesti. U toj bandi smo skupili jos clanova, koje smo prije vidali na ulicama. Poceli smo se sve cesce tuci po ulicama. U nasem kraju bilo je veoma puno bandi koje su se stalno tukle na ulicama. Mi smo bili nova banda medu njima. Svi su mislili da smo slabi, ali prevarili su se. Bili smo najjaca banda tog kvarta. U jednom borbi sve se srusilo, Jack je poginuo. Mi smo pobjedili ali smo ostali bez Jacka. Odmah sam znao da cu napustiti bandu i okrenuti se normalnom zivotu, sto sam i ucinio. Preselio sam se u grad kod rodaka i poceo zivjeti normalan zivot. Zaposlio se i tako. Sada imam 49 godina.

Dani na ulici

Sigurno je vas većina čula za pojam dijete ulice. Vama koji niste sada cu vam reci. To je dijete koje cijele dana provodi na ulici. O tom se dijetetu ne brinu roditelji. Ne hrane ga kako treba, ne odgajaju ga kako bi trebali. To dijete cesto markira iz skole, pravi probleme po gradu. Roditelji ne brinu kako je obuceno. Cesto oboli od raznih bolesti, koje lako pokupi na ulici. Većinu dana provodi gladno, a takav i zaspe. Nije naklono higijeni, to je greska roditelja koji su ga tako odgajali, pa cesto bude prljavo. Takvo sam dijete i ja bio. Dane sam provodio na ulicama, kasno kuci dolazio, a kad bi i dosao zaspao bih onako u robi koja je bila prljava, mora biti prljava jer sam po cijele dane bio po gradu. I tako, posto sam cesto bio prljav, cure su me zaobilazile u sirokom luku. Bile su u pravu, jer ko bi pricao i stajao sa prljavim i smrdljivim momkom? Dok sam bio u osnovnoj skoli to mi toliko i nije metalo jer sam bio dijete. Vec kad sam krenuo srednju pocelo me je nervirati. Da bih mogao placati sebi potrebe za skolu, poceo sam raditi kod jednog covjeka koji je imao auto-limarsku radnju, jer sam i sam isao za autolimara. I tako nakon nekoliko mjeseci zaljubio sam se u jednu curu, zvala se Amela. Jako ljepa je bila, plave oci, crnu kosu. Bila je pravi bomboncic. Koliko ja god "igrao" oko nje ona bi mene izbjegavala. To mi je pocelo ici na nerve. Posto nisam toliko vise bio ovisan o roditeljima promijenio sam se. Kako se kaže u narodu, došlo mi je iz "guzice u glavu". Novac koji sam dobivao od autolimara trošio sam na hranu, odjecu, a kasnije sam poco kupovati i stvari za higijenu. Sređivao sam se, kupao i skroz sam se promjenio. Nakon nekog vremena prohodao sam Amelom, a sta se kasnije desilo to vam necu reci. Stvar je u tome, da se svi, ama bas svi mogu promjeniti na bolje.

Ulica

Odrastao sam na ulici i jako se ponosim zbog toga.Kada vidim danasnju gradsku djecu kako se ponasaju to je strasno.Dok sam bio mladji nisam se druzio sa djecom iz grada.Kao mali sa ocem sam radio mnoge stvari.Najcesce smo isli u lov.Nasa kuca je bila daleko od suma,jer sam odrastao na ulici daleko,ali smo pjesacili da bi nesto ulovili i pojeli.Kao malom to mi je bilo jako zanimljivo.Volio sam da radim stvari kao i moj otac.Ali jedno vrijeme sam se poceo druziti sa starijim od sebe.Poceli smo pusiti . Znao sam da ne smijem to raditi i prestao sam.Nasao sam posao.Radio sam kako bih zaradio za obitelj i hranu.U to vrijeme pare su bile veliki problem.Mnogo ljudi nije imalo struju ni vodu,a bez toga se ne moze.Nisam volio mnogo da se druzim,nisam imao mnogo jarana,nisu se htjeli druziti sa mnom.Mnogi moji jarani su imali tv.Tada je tv bio mnogo skup,ali ja nisam imao.Sada imam TV jer danas ga svi imaju.Drago mi je sto sam ja djete ulice.

Na ulici

Bilo je to davno, prije deset godina. Šetao sam ulicom sasvim sam. Bilo mi je dosadno. Gledao sam na mobitel, bio mi je upaljen face. Listao sam objave i činilo mi se kao da se ništa zanimljivo neće dogoditi. I tako slonim mobitel u džep, zapalim cigaru, stanem i uživam. Bila je to najbolja cigara u mom životu, jer sam ugledao jednu ljepoticu, kako zanosno maše bokovima, lijevo desno. Na prvi pogleda sam se zaljubio. Bacio sam poluispušenu cigaru na pod i krenuo za njom: „Ćaoo, ljepotice“ ,rekao sam. Stala je: „Ejj“, i tako je sve počelo. Pitao sam je dali je slobodna uvečer, odgovorila je pozitivno i našli smo se taj dan, na kavi u gostionici „Maestro“. Bilo je to oko 21 sat. Ja sam naravno došao prvi i sačekao je tamo, jer smo se tako dogovorili. Zvala se Lucija i stigla je. Kasnila je 10 minuta. Bio sam presretan kada je stigla. Već sam bio posumnjao da možda ne dođe. Bila je savršena osoba za mene, bila je lijepa. Polako smo se upoznavali uz šalicu bijele kave i sve mi se više sviđala. Ja nisam znao dali se ja njoj sviđam, ali po nekim njezinim pokretima mislio sam da je tako. I odjednom joj je zazvonio mobitel i otišla je na toalet. Kada se vratila rekla je da hitno žuri kući, da joj ne zamjerim ništa. Uzela je svoju torbicu poljubila me u obraz i odletjela prema vanjskim vratima. Toliko mi je toga tada prošlo kroz glavu da vam to ne mogu opisati. Milijun pitanja samo odjednom, kako bih dokučio zašto je tako odjurila. Spakovao sam se i krenuo kući. I tako prošla su dva tjedna, kada sam shvatio da je više nikada neću vidjeti, a bila je dva cijela dana sve meni na svijetu, a ona možda to ni nezna jer ja nisam takva osoba kao što je ona bila, a možda je i sada.

Dijete ulice

Ja sam dijete ulice i time se ponosim! Danas je to kao neka sramota, ali to za mene nista ne predstavlja. Odrastao sam tako kao dijete ulice. Kada sam imao 13 godina bio sam 7 razred osnovne skole, roditelji su mi poginuli u avionskoj nesreci. Tada sam bio veoma ozalostec i prepusten sam sebi. Imao sam samo baku, koja je imala 90 godina i nije se mogla brinuti o meni. Imao sam za izbor biti dijete ulice ili zivjeti sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Svakodnevno sam bio na ulicama moga sela. Ostala djeca iz razreda su provodila sate za racunarima ali ja nisam imao, ja sam sate i sate provodio na ulicama. Kada sam malo vise porastao, odlucio sam se baviti ilegalnim poslovima i tako zaradivati. U pocetku sam dilao drogu. Imao sam zarade ali je bilo veoma opasno. Upoznao sam jednog prijatelja i sa njim sam odlucio napraviti bandu. On se zvao Burn. Burn i ja smo svaku noc dilali drogu a prije toga smo isli u teretanu. Skupili smo jos clanova. BIli smo prava banda, zvali smo se RB. Burn i ja smo bili vođe. Poslije određenog perioda poceli smo se sukobljavati sa ostalim bandama iz kraja. Bili smo najjaci. U jednoj bitci je Burn pogino. Svi smo bili veoma tuzni. Ja sam odlucio napustiti bandu i vratiti se normalnom zivotu, kada sam napustio bandu imao sam 34 godine. Zaposlio sam se u gradu i sada evo radim i za radujem za bolji zivot. Ne stidim se sto sam odrastao kao dijete ulice!

Dijeca ulice

Sva dijeca na svijetu imaju pravo na zivot, obrazovanje, sreću, topao dom, to je ne upitno. Ali postoje djeca koja to nemaju. Njihove roditelje nije briga za njih, jednostavno ih odbace. Spolovima je lijepo kada se seksualno zadovoljavaju. Takvo je vrijeme danas da se skoro sve mlade osobe, prije braka, zabavljaju, a ne razmisljaju o posljedicama. Djecu koja se rode iz takvih slucajeva, ponekad roditelji odbace. Ne brinu se o njima, ne cuvaju ih, ne odgajaju ih kako bi trebali. Nije ih briga kako su obučeni, jesu li čisti, za ništa ih nije briga. Takav je bio i moj "poznanik" Emrah. Posto roditelji nisu brinuli o njemu Emrah je krenuo putem kojim nije trebao. Jako mlad je poceo piti i pusiti. Prolazile su godine i neki drogerasi su ga navukli na drogu. Radio je svasta. Poceo je sa travom. Kasnije vremenom je prelazio na teze droge. Konzumirao je kokain, heroin. Spricao je svasta nesto u sebe. Te je sprice bacao po parku i svugdje po gradu, sto je normalno građanima smetalo. Prijavili su ga policiji i oni su ga počeli pratiti. Pratili su ga jako dugo. Jedan policajac se "spriateljio" sa njim. Gdje god Emrah krenuo i ovaj bi isao sa njim. Promatrao je sve sto Emrah radi, skim se druzi kada nije sa njim, gdje izlazi, kako i skim živi. Emrah je bio jako mrsav jer su te droge jako lose utjecale na njega. Nakon nekog vremena, taj policajac, nakon sto je nakupio dosta dokaza otisao u policu i organizirao raciju. Jednom u parku, sjedili su obojica na klupi. Dok su oni sjedili i pricali policija je okupirala park. Evakuirali su sve ljude iz parka, ali Emrah nista nije posumnjao. Policajci su ga uhvatili, odveli u zatvor i osudili. Dobio je kaznu od tri godine zatvora. Nadam se, za njegovo dobro, da ce se opametiti za to vrijeme u zatvoru. Jako mi je drago, a i vama treba biti, zbog toga sto niste djeca ulice.

Na ulici

Odrastao sam na ulici i jako sam sretan zbog toga.U svojoj malodsti sam naucio mnogo stvari.Kao mali bio sam poseban.Razlikovao sam se od ostale djece.Oni su sve svi zajedno druzili u parku a ja sam se druzio sa starijim i vecim momcima.Ali kada sam shvatio da od njih nemam nista osim gluposti oceo sam se druziti sa svojm vrsnjacima.Bilo mi je super u djetinjstvu,ne kao danasnjoj djeci ali ja sam uzivao . Danasnja djeca imaju sve sto pozele.Imao sam lijep zivot i dobru obitelj.Isao sam u skolu,zavrsio sam i srednju skolu.Poslije srednje skole nasao sam posao i poceo da radim sa ocem.Radili smo razne poslove.Kod kuce smo pravili neke stvari pa bismo isli da prodajemo.U mladosti sam naucio sve da radim.Jako sam ponosan na to i drago mi je sto znam da radim mnoge poslove.Kada vidim danasnju djecu  krenu mi suze na oci.Ne slusaju roditelje,ne zele ici u skolu.Ja se jako ponosim sto sam djete ulice i sto sam imao super djetinjstvo.VOlio bih da i danas ima takve djece,ima ih ali jako jako , malo.

Davni dani

Bilo je to davnih dana...Bio sam mali imao sam mozda 6-7 godina tek sam u zabaviste krenuo kad je iznenada poceo rat! Secam se samo kako je nesto pucalo kako su prozori pucali od vibracija..Stariji ljudi su verovatno znali da ce do toga doci pa su se pripremili kao moji roditelji..U podrumu je bilo dosta zaliha hrane...Kad je rat poceo roditelji su me tamo sakrili..Rekli su da ce sve biti u redu i da ce se oni vratiti kad se sve zavrsi,ali njih nije bilo nikako a pucanje je prestalo...Sacekao sam jos par dana i izasao sam  napolje..Video sam drugare kako placu ja sam u kvartu bio najmladji..Pitao sam najstrijeg sta se desilo a on mi je odgovorio da su nam roditelji poginuli..Od tad sam ja postao dete ulice kao i oni! Posto smo svi bili mali da bi smo radili neki posao...Krali smo sa pijace voce i povrce da bi smo preziveli..Svi sxmo zajdeno ziveli u nekoj napustenoj kuci.Nismo imali televior,racunar nista...Imali smo 3 samo kreveta..Ali mi smo bili srecni...Ljudi iz doma za nezbrinute su pokusavali da nas uhvate ali mi se nismo dali..Pokusavali su nas uhvatiti na spavanju ali neko od nas je uvek cuvao strazu...Tako sam ja odrastao kao dete ulice i bio sam srecan....Sada sam vec odrastao imam svoj posao i porodicu.Zivim srecnim zivotom ali uspomene uvek ostaju.

Najbolji prijatelji

Ja sam dijete ulice,danas to nije lako biti. Danas bi svi voljeli imati racunare i tu tehnologiju. Mene je sudbina snasla da budem dijete ulice. Kada sam imao sest godina roditelji su otisli i vise se nikada nisu vratili. To je za mene bila stresna situacija. Ostao sam sa bakom koja je imala 84 godine i nije se mogla brinuti o meni. Mogao sam birati dali da budem dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Kao dijete ulice imao sam i dobrih i losih trenutaka u svom zivotu. Imao sam jednog prijatelja kojeg je slicna sudbina zadesila zvao se Joe. Joe i ja smo proveli mnogo trenutaka zajedno, bili smo najbolji prijatelji. Kada smo malo porasli krenuli smo ici u teretanu, predvecer bih krenuli u teretanu i vjezbali 2 sata. Jedno jutro smo sjedili i razmisljali i odlucili smo napraviti bandu. Tako smo i uradili dali smo joj ime SG. Prikupili smo jos clanova i poceli smo raditi i ilegalne poslove. Dilali smo drogu i tako. Predvecer umjesto teretane isli smo zajedno na neko napusteno mjesto konzumirati drogu. Uskoro smo poceli igrati i okrsaje sa drugim bandama. Bili smo najjaca banda u nasem kraju. Tokom jedne bitke Joe je poginuo. Kada je poginuo mnogo nas je izgubilo volju za bandom. Svi smo bili tuzni. Poslije par dana sam napustio bandu jer da sam osto tamo ne zna se bil danas bio ziv. Kupio sam stan u gradu i zaposlio se. Sada skupljam za auto. Dijete ulice mi je u krvi.

U mojoj mladosti

Kada vidim današnju djecu,jako sam ponosan sto sam ja djete ulice.Zivim u gradu i svaki dan gledam danasnju gradsku djecu.U mojoj mladosti sve je bilo drugacije i moze se reci bolje,puno bolje.Danasnja djeca imaju sve sto pozele,racunare,televizore,mobitele.
U moje vrijeme nije bilo ništa osim televizora,a i to nisu  svim imali.Ja sam jedan od onih koji nije imao televizor.Televizor je bio jako skup.Jedan moj prijatelj je imao tv,pa smo kod njega isli i zabavljali se . Vecinu svog vremena smo provodli vani sa prijateljima.Nismo imali mobitele ali smo uvijek znali gdje su  nam jarani.Sada kad se sjetim proslosti pozelim se vratiti,ali prije sam htio da budem neko drugi.Prije smo  voljeli da idemo u skolu, bili bi sretni kada trebamo ici,a danasnja djeca ne vole skolu,to se vidi.Ja sam imao samo brata,ali moji jarani su imali mnogo brace i sestara.Njima nije bilo lako kao nama,trebalo je skupiti novac za cjelu obitelj i nahraniti ju.Moj brat je bio stariji pa je isao da radi sa ocem.I ja kada sam zavrsio skolu poceo sam da radim sa bratom i ocem.Nisam zavrsio srednju skolu,jer su trebale pare a mi nismo imali.Poceo sam da radim svaki dan.Nisam imao neki posao kao oni al sam kod kuce radio mnoge poslove . Napravio bih nesto i onda to prodao.Pravio sam neke umjetnine od drveta i nekada bi ih dobro prodao a nekada bas i ne.Drago mi je sto sam djete ulice i zao mi je sto danas ima veoma malo takve djece.

Ljubav mijenja covjeka

U ovim kriznim vremenima, sve je vise dijece sa ulice. To su dijeca o kojima niko ne brine, koja su po cijele dane na ulici i cesto upadaju u nevolje. Na svu srecu ja nisam jedno od tih djece. Imam ljep zivot i dobru obitelj. Ali znam jednog covjeka, koji je bio dijete ulice. Nije imao srecu da ima dobru porodicu i topao dom. Kao sva djeca ulice kod kuce je bio samo kad je spavao. Skoro nije bilo dana da nije upao u neku nevolju. U dusi je bio dobar djecak, ali kao mlad poceo je piti. Kako je stario sve vise i vise je pio i pio.. Cesto je znao zavrsiti u bolnici na ispumpavanju. Posto je bio velika pijanica nije sebi mogao naci posao. Rijetko kad je bio trijezan, a vjerujte mi, to nije bilo cesto. Imao je i nekih problema sa jetrom, ali to je uspio "zakrpiti". I nije prestajao piti, sve dok se nije zaljubio. Da, da, dobro ste procitali, jedan djecak, koji je prerastao u covjeka se zaljubio. Covjek koji je djetinjstvo prezivjeo na ulici prvi put je osjetio taj osjecaj koji nam zadaje glavobolje i nesanice. Zaljubio se u jednu curu koja se zvala Azra. Bila je plava, imala je smedje oci. Sve u svemu ljepa djevojka. Posto je pio, nikad nije imao djevojke, imao je strah da priđe Azri. Jednom, kad je bio trijezan, drugovi su ga odgovorili da joj priđe. Pricao je sa njom nekih pola sata i dogovorio je izlazak. Izlazili su godinu dana, bili su sretni zajedno. Jednog dana taj covjek ,zvao se Emir, je zaprosio Azru i ona je pristala! Prije nego što su se vjencali, Emir je isao na odvikavanje od droge. Sade žive sretni zajedno. Imaju dvoje djece i jako ljep, ugodan i topao dom. Zapamtite, ljubav mijenja covjeka.

Biti dijete nije lako

Ja sam dijete ulice, u tome nema nista krivog, mislim da sam isti kao i sva druga djeca, mnogi vrsnjaci me zezaju i nije mi ugodno. U skoli, se uvijek druzim sam, svi mi govore da sam glup, a imam puno bolje ocjene od njih. Cesto se u drustvu drugih osjecam kao da sam radioaktivan, svi se micu od mene, govore mi da smrdim, a svaku noc se tusiram, hladnom vodom, iako to nitko ne primjecuje, kada se osisam, govore mi da sam celav, kad pustim kosu govore mi da sam peder. Cesto jedem otpatke hrane. Svi me vrijedaju, i podirkivaju, kada dodjem kod lijecnika radi necega, uvijek mi nabroji 10 drugih bolesti od kojih sam obolio. Volim svoje roditelje puno vise od svojih vrsnjaka, oni se trude pruziti mi krov nad glavom i hranu, vodu, odjecu i obucu, a puno djece mojih godina to ne razumije i cesto ne cijene svoje roditelje. Cesto me djeca starija od mene tuku i postavljaju mi nogu dok hodam, cure me ne vole, a moj brat koji ima 16 godina, se nije upisao u zeljenu srednju zbog naseg slabog imovinskog stanja, mislim da je to zalosno. Ako mi se svidja neka cura i ako se to dozna, odmah me pocnu zezati i zadirkivati. Neki profesori u skolama me ne prozivaju i prave se da ne postojim, a ako nesto ne znam odmah me pocnu prozivati i govoriti da razumiju mene i moje probleme, ali da ne mogu stalno meni popustati. Na Bozic nikada ne dobijem ono sto stvarno zelim, ali bilo kakav dar me obraduje. U skoli je moja bivsa uciteljica koja me jedina stvarno razumjela organizirala humanitarnu akciju, ali nije bas uspjelo i sve vise djece me i pocelo zezati. Moj zivot nije lak i vecina vas je to tek sada shvatila, ali vjerujte mi, dobro se dobrim vraca.

Zelja i san

Zelja,san,realnost,java ili pak druge stvari koje se desavaju u sadasnjosti,ja sam kao mali imao samo san i zelju.Nekako kad razmisljam zbog cega sam sve ovo zasluzio,torture da me maltretiraju zato sto sam finanskiski slab,sitne gradje i slicno.Nekako to postaje dosta upadljivo u danasnjosti.Gledam to sa druge strane,prosao sam kroz sve gore navedeno,imam 29 godina.Zivim od danas do sutra,nemam nikakav cilj tj imao sam ali je odavno pao u vodu.Zasto,pitace se mnogi.Zato sto kad su ti neke obicne stvari potrebne koje svi imaju,tebi ponestanu,podrska roditelja,brace i sestara,jednosto fali ti ono najvaznije ljubav.Tako ti padaju svi snovi u vodu.Maltretirali su me u osnovnoj,poreslo mi je preko glave,sa 17 godina resio sam da deckaka koji me je maltretirao i ponizavao sacekam jedne noci ispred kuce dok se vracao.Udario sam ga dva puta palicom.Bezao sam,bio sam mnogo uplasen.Saznali su da sam ja,isterali me iz skole.Poslali u KP Dom.Tu sam proveo jednu godinu.Posle toga sam isao na sudjenje,odgovarao sam za pokusaj ubistva sa predomisljajem.Osudjen sam na 3 godina.Bilo mi je 21 godina kada sam izasao,nisam imao nigde nikog.Cinilo mi se da sam sam na svetu.Isao sam ulicom i trazio neke obicne propalice da bi se udruzio sa njima,jer resenja nije bilo.Nasao sam neko drustvo i tako do dan danas radimo neke sitne pljackice,lopovluke,prevare.Dok nas opet ne zatvore,pa kad izadjemo opet ista stvar.Jer mi smo deca uluce i kada se jednom upletes u to,vise se ne izlazi iz toga.

Dijeca sa ulice

Kazu dijeca sa ulice su najgora dijeca na svijetu, dijeca koja uvijek kradu, lazu, psuju i puse. Naravno za to nisu kriva dijeca, nego njihvovi roditelji. Umjesto da djecu uce životu, odgajaju ih, brinu se o njima, neki roditelji jednostavno pošalju svoju dijecu na ulicu. Dijeca ulice cesto ne izrastu u dobrog covjeka, u zdravu licnost. Vecinom je tako, ali ja znam jednog momka koji je bio dijete ulice. Zvao se je Amar. O tom dijecaku niko nije brinuo. Kao mlad je vec poceo da sebi zaradiva novac da bi mogao kupiti sta mu treba: cijepao je drva, radio kod nemocnih ljudi itd.. U osnovnoj skoli je vec poceo piti, pusiti, a cesto je psovao i samim nastavnicima. Nekako je zavrsio osnovnu skolu. Kad je krenuo u srenju skolu, nastali su jos veci problemi. Poceo si druziti sa grupom momaka, koji su sadili i pusili travu. Ti momci su vec od prije bili poznati policiji, ali policija nije smijela nista poduzimati, jer su se bojali za svoje porodice. Cesto su znali nekog istuci, nekad bi istuceni znao zavrsiti i u bolnici. Amar se  udruzio sa njima. Poceli su to prodavati dijeci koja su isla u srendju skolu, cak su nekad i dijeci iz osnovne škole prodavali travu. Jednom se polica uzdigla i organizirala akciju da suzbije sirenje droga. I pratili su Amara i njegovu druzinu nekih  dva mjeseca, dok nisu otkrili gdje sade travu. Jedne noci kasno, cijela Amarova grupa se okupila u sumi gdje sade travu. Tad ih je policija i uhvatila. Svi ovi momci su pobjegli autom, samo je Amar ostao sam. Znao je da nije mogao pobjeci policajcima i predao se je. Amara su odveli u policiju i odlezao je 3 mjeseca. U ta tri mjeseca skontao je da oni njegovi drugovi nisu bili nizasta. Okrenu je novi list u zivotu.Sada radi u jednoj prodavnici građevinskog materijala i ima djevojku, sa kojom se planira vjenčati. Ipak, postoji nada za neku djecu sa ulice.

Djete ulice

Zdravo.Ja sam djete ulice i ponosim se time.Danasnjoj djeci to je biti nesto najgore.Niko ne voli da bude djete ulice.Kao djete ulice prosao sam kroz razne stvari.I kroz dobre i kroz loše.Mnogo lijepih stvari pamtim ali ima tu i losih.Bili smo siromasni pa smo brat i ja u desetoj godini opljackali jednu manju prodavnicu slatkisa.Ueli smo novac.Poslali su nas u kazneno popravni dom.Tamo smo bili do 12 godine i pustili su nas na slobodu jer se dokazalo da smo nevini.Tada sam nastavio zivot.Momci sa kojima sam se druzio cesto smo upadali u probleme,ali uvijek bi se izvukli.Poceo sam da radim u 16 godini.Radio sam po noci,i zaradivao.Mnogo sam zaradio na tom poslu i razmisljao sam da dadnem otkaz.Jedne većeri sam opljačkao mjesto na kom sam radio.Šef nije nista vidio i rekao mi je da otvorim oci i da ulovimo te lopove.Medjutim ja sam dao otkaz i njemu je postalo sumnjivo.Policija mi je dosla na vrata i pronasla ukradene stvari.Ali rekao sam da sam to sam kupio.Otisli su i nisu se vise vratili,na srecu.Kasnije sam nasao novi posao i zadrzao sam ga . Djetinstvo mi je bilo najljepsi dio zivota.Ponosim se sto sam djete ulice.

Dijetinjstvo

Kažu da je dijetinjstvo najljepsi dio života. Tu se većina djece zabavlja, upoznaju nove drugove. Tad se javljaju prve simpatije. Tako je kod djece koja imaju dobru porodicu, kod djece o kojoj se brinu roditelji. Ali postoje i drukcija djetinjstva. Takvo je bilo i moje djetinjstvo. O meni se nisu brinuli roditelji, nisam imao dobru porodicu, topao dom. Ja sam bio dijete ulice. Umjesto da kod kuce, kao vecina djece koja su isla u skolu, pisem zadacu, ucim, ja sam, sa jos par djecaka lutao ulicama po gradu. Svoj djeci, koja imaju dobru porodicu i topao dom, majka sprema topla jela, kolače, brinula se o njima. Kod mene to nije bilo tako. Mene majka nije odgajala kao vecinu djece, nije me ucila kako biti dobar čovjek.  Ja i djecaci koji su se druzili samnom  cesto smo upadali u probleme. Uvijek smo radili sto nismo trebali. Razbijali smo prozore, nekad smo cak znali i probiti gumu nekome na automobilu. Znate kako zive dijeca sa ulice. Mlad sam poceo pustiti cigarete, psovati. Malo nakon toga sam poceo i piti. Cesto smo dobacivali nekome, pa smo i znali biti prebijeni. I tako odrastao sam, prolazile su godine i godine. Napunio sam sedamnaest godina prije par dana,  i okupio sam se sa drugovima kasno navecer. Sjedili smo na nekom zidu, a nedaleko od nas stajao je jedan Mercedes, jako dobar, ocuvan kao nov. Nagovorili su mene moji „drugovi“ da ukradem auto, jer sam znao dosta o automobilima. Ogledao sam auto jedno desetak minuta. Kada sam ustanovio da nema alarm razbio sam staklo i uvukao se kroz prozor.  Da vas ne ucim puno o tome, preskociti cu dio kako sma upalio auto. Gazda me vidjeo, pozvao policiju i policija se odjednom stvorila iza mene. Posto sam shvatio da sam pogrijesio odmah sam stao i predao se. Ovi moji „drugovi“ su pobjegli kao zadnje kukavice. Tokom boravka u zatvoru skontao sam da, iako se moja majka nije brinula o meni, trebam se potruditi da postanem dobar covjek.

Dete ulice

Ja sam kratko i jasno dete ulice,nisam imao pruzene paznje kao mali,jer nemam ni rodjitelje.Odrastao sam u domu za decu bez staratelja.Kada me je usvojila jedna porodica ponadao sam se da sam resio svoje probleme,ali to nije bilo to.Nisam mogao ziveti tako.Pobegao sam od tog doma...Bio sam napolju 3 dana,nista nisam jeo.Pokusao sam da isposim novac,ali nisam uspreo.U jednoj noci polomio sam izlog jedne prodavnice usao i jeo,kako bih mogao preziveti...Nekak osam utekao policiji...Ali su tu kruzili dan i noc.Sutra dan su me uhapsili...Cudio sam se,ali mi je inspektor ispricao kako to nije bilo nista tesko,jer je porodica prijavila moj nestanak i ja sam fakticki bio jedini osumnjiceni...Poslali su me u KP Dom.Sedeo sam tu do svoje sedamneste godime.Kad sam izasao gledao sam da nadjem neko drusto koje bi moglo da mi pomogne,uradio sam neku malu uslugu,preneo sam neku robu sa tacke A na tacku B i dobio neku sicu od 20 eura.Dao sam to jednom coveku za neki cumez da mogu tu da spavam,otisao kod nekog majstora blizu i molio ga da se zaposlim nekako da mu pomazem,nekako me je pustio cisto da sedim tu za neku bedu mesecno,imao sam cisto da platim cumez za spavanje i to je to.Moj zivot je bedan,ja sam dete ulice i nadam se da ce se to promeniti.

Ulica

Ulica je jedno mesto na kome su mnogo dece odrastale i sazrevale i tako ce i ostati.Kao sto je jedan veliki covek reko ''Ulica je jedan veliki univerziter,tu su mnogi od nas postajali ljudi,fudbaleri,lopovi itd.''

Zavisi od tebe,ulica do nekle moze da ti pomogne da sazres,moze da te i upropasti.Upropasti te samo ako zeljan i povodljiv kao vecina ljudi,ali ako imas neki cilj od malena ti guras prema njemu i ne dovoljavas da ti snovi i clj padne u vodu.Desava se i to,ali veliki je uspreh ako padnes,obrises se,ustanes i nastavis dalje !

Jer kao sto kaze poslovica ''Ono sto te ne ubije,samo te ojaca''

Tako da to samo pravi i jaki mentalno mogu da shvate i primene ako im se zadesi takva situacija.Ulica nekom pada lako,nekom tesko.Tesko pada onim ne iskusnima.Oni ne znaju sta ce sami sa sobom,pa lutaju po zgradama,parakovima i pokusavaju da nadju neki posao da bi nekako izasli iz te depresije.Oni drugi,oni samo pokusavaju da podkradaju nekog,izrade nekog da bi bili na dobitku a neko drugi zbog njih u minusu,oni u vecini slucajeva zavrse gde im je i mesto.Tako da Ulica moze nekog da ojaca a nekog da slomi.

Sam svoj

Odrastao sam na ulici.Nije bilo lako.Danasnjoj djeci je to nocna mora,niko to ne zeli vise.Svi bi htjeli da imaj kompjutere i televizore.Ja sam licno djete ulice i ponosan sam na to.Radio sam razne poslove.Za 12 godina napustio skolu.Poceo se druziti sa nepoznatim momcima.Ali to nije dugo trajalo.Okrenuo sam se boljem zivotu.Poceo sam da zaradujem za zivot.Nisam imao neki posao.Radio sam kad bi me neko zvao.Bio sam vrijedan.Kasnije sam dobio posao u drzavnoj firmi jer su vidili da sam vrijedan momak.Radio sam svaki dan.Zaradivao sam,nisam imao kompjuter ,televizor pa cak ni mobitel. Imao sam pare ali nisam htio da trosim na gluposti.Trosio sam na porodicu i hranu najvise.Brata sam izgubio kada sam imao 15 godina.Bio je stariji od mene 3 godine.Bilo mi je jako tesko.Pet dana nisam izlaizo iz sobe nit sam pricao.Samo sam jeo sto bi mi roditelji donijeli.Bio je to veoma težak period.I danas kada se sjetim toga uhvait me tuga.Tih 5 dana nisam isao na posao.Kada sam otisao rekli su mi da sam dobio otkaz.Poceo sam traiti razloga da me vrate na posao,medjutim to se nije dogadjalo.Jednog dana dobio sam novi posao u drugoj firmi.I stano sam radio,dobio sam i unapredjenje.Mnogo sam zaradio za porodicu,ponosan sam na sebe sto sam ih prehranio.Nikada necu zaboraviti kako je biti djete ulice.

Dobra i losa

Postoji dve vrste dece,dobra i losa.Roditelji obicno pricaju da su ulicna deca losa,mada moj primer svedoci da nije bas tako.Ta losa deca odrastaju u propalice i narkomane,retko ulicno dete postane tako nesto,jer ono je obicno od svoje nesrece povuceno u sebe i zeli nesto standardno,ne vise i ne manje.Dok ona deca koja su odrastala sa svim u svom detinjstvu zele imati sto vise.Ulicno dete,zeli samo da bude na nivou standardne dece i da lepo provode dan.Ja sam dokaz da sam sve to uocio jer sam odrastao sa bas ovakva dva primera.Jedno dete,imalo je malu trosnu kucu,ziveo je sa nekom starijom zenom koja ga je usvojila.Nekako su sastavljali kraj sa krajem,ali jedina sreca za tog decka bila je da izadje napolje i da vidi sunce i da se igra,nije zeleo nista mnogo.Jednostavno zeleo je samo da pokusa biti srecan i da zaboravi na sve njegove probleme.Dok u drugom slucaju,drugo dete imalo je sve sto je pozelelo,to ga je osililo,pomislio da je najjaci.Uvek je bio u novom obucen cak i kad je isao da igra fudbal ili tako nesto.Bio u centru paznje zbog novca,niko nije smeo da se pokaci sa njim znajuci da ima ''Jako drustvo'' koje se druzi sa njim samo zbog novca...Maltretio druge i to je njega cinilo srecnim.Par godina kasnije ovo siromasno dete je zavrsilo neku skolu zaposlolo se i nekako stao na neki normalan put,da bi mogao da zaradjuje i zivi,ali ovo drugo dete je naravno postalo jos ''opasnije'' poceo je da konzumira drogu i ostale ilegalne stvari,tako da nije uvek sve kao sto izgleda.I sreca kao rec ima dosta vrsta shvatanja za nekog je sreca pravo znacenje sreca,dok za nekog drugog sreca znaci kocka,droga i ostali poroci.

Ulice

Od malih nogu dete sam ulice, i ponosim se time.Svoje detinjstvo sam proziveo na najbolji moguci nacin, zabavljao se, druzio, pravio gluposti, i nije mi zao, kada bih ponovo mogao da biram isto bih izabrao!Celo detinjstvo bio sam okruzen iskrenim, dobrim, i pravim drugarima koji me nikada nisu izdali, na ulici se sticu najbolji i najiskreniji prijatelji to je sigurno.Svakom od njih mogu potpuno verovati i poveriti svaku sitnicu u svom zivotu i ako zelim da to ostane izmedju nas dovoljno je da to samo kazem, nema sanse da to ikako procuri, to se zove pravi prijatelj.Takvi prijatelji mogu se steci samo na ulici, od malih nogu, koji ostaju do kraja zivota.Vecina starijih osoba to verovatno znaju, koji su svoje detinjstvo proziveli na ulici, igralistu, a ne na racunaru, na fejsbuku.Mogu garantovati da je svako ima bar dva ili tri prijatelja koja poznaje jos iz ranog, ranog detinjstva, sa "ulice", od virtualnih prijateljstava nema nista, sta se moze raditi sa takvim prijateljima, bez pravih prijatelja nema dobrog zivota.U detinjstvu sam se cesto znao posvadjati sa nekim od najboljih prijatelja oko fudbala, kosarke ili bilo kog drugog sporta, nekada su cak i tucnjave izbijale, ali nije to nista krupno, i to je zivot, sve je to deo zivota, prijateljstva, nema pravog prijateljstva bez male svadjice ponekad.Vecina vas ce shvatiti o cemu pricam, no neki mozda i nece, oni koji su detinjstvo proveli na mrezi, nadam se da takvih nema mnogo zato sto ne znaju sta propustaju, na ulici.Takodje mnogo je teze kad na bilo koji nacin izgubite prijatelja kojeg poznajete iz detinjstva nego bilo sta drugo na ovom svetu, to je jedna veoma, veoma velika bol i nesreca koju moze spoznati samo onaj kojem se desila ovako strasna nesreca. Svakako se nadam da necete upoznati tu bol.

Dijete sa ulice

Ja sam dijete ulice! Danas je veoma tesko to biti, vecinom djeca samo su u kucama na kompjuterima, mobitelima i drugim uredajima koji zaglupljuju ljude. Kompjuteri dovode do toga da se djeca samo igraju igrica, ne uce u skoli i zaglupljuju ih. Ja sam takoder bio djete ulice i uvijek sam bio na ulicama. Navescu vam svoj primjer o ovome.Dok sam bio jos mali roditelji su me ostavili baki, rekli su da ce se vratiti ali se to nikad nije dogodilo. Baka je bila stara nije mi mogla posvecivati dovoljno paznje. Mogao sam birati biti dijete ulice ili ostati kod bake. Izabrao sam biti dijete ulice! Svakodnevno sam izlazio vani i lutao po ulicama. Nasao sam prijatelja ime mu je bilo Tecber sa njim sam bio svakodnevo na polju. Spavali smo u supama drugih ljudi nismo imali kuce. Jeli smo i pili sta smo stigli. Kada smo odrasli napravili smo svoju bandu nazvali smo je AT. Svakodnevno smo izlazili u kafice i prikupljani clanove. Kada smo prikupili dovoljan broj clanova krenuli smo i dilati drogu. Dilali smo drogu svaku vecer, izlazli smo cesto i u teretane. Imali smo cesto problema sa policijom ali nas nisu mogli nikada uhvatiti jer smo uvijek bili na drugom mjestu, nismo imali svoj dom! Cesto smo napadali druge bande, bili smo najjaca banda u gradu! U jednoj bitci poginuo je Tecber i ostali clanovi! Samo sam ja ostao ziv! Kanio sam se ovog posla i poceo zivjeti normalno, zaposlio se i kupio stan u gradu. AT mi je u krvi.

Ja sam dijete ulice

U životu često čujemo izraz, „Vidi onog tamo, sigurno je dijete ulice“, „Pogledaj ga, sigurno je dijete sa ulice“.
Dok sam bio malo dijete bio sam jako radoznao. Svasta me zanimalo. Nakon sto sam čuo za taj izraz zanimalo me kakvo je  „Dijete ulice“. Pitao sam roditelje, oni su mi rekli da je to najgori oblik djetinjstva sto moze biti. Rekli su mi da su to djeca za koja niko ne mari, koji nemaju sretan život, dobru porodicu. Rekli su mi da su to dijeca čije roditelje nije briga za njih. Govorili su mi da su to i djeca koja su uvijek na ulici i da ta djeca rijetko prerastu u dobre, pametne i uspjesne ljude. Odmah mi je bilo jasnije. Zakljucio sam da su to djeca koja jako mlada pocnu pusiti, piti, a kasnije i konzumirati drogu. Zakljucio sam da su to dijeca bez srama, ruznog ponasanja, da su to djeca kraj kojih ne mozes proci da ti nesto ne dobace, ne opsuju i slicno. Iako sam saznao kakva su to djeca, ja sam se poceo druziti sa njima, sto mi je bio jedan od najgorih poteza u zivotu. Iako su moji roditelji brinuli o meni, imao sam dobru porodicu, sretno smo zivjeli, ali ipak sam se poceo druziti sa tim djecaima. I tako su prolazili dani i mjeseci. Postajao sam kao oni, samo sam ja puno rijeđe dobacivao i jako malo pio. Otisli smo jednom u grad, u jedan disko. Svi oni su pili bez ikakve mjere, ja sam popio par piva. Naisli su kraj nas tri velika, nabildana, ćelava momka. Jedan iz nase grupe je dobacio „Vidi ovih pedera“, sto je normalno bilderima zasmetalo. Okrenuli su se i poceli su nas tuci. Ja sam najmanje stradao, samo sam primio jednu saku u stomak, ali ostali su imali polomljena rebra, ruke itd. Otisli smo kucama, cijelu noc nisam spavao. Tu noc sam proveo razmisljajuci zasto mi je to trebalo u zivotu. Nakon toliko razmisljanja odlucio sam da se prestajem druziti sa tim momcima, jer imam mogucnosti postati dobar covjek.
Dosta vremena nakon te odluke, zakljucio sam  da sam dobro postupio. Jako mi je drago sto nisam sa njima nastavio druziti, i sto nisam cijelog zivota bio djete ulice.

Kao djete

Djete sam ulice i sretan sam zbog toga.Današnja djeca ne znaju cijeniti to što su se ulice.Kada sam bio mali htio sam da zivim u gradu medju bogatim ljudima,ali kako sam rastao moje misljenje se mjeljalo kakve sam sve ljude sretao.Naišao sam na mnogo loše ljude iz grada.Djete uice danas je biti nešto grozno.Svi imaju televizore i kompjutere i ceo danas vise po njima.Djeca su ranije imala mnogo srecnija djetinjstva nego sada.To se pocelo mjenjati pojavom kompjutera i ostalih stvarcica za djecu.Prije si kao djete radio razne poslove za majku i oca,a sada sjediš po ceo dan u kući i ništa ne radiš,bespotrebno trošiš vrijeme.Ja kao i mnoga djeca iz moga kraja smo imali sretno djetinjstvo.Svaki dan smo zajedno bili . Nismo imali ni mobitele ni kompjutere , ali smo znali gdje se ostali nalaze.Čitav dan smo provodili vani, u kući bismo bili samo kada trebamo jesti i ponovo idemo napolje.Mnogo smo pomagali roditeljima i radili mnoge poslove a njih.Mnoga djeca iz mog kraja nisu imali majku ili oca.To je bilo zalosno.Neke stvari od prije se ne mogu zaboraviti.

Kao mali

Odrastao sam na ulici,nije bilo lako.Mnoga djeca nisu imala šta da jedu.Nisam se skolovao jer nisam imao pare da platim skolu.Skola se tada jako placala. Bilo mi je tesko kada vidim drugu djecu kako pate.U ulici sam se druzio sa raznim ljudima.Od mladjih do puno starijih od mene.Sa 10 godina sam zapalio prvu cigaretu koji su mi dali stariji od mene,počeo sam da pušim stalno.Nekada mi se desi da nemam pare da platim cigaru ali uvijek posudim.Shvatio sam da me to ne vodi nikud.Pronašao sam posao sebi,poceo sam da zaradujem za porodicu.Svaki mjesec sam zaradivao dovoljno novca da prehranim obitelj.Bilo mi je drago to.Imao sam starijeg brata ,i on se isto zaposlio tamo gdje sam a radio , radili smo zajedno.Otac nije mogao da radi jer je bio bolestan,a majka je radila kada bi je neko nekad zovnuo,ali i ot je bilo rijetko.Nije bilo lavko,sve je bilo skupo.Ustvari nije bilo skupo ali nismo imali pare da kupmo pa se cinilo sve skupo.Danas zivimo sretno svi.Otac se oporavio i zajedno zivimo u jednoj lijepoj kucici

Dijete ulice

Ja sam dijete ulice i time se ponosim! Djete ulice danas je biti nesto veoma tesko, danas sva dijeca cijeli dan su u kuci na kompjuterima. Kompjuteri upropastavaju nas zivot, prije je bilo veoma lijepo svi su bili na ulicama a sad, navescu vam jedan primjer: Dok sam bio jos mali roditelji su mi poginuli u saobracajnoj nesreci u Sarajevu. Bilo mi je veoma zao, bio sam prepusten sam sebi. Imao sam jednu staru baku, ona me nije mogla zadovoljit, igrat se samnom, kupovat mi stvari itd. Mogao sam birati biti dijete ulice ili ostati sa njom. Izabrao sam biti dijete ulice. Cijele dane sam hodao po ulicama trazio prijatelja. Jednog dana naisao sam na Damira tako se zvao. Sa njim sam se bolje upoznao i saznao sam da je i on prepusten sam sebi, da su mu roditelji poginuli. Sprijateljili smo se i stalno isli skupa. Kada smo porasli odlucili smo se bavit ilegalnim poslovima, dilali smo drogu. Isli smo redovno u teretanu, a poslije dilali drogu. Jednu vece tako mi sjedimo u kaficu pijemo pivo kada su nam prisla dvojca momaka. Pitali su nas da im se pridruzimo bandi. Mi smo prihvatili. Ta banda se zvala SG sto bi znacilo Street Gangsters. Krenuli smo sa njima u sjediste bande. Kada smo dosli bilo ih je tamo jos cetvorica. Svakodnevno smo dilali drogu. Cesto smo isli ulicama i tukli se sa drugim bandama. Jednu vecer dok smo se tukli Damir je poginuo. Jedan clan bande SV mu je zabio noz tacno u pluca i poginuo je. Sutra sam ja odlucio napustit bandu, shvatio sam da to nije dobro i tako se SG raspao. Da sam jos nastavio tim stopama ko zna sta bi od mene sad bilo. Sve u svemu ja sam dijete ulice.

Lutanje ulicama

Bio sam mali, nisam nista shvatao za ozbiljno, lutao sam po ulicama, nisam imao sta da jedem, sta da obucem.Svaki dan sve je bilo isto, jedva sam prezivljavao, cekao sam da mi neko baci malo hlijeba, nisam imao gdje da se skolujem nit nista.Svi su me cudno gledali, ali ja to nista nisam shvatao, zasto je to tako. Sve je to tako bilo dok sam jedan dan malo odrasto.Poceo sam vec da shvatam zasto me niko ne voli. Djeca su me mrzili i psovali ali nisam imao nikakve mogucnosti da se odbranim.Jedan dan sam rijesio da to promjenim, pa sam skupio malo para, obuko sam se pristojno i rijesio sam da nadjem sebi neki posao.
Ulazio sam u svaku kucu i raspitavao sam da li je potreban nekakva pomoc, da mogu da radim nesta, da skupim malo para, da srijedim svoj zivot.Tako jedan dan naletim u jednu kucu gdje su zivjeli neke starci, bili su sami i nisu bili sposobne da sredjuju svoj dvor.Ja sam im ponudio da im to radim, a oni su prihvatili.Tako sam radio svaki dan, sredjivao sam im dvoriste, cvijece i sve sto sam bio sposoban da uradim.Oni su ujedno bili i moji prvi, a i najbolji prijatelji, jako smo se zblizili.Nakon mjesec dana rada, ponudili su mi da zivim sa njima dok ne nadjem sebi neki stan, a ja sam tad bio najsretniji covjek i sam prihvatio to bez nikakvo razmislanje.Zivjeo sam tamo, tamo sam i jeo i sve sam tamo radio, bili su mi kao roditelji, a i ja sam se tako grizio za njima.Jedan dan kad sam skupio dosta para, ostao sam sam u kuci, i razmisljao sam.Rijesio sam da ih napustim, ostavio sam pismo na masu, oni su mi dosta pomogli i nisam htjeo da im budem teret, jer su bili dosta stari pa nisu mogli da se grize toliko.Otisao sam iz te kuce, nasao sam sebi jeftin stan, naso sam i posao.Ali oni su mi uvjek ostali u srcu, uvjek sam ih posecivao, nikad ih nisam zaboravio.

Lose i dobro

Jos od samog rodjenja mi je krenulo lose, roditelji me napustili jos dok sam bio beba imao sam samo par godina tacnije dve godine. Moje celokupno detisnjstvo se svodilo na ulici bez ikoga i icega, sam svoj. Bilo je tesko odrastanje sa velikim mukama i teskoca, nekada nisam cak imao ni za hranu da sam morao da trazim po kantama ostatke. Ulica me je vodila sve losijim i losijim putem dok me jednog dana nije navukla i na drogu. Pokusavao sam da joj se odoprem ali nisam imao izbora morao sam da je koristim tako da bi zaboravio svoju proslost. Ponekad i uz nju sam imao nesto slicno kosmarima nebi znao tacno kako to da opisem ali veoma je strasno. Uz vecim kolicinama sam se osecao lepo nisam mario za nicim bilo mi sve ravno poput polja. Koristio sam je non stop tako da mi se deca grada bojala, ja nisam stetio nikom nisam pravio probleme bio miran, ponekad me i matretirali. Vecine noci provodio sam spavajuci na klupi u parku ponekad i na autobuskoj stanici kako kad gde ima manje guzve. Dok jednog dana nisam uzeo veliku dozu droge tacnije predoziro i zavrsio na klinici. Uz pomoc lekara jedva sam toga dana i preziveo, zahvaljujem se bogu. Posle mog spasenja lekari mi predlozio lecenje zavisnosti sto sam i prihvatio. Kako sam uspeo da se izlecim jedna mlada gospodja mi je ponudila posao kod nje kako bi radio kao bostovan. Imala je veliku kucu sa vise psa kojih sam morao da setam, uredjujem bastu kako bi lepse izgledalo. Gospodja je bila veoma zadovoljna samnom da mi je kasnije cak i ponudila posao u njenoj firmi.Od toga dana uspeo sam da izvucem iz starog zivota i maknem ulice jer svacega ima na njoj.

Svoj zivot

Eh djete ulice mnogim mladima je smijesno to neki i zezaju ali to je veoma zalosno. Moj zivot se proveo o tuzi strahu i nespavanim nocima. Djete ulice lako nije biti nemas briga nit iceg ali samo misao na drugu djecu donosi bol.Dane sam provodio lutajuci po dugim ulicama gdledajuci veselu bogatu djecu kako bi neki rekli Tatini/Mamini Sinovi.Najvise sam voleo da budem u parku medu drugom djecom ali oni su me izbjegavali nista mi nije kao mali islo za rukom.Roditelji su mi bili pravi bogati ljudi ali mene nisu ni primjecivali kad su me odbacili kao da nisam postojao za njih a u stvari sam imao samo 7 godina.
Za rodbinu sam saznao tek 10-te godine kad sam sjedio u parku na klupi i zamisljeno gledao u jednom pravcu.Te je naisao stari covjek sjeo pokraj i rekao djete sta te muci, izpricali smo se tek na kraju sam uvidio da mi je to djed. Odveo me je kod sebe sve mi je drugacije bilo. Pricao mi je za otaca i majku ali ja sam bio djete tvrdoglavo pa nisam htjeo da ih upoznam.Zivjeo sam dugo kod djede radio sam sa njim isao sam po pasnjacima kad je vodio svoje govada igrao sam se. Ustvari on mi je bio najbolji prijatelj. Pomagao sam mu u poslu koliko sam mogao.Prijatelje svoje nisam stekao do 15-te godine kad su se neka famelija doseljela od djeda na imanje.Odrastao sam poceo sam raditi sve je bilo tako drugacije ali nikad necu da zaboravim svoj zivot kao djete ulice.

Na neki nacin

Od malih nogu sam dete ulice, tako da bih zeleo sa vama podeliti jedan svoj mali dozivljaj na ulici.
Pre oko sedam - osam godina upoznao sam jednog decaka, koji je oduvek bio na neki nacin usamljen, niko se nije druzio sa njim, a ja nikada nisam saznao pravi razlog za to, stavise decak je bio sasvim dobar momak, kulturan, uredan.. Svi su ga ismejavali, zezali na ulici, ja sam verovatno prvi koji je stao na njegovu stranu i druzio se sa njim, i verujte mi nisam se nimalo pokajao, sada mi je taj momak jedan od najboljih drugova.. Bilo je to leto, 100 stepeni na igralistu, par decaka su ga napali pod ubedjenjem da je on krao od njih, ne secam se tacno sta.. Par minuta nakon svadje srusili su ga na zemlju i krenuli ga udarati, sutati, tu sam se ja umesao i "iscupao" sam ga iz tog problema, posto sam svakako oduvek bio jedan od "glavnih" u drustvu, ubacio sam ga u moje drustvo, i od tada poceli smo svi zajedno da izlazimo, pa tako i Bojan sa nama.. Zajedno smo igrali fudbal, kosarku, zezali se, pili i slicno.. Mnogo je velika razlika od onoga kako su se ophodili prema njemu pre nego sto je upoznao mene, i posle, svakako mislim da sam dobro postupio, sada smo postali tako dobri prijatelji da kad god izadjem na ulicu on je prvi koji izadje samnom, i uvek uvazava moje predloge, kao i ja njegove, idemo u skolu zajedno, kao braca smo.. Svasta nam moze proci kroz glavu kada pogledamo u kakvo prijateljstvo je izrasla ono malo "koskanje" decice.. Na ulici nastaju najbolja i najduza prijateljstva, koja u veliki broj slucaja od samog detinjstva ostaju do duboke starosti, zapamtite to! Mnogo vas to moze i potvrditi.. Biti dete ulice je nesto najlepse!

Traženje puta

Hodao sam ulicom, potpuno sam, izgubljen od svih. Tražio sam put koji će me dovesti do slobode, do spasa. Nisam imao ništa, samo malo odjeće na sebi koju mi je dao gospodin u odijelu.  Bio je to fini gospodin, zna da poštuje djecu kao što sam ja bio. Nisam imao nikoga, samoća je prevladala u mome slučaju. Roditelji su me napustili kad sam imao deset godina. Oboje su oboljeli od raka i umrli. Nije mi bilo lako, tugovao sam mjesecima. Nisam mogao uopće spavati, bio sam kod psihijatra i psihologa. Puno su mi pomogli, mogu ponovo da spavam. Svoje roditelje nikada neću zaboraviti. Sretan sam što mi se ta bol umanjila kroz vrijeme. Ta neopisiva bol koju ne želim nikome da se dogodi. Nego da se vratim na moj hod ulicom. Imao sam pištolj koji uvjek nosim sa sobom iz sigurnosnih razloga, pošto sam više puta bio napadnut od strana prolaznika. Ljudi nikako da me prihvate, zezaju na sve strane, uglavnom znate kako to ide. Bilo je to jedne subote dok sam isto ovako hodao ulicom, došle su tri starije osobe do mene i počele me gurati u krug. Jedan je imao nož, drugi bejzbolsku palicu, a treći nije imao ništa. Prvi me je napao čovjek bez ičega srušio me na pod, onda me je lik sa palicom dobro izmlatio i na kraju sam bio uboden nožem u trbuh, te su svi utekli i bacili svoje alatke u travu. Srećom sam imao, mobitel u sebe koji sam prije ukrao i nazvao sam hitnu, koja me je spasila od sigurne smrti. I tako hodam ulicom nakon deset godina, srećem gospodina koji mi je dao robu, koju sam dugo nosio. Pozdravljam ga, zagrlim, zahvalim mu na svemu. Danas sam uspiješan biznismen, vodim svoju firmu automobila, u tome me je pogurao daleki rođak iz Australije. Na stvari uvjek treba gledati pozitivno i onda će vam se događati pozitivne stvari.

Novi zivot

Kao mali roditelji mi poginuli u jednoj teskoj saobracajnoj nesreci razlog tome je bio alkohol koji je otac posedovao u sebi, bio sam tesko povredjen ali sam preziveo. Kako nebi otisao u domu baka i deka su me prisvojili. Oni su me cuvali do svoje desete godine dok jednog dana deka nije umro od bolesti. Baka nije mogla da me izdrzava finansiski tako da sam morao da zaradjujem ne samo za sebe vec i za baku, nisam imao velikog izbora nego da setam ulicom i dilujem drogu. Niko od policije nebi poverovao da jedno malo dete dila drogom tako da sam ja bio naj sigurniji u tom poslu glavama mafije. Imao sam za namernice koje su bile potrebne da baka spremi hranu i ostala bi neka sica za neke slatkise. Baka nije znala da se bavim necim tako opasnim mislila je da cistim cipele na ulici uglednoj "gospodi". Dok me jednog dana nisu uhapsili. Baka je dobila srcani napad i umrela, ostao sam sam. Morao sam da provedem 8 godina u vaspitnom domu dok ne napunim punolestvo.Kada sam izasao morao sam da otpocnem novi zivot bez kriminala sto sam i uradio, zaposlio sam se kao postar raznosio pisma,racune upoznao se sa jednom slatkom i prelepom curom koja je upucena u celokupnu moju situaciju i koja mi daje veliku podrsku u svemu.

Mladost i djetinstvo

Citavu moju mladost i djetinstvo sam proveo na ulici.Moja ulica je veoma siromašna bila.Mnoga djeca nisu imala hrane ni vode.U nasu ulicu dolazili su ljudi koju su nam donosili hranu i vodu.Ali ipak zivot na ulici me naucio svemu.Ponosan sam sto sam odrastao na ulici uz svoje dvije sestre i jednog brata.Brat i ja smo bili stariji malo od sestara.Donosili smo im hranu uvijek,pa smo djelili zajedno.Danas mnoga djeca imaju i hranu i vodu hvala Bogu.Prije nije bilo tako,mnogi nisu imali cak ni struju.Djete ulice danas je biti nesto najgore.Od moje mladosti tehnologija je mnogo napredovala.Mi smo samo imali televizor, i to crno bijeli.A danas nema cega nema.Ali kada se sjetim prije,volio bih da se vratim u prošlost,jer tek sada  vdim kako je prije bilo lijepo.Prije se sve cinilo grozno i jedva sam cekao da odrastem i nadjem posao,a sada se zelim vratit,to je čudno.To se mnogim prijateljima dešava s koijm sam proveo mladost.Oni isto pricaju to.Ne znam zbog čega je to tako,ali eto.Sretan sam sto sam uspio prehraniti sestre.Bile su jako male.Nismo imali mnogo hrane.Bilo nas je sedam sa roditeljima.Otac je radio u jednoj firmi ali bila je to mala plata.Poslije smo se brat i ja zaposlili i imali smo solidnu platu.Uspjeli smo da nas izvucemo iz krize.Mnoge porodice su patile od gladi.Poceli smo da djelimo hranu,i dan danas pomažemo siromašnim porodicama.

Mali dječačak

Svoju mladost i djetinstvo proveo sam na ulici.Majka mi je umrla dok sam imao pete godine,ostao sam sam sa ocem.Citav dan sam provodio na ulici.Od seste godine sam poceo da izlaim redovno na ulicu.Kuca mi je bila u siromasnoj ulici.Nisam imao bas mnogo prijatelja.U sestoj godini sreo sam jednog djecaka.Bio se tek doselio u kucu preko puta naše.Upoznali smo se . Postali smo najbolji prijatelji.Sve smo zajedno radili.Uvijek smo se zajedno družili.U našoj ulici nije bilo djevojcica.Kada sam imao 7 godina došlo je vrijeme da krenem u školu.Nisam se dugo školovao,jer su trebale pare za školovanje,a otac moj nije nigdje radio.Morao sam napustiti školu,bilo mi je jako žao.Upoznao sam mnogu djecu,sprijateljio se sa mnogim.Bilo mi je teško,današnja djeca imaju sve što požele.U moje vrijeme nije bilo  televizora.Bilo je ali malo ko je imao televizor jer je bio strašno skup.U vrijeme provedeno u školi sam upoznao jednog dječaka koji je imao televizor.Stalno je u školi se hvalio kako on jedini ima tv.Prestao sam se družiti sa njim kada sam napustio školu,ali sa ostalim sam postao mnogo dobar.Viđali smo se svaki dan.Sa mnom u razred islo je samo 12 muškaraca,jer mnogi roditleji nisu imali novac da plate i prvu godinu.To je jako tužno.Danas hvala Bogu većina djece imaju dom i školuju se i drago mi je zbog toga.

Prijateljstvo

U zivotu cemo prolaziti kroz mnoge prepreke, na mnoga odricanja, na mnogo gubljenja neceg nama dragom. Za sve sto nas ceka moramo skupiti mnogo snage i strpljenja da prodemo kroz taj perijod u zivotu. Iako sam jos mlad, jako dosta stvari sam naucio o zivotu, kako zivjeti, kako biti dobar covjek. Mozete mi vjerovati, a i ne morate, ali ja cu vam ispricati jednu situaciju u kojoj sam se nasao prosle skolske godine.Prosle godine samnom u razred je isao jedan dijecak, cija porodica ima raznih problema (svađe u porodici, roditelji su mu se rastali,majka ga je ostavila...), a ponajvise ekonomskih. Cijelu skolsku godinu on je isao samnom u razred. Taj djecak je znao dolaziti u skolu poderanih lača, prljavih majica, starih patika i sl. jer niko o njemu nije htijeo, a nije brinuti Jako mi je bilo zao tog djecaka. Svi mi na odmoru jedemo sendviće, hamburgere, pijmo razno razne sokove, ali on nije imao novca da sebi kupi, pa je jadan samo gledao. Nakon nekih mjesec dana, sazalio sam se nad tim dijecakom i poceo sam se „druziti“ sa njim. Znam da to nije prijateljstvo kakvo bi trebalo biti, ali sta mogu, barem sam se trudijo da i on osjeti dio prijateljstva i da koliko toliko ima nesto kao i ostali ucenici. Tako prolazili su dan za danom, mjesec za mjesecom i dosao je taj dan. Usao je razredni nastavnik na cas i donio prospekte o ponudama da idemo na ekskurziju. Bilo je tu raznih ponuda i ljepih mijesta, ali mi smo odabrali da idemo u Sarajevo na tri dana. I cijeli razred je rekao da ce ici, a taj djecak je zeljeo ici vise nego itko od nas, ali nije imao novcanih sredstava. Tako je par ucenika iz razreda, medu kojima sam i ja bio, organiziralo neku akciju, da svak da po malo i da taj dijecak bude isao sa nama na izlet. Akcija je bila jako uspjesna. Djecak je isao sa nama na izlet, nije mu falilo hrane i pića, a to je bilo najvaznije. Jako sam ponosan na cijeli nas razred i na samog sebe jer smo to uspijeli organizirati i izvukli takoreci sa ulice.

Moje djetinstvo

Moje djetinstvo,samo kad se sjetim svojeg djetinstva,bio sam na ulici svak me mrzeo.Kad promotam film vratim malo dane unazad i pocnjem razmisljati dali je tako moralo da bude u zivotu da mi ulica bude dom,da su mi prijatelji psi lutalice.
Zasto nisu moj otac i moja majka spasili da budem srecan u djetinstvu,Provodio sam dane u ulicama skupljao sam plasticne flase pa sam ih prodavao u obliznoj trgovini,Tako sam imao za hranu.U djetinstvu mi je najvise trebalo drustva a ja to nisam mogao da postignem kad sam odlazio  u park pocinjao sam sa ostalom djecom da malo komuniciram,ali oni odmah pobjegnu.
Moj zivot je bio sav nikakav.Sve sta sam u zivotu imao bilo je u rukama,Nesto sitnog para stara poderana odjecam,I malo kartonski kutija da navecer mogu prespavati.Ali jednog dana moj zivot se preokreno naopacke,Neki me stranac zaustavio na ulici i pitao me ko sam sta sam rekao sam mu da nemam dom da su me roditelji napustili,tad mi je saopstijo tuznu vijest.Da su mi roditelji poginuli u saobracajnoj nesreci.
Iako su oni mene ostavili u ranom djetinstvu ipak tuga je obuzdalo moje srce.Odveo me u kuci ka moji roditelja i rekao ja sam prijatelj tommy.Tad je sa ormara izvadio kovertu izvukao list i poceo da cita tu dirljivu pricu suze su mi krecale na lice.Pisalo je kako do kraja svoje smrti zele da upoznaju mene i da pitaju za oprost.Otac i majka su mi dosta novca imali uzeo sam sebi odjecu prijatelj tommy me uzdrzavao skolovao sam se na svu srecu.
Evo sad sam vec stariji momak i svatio sam neke stvari u zivotu,ocu i majku sam oprostio okrenuo novi list zivota i poceo da zivim kao svak normalan.Od svog djetinstva sam mnogo toga naucio da pomazem drugima.

Lepo detinjstvo

Svedoci smo da su deca davno, davno imala mnogo srecnija detinjstva.Takodje smo svedoci da se od tada mnogo toga promenilo, propast je dosla zajedno sa racunarima.Retko se desi da sretnemo neko dete na igralistu koje igra neki od "starih" rekreativnih sportova kao sto su fudbal, kosarka..Racunar je prakticno zamenio sve, sve sto se moze raditi u stvarnom zivotu moguce je sada i na racunaru.Veoma je tuzno kada razmislimo o tome kako zivi omladina, kako zive nasa deca u danasnje vreme..Zapitajte se ako je sada ovako, kako ce biti u buducnosti, mozemo li sta promeniti?Licno ja, sam imao veoma lepo detinjstvo, prakticno uvek sam bio na igralistu sa mnogobrojnim drugarima i uvek smo nalazili neki nacin da se zabavimo bilo to fudbal, kosarka, tenis nekada smo takodje igrali zmurke, jednostavno smo uzivali!Bilo je bozanstveno ali sada kada vidim ova pusta igralista, kao da je neki tornado prosao tuda, zapitam se, kako je do ovoga doslo..Naravno i dalje postoje deca o kojoj roditelji brinu kako bi imali sto lepse i bezbriznije detinjstvo, verovatno zato sto su i oni iskusili isto.Na pitanje kako je do svega ovoga doslo verovatno ne bih mogao da vam dam odgovor, ali sa sigurnoscu mogu reci da cu svom detetupriustiti sto bolje i lepse detinjstvo bas onakvo kakvo sam ja imao, necu ga uciti od malih nogu da pilji u racunar, nego cu ga nauciti svim carima detinjstva, kada detinjstvo jednom prodje nikada se ne moze ponoviti, a vecina ove dece ce se jednom pokajati kada shvate sta su propustili, kolikodobrog su propustili..Sa obzirom na moje detinjstvo mogu reci da sam totalno zadovoljan, i sebe bi lako mogao nazvati "dete ulice", odrastao sam sa raznim drugarimana igralistima i poljanama, a ne na internet mrezi sa nepoznatim likovima.

Ostavljeni

Ja sam Damir. Roditelji su me ostavili dok sam jos bio beba sa mojim bratom blizancem, ne znam ni kako samo preziveli. Kao sirocad nismo imali kompjutera sva nasa igra svodila se vani sa decom koja nas izbegavala. Bilo smo djeca ulice. Spavali smo kod jednog covjeka u supi na slami gde je gajio kokoske i ostalu njegovu zivinu. Kada smo odrasli napunili svoje punolestvo jedini izlazi iz siromastva je bio taj da moramo poceti sa ilegalnim poslovima. Osnovali smo bandu Street Gangsters nedaleko od grada i dilali smo svaki dan drogu, oruzja, zene i dece. Mnogli su nam se pridruzili jer smo u velikoj brzini skupljali i zaradjivali novce. Svakoj veceri smo organizovali tucu ponekad isli ulicom i tukli se, nekad se tukli i sa drugim bandama. Svakodnevno smo bili u teretani vezbali da budemo jaki.Bili smo medju jacim u tom kvartu ako ne i najjaci u svome gradu. Ali jednoga dana  u jednoj dogovorenoj tuci moj brat je pogino i srusio moj svet. Tugovao sam za bratom ne samo ja vec cela banda, ali sta je tu je nastavili smo jos dilati par godina. Poslije par godina bez brata smo oslabili i povukli se iz ilegalnih poslova. Od svojih ilegalnih poslova steko sam dosta novca da sam napravio kucu gde zivim mirnije i sretnije, ispred sam napravio garazu i radim i popravljam sve vrste kvarova na automobilima. Od jutra do mraka sam u garazi i zaradujem kako bih preziveo. Ko zna sta bih samnom bilo da se nisam povuko mozda bih i ja poginuo a mozda i nebi.

Ja sam dete ulice

Dijete ulice je danas biti nesto grozno. Svi imaju kompjutere i samo po njima su, nikog vise nema na ulicama kao prije. Ja sam jedan od onih koji su dijeca ulice. Ja i moj komsija Rossi smo od malih nogu se poceli baviti ilegalnim poslovima. Na igralistu pored nase kuce su se uvijek skupljali veci drogerasi pa bi i mi malo sa njima se puhnili. Bilo nam je zanljimljivo i interesantno. Svaku vece smo tu izlazili, po noci, nijedan nas vrsnjak tu nije bio samo stariji. Sa njima smo bili do kasnih sati u noci. Mati i Otac se nisu brinili za nas. Bili smo dijeca ulice. Kada smo odrasli napravili smo vlastitu bandu i nazvali je Street Boys. SB se probio medu najjace bande u tom kvartu. Upoznali smo jos mnogo prijatelja koji su se pridruzili u SB. Navecer bih isli u teretane ili dilali drogu. U jednom od okrsaja bandi Rossi je poginuo. Taj trenutak nikada necu zaboravit. Bilo nam je veoma zao i poslije tog vise nikada nismo igrali okrsaje sa drugim bandama. Rossi je bio ne prezaljen. Tako smo prestali i dilati drogu i raspali su se Street Boys, ali jos uvijek u mom srcu postoji ucrtano SB!

Za bolji zivot

Ispričati ću vam jednu moju zgodu u životu. Bilo je mračno, bio sam sa još dva svoja frenda u šetnji gradom. Družili smo se bilo nam je baš super. Pričali smo o svakojakim događajima iz života. Ja sam govorio o nedavnoj stvari koja mi se desila. Kako su me neki frendovi iznevjerili i ostavili na cjelilu. Ali da sada ne duljimo o tome. I tako mi smo šetali ulicama i pričali najednom pojavi se dječak. Ne bilo kakav dječak. Bio je to dječak sa ulice. Nije imao gotovo ništa na sebi. Poveli smo ga sa sobom, imali smo nešto novaca sa sobom, sve smo potrošili na njega. Kupili smo mu odjeće, nešto za pojesti i bio je tako sretan. Nikada sretnijeg dječaka u životu nisam vidio. Pitali smo ga, dali ima gdje spavati, rekao je da nema. Ja sam mu ponudio smještaj u svome stanu. I tako prespavao je tu noć kod mene. Ujutro je otišao dalje svojim putem. I tako razmišljao sam drugi dan, kako sam ja sretan čovjek, kako sve imam, a on tek malo biće kojemu ne treba puno da bi bilo sretno. Ja nastavljam normalno sa svojim životom a što on ima? Nakon dvadeset godina, ponovno srećem toga dječaka, sada odraslog čovjeka, pozdravio me. Da, zapamtio je moje lice, jer sam učinio nešto veliko za njega tada. Danas je to uspiješač čovjek pun nade u bolje sutra. Postao je uspješni poduzetnik ima brdo para s kojima svaki dan raspolaže i koje ja mogu samo sanjati. U uspjehu mu je pomogao dobitak na lotu od mojih novaca koje sam mu ja posudio prije dvadeset godina. Iz ovoga se da zaključiti da život zna biti prevrtljiv i bez obzira na sve treba pomagati siromašnoj djeci na ulicama kako bi se mogla pružiti još jedna nada za bolji život.

Veliki covjek

Svoju mladost sam proveo u tuzi,bio sam djete ulice svak me je mrzeo jer nemam dobru odjecu nisam bio njihov rang. Kad bi god neka igra bila po parkovima pokusao sam se da uklopim sa ostalom djecom ali nije uspjevalo stalno su bjezali od mene.Bio sam mali neiskusan pa sam se pitao zasto to zasto,Zasto nezele da se igram sa njima da zaboravim svoju tugu da bar nekad budem nasmijan.Moji dani su ovisili o parku.Spavao sam po parkovima provodio dane i dane.
Eh stigao je i taj dan,u parku sam upoznao svog hajmo reci prvog kolegu.On je bio iz malo bogate porodice,pa sam sumnjao u njega dali se druzi samnom radi interesa da mu nesto napravim sto nevalja,Imao sam te djecacke misli.Ali ne to je bio djecak kao i svi ostali,druzevsi se sa njim saznao sam da su mu majka i otac poginuli u saobracajnoj nesreci.Isto je bio nesretan kao i ja.On nije imao roditelje,a nisam ni ja.Zivio je kod dede i majke imao je veliku kucu iz snova.Bili smo veoma dobri drugari igrali smo se smijali pricali razjenjivali tugu zajedno,Ali ipak kad padne mrak isli smo svak svoji putem.Eh jednog poslepodneva dosao je on i ponudio mi je premjestaj,Njegovi roditelji su imali nedaleko u zasjeku malu drvenu kucicu
Naravno prihvatio sam ali on nije smijo reci dedi i majki.Jer ja sam bio djete sa ulice nisam imao nista osim poderanih lača i prljave majce.Ziveo sam dugo u toj kuci donosio mi je odjecu tako su dani prolazili porastli smo.Vec sam mogao da razmisljam kao veliki covjek.Ali svog prijatelja nisam vidio cesto.Zaposlio se u ocevoj firmi.Odlucio sma ga posjetiti,otisao sam ka njemu i razmjenili smo par rijeci i upitao sam ga bil mi ponudio posao radicu sta bilo samo da imam svoj novac da mogu nastaviti da zivim.Naravno posto se dugo godina znam ponudio mi je posao u hotelu koji su ostavili njegovi roditelji radio na pocetku kao cistac dok sam malo stao na noge ponudio mi je da radim u baru od hotela.Tako su godine prolazili sve sam bio uspjesniji nisam imao mnogo novca ali imao sam za zivot.
Moje djetinstvo me naucilo da pomazem drugima da su djeca sa ulice isto od krvi i mesa,Jer i ja sam nekad bio djete ulice.

Pogreska

Dijeca se cesto zale na svoj zivot. Imaju dosta toga a i dalje su nezadovoljni uvjek oce vise. Nove telefone, patike... Tako se ponasaju jer nikada nisu osjetili kako je to biti dijete ulice. Nikada nisu osjetili kako je kad nemas krov nad glavom, kada nemas sta obuci i pojesti. Kad si ostavljen na milost i nemilost ulice i niko niti brininiti obraca paznju na tebe. Samo takva djeca znaju sta znaci imati tesko djetinjstvo. Obicno ta djeca postanu propalice i kriminalci, ali nisu sva takva. Neki se trude i trude, zavrse skolu i postignu neki uspjeh, ako nista drugo barem se sklone sa ulice.Ja sam dokaz da nisu sva djeca sa ulice propalice. Kao malog roditelji su me napustili i odrastao sam u sirotistu. Proveo sam tamo dosta godina ali sve sto sam bio stariji sve sam vise htjeo otici odatle. Kada sam napio 12 godina otisao sam iz sirotista i postao dijete ulice. Danima sam hodao ulicama, spavao po klupama u parkovima. Skola mi nije bila problem. Bio sam veoma pametan i uspjevao sam nekako zavrsiti osnivnu i srednju skolu. Po zavrsetku skole sam usao u lose drustvo. I tako su prolazili mjeseci a ja sam sve vise i viseulazio u taj kriminal. Poslje godinu dana sam vec uveliko poceo da se bavim ilegalnim poslovima. Dilali smo drogu, presretali i tukli ljude... nema sta nismo radili! Jedne veceri smo odlucili ici na nesto vece. Odlucili smo opljackat market, ali to je bila jedna od najvecih pogresaka u mom zivotu. Zbog toga sam zavrsio u zatvoru pet godina,tamo sam dobro razmislio sta radim i kamo vodi moj zivot. Poslje izlaska iz zatvora okrenuo sam novu stranu u mom zivotu! Htjeo sam normalno zivjeti, imati svoj dom i porodicu. Danima sam lutao u potrazi za poslom, i konacno sam uspjeo naci nekakav posao. Sada imam svoj dom, porodicu i nisam vise to "dijete ulice"